14. apr 2015.

Medijska promocija Beograda na vodi: Servilnost i propaganda umesto pitanja

beograd-na-voci-LukaBeograd1Javni servis i dobar deo velikih medijskih kuća postali su deo propagandne mašinerije Vlade oko projekta koji su stručnjaci žestoko kritikovali. Protivnici ili nemaju pristup medijima, ili dobijaju neuporedivo manje prostora od zvaničnika

Dok je u četvrtak u Skupštini Srbije trajalo finale rasprave o specijalnom zakonu kojim se „Beograd na vodi“ (BNV), mimo važećeg Zakona o eksproprijaciji, proglašava projektom od javnog interesa, na Prvom programu RTS-a emitovana je emisija „Da, možda, ne“, koja je predstavljala završnicu intenzivne medijske kampanje kojom je vlast pokušala da neutrališe otpor stručne javnosti i civilnog sektora sprovođenju ove zamisli.

Medijska podrška: Zna se na čijoj smo strani

Voditeljka Olivera Kovačević je već uvodnim prilogom, u kojem je premijerovom nastupu u Skupštini dva dana ranije dato nekoliko minuta, a zamerkama opozicije (pritom veoma tendenciozno odabranim tako da se ne čuju glavne primedbe) tek nekoliko desetina sekundi, jasno stavila do znanja na čijoj je strani.

Zajednička za sve elektronske medije bila je površnost u pristupu ovoj temi i nemogućnost da se čuju glasovi svih relevantnih protivnika izgradnje BNV

I izbor gostiju je govorio isto: u studiju su sedeli jedan predstavnik Akademije arhitekture, koja se protivi ovom projektu, arhitekta Bojan Kovačević, i dva predstavnik gradske vlasti, gradski menadžer Goran Vesić i direktor Direkcije za izgradnju grada Beograda Branislav Popović. Dakle, dva prema jedan.

Zašto se nije našlo mesta za, na primer, predstavnika SANU, koja je takođe izrazila protivljenje, ili za predstavnika inicijative „Ne davimo Beograd“, koja već mesecima vodi kampanju za odbacivanje projekta, nije jasno.

Već se u sledećem segmentu emisije, koji se na podjednako skandalozan način bavio izveštajima o padu helikoptera, videlo da za stolom u studiju ima mesta za četiri sagovornika.

Mediji, sem retkih časnih izuzetaka, mahom su ignorisali ljude iz „Ne davimo Beograd“, tretirajući ih maltene kao grupu izgrednika, a Olivera Kovačević je otišla korak dalje: dozvolila je Goranu Vesiću da njihove akcije iskoristi kao alibi za odsustvo javne rasprave.

Da li zato što nije bila dovoljno upućena u temu, ili zato što o njoj nije ozbiljno razmislila, voditeljka nije postavila nijedno od najvažnijih pitanja o ovom projektu spornom na tako mnogo nivoa, a ni Bojanu Kovačeviću nije dala priliku da ih postavi.

Umesto toga, dozvolila je Goranu Vesiću da uporno skreće sa teme i troši vreme, a besmislenom trošenju vremena doprinela je i sama, prekidajući sagovornike kad god zauste da kažu nešto relevantno.

Voditeljka „Beogradske hronike“ Sinišu Malog praktično nije pitala ništa, već ga je pustila da kaže šta je hteo, povremeno mu samo dajući šlagvort

Skupštinska egzekucija: Direktan prenos cirkusa

Do kulminacije medijske kampanje upriličene umesto ozbiljne javne rasprave dovela je skupštinska sednica o zakonu čije je izglasavanje otklonilo poslednju regulatornu prepreku za sprovođenje projekta. Koliko je BNV važan za vlast (iz razloga koji nisu baš jasni) pokazao je cirkus organizovan na početku skupštinske rasprave, koju su građani, naravno, pratili u direktnom televizijskom prenosu.

Suprotno dotadašnjoj praksi (najbolji primer je nedavna konferencija za novinare povodom objavljivanja izveštaja o padu helikoptera), premijer Aleksandar Vučić je uložio ogroman napor da se tokom boravka u Skupštini ponaša pristojno i smireno. Zaista, toliki stepen samokontrole kod premijera nikada ranije nismo videli.

Uloga babaroge pripala je drugima. Pred poslanike je izvedena gotovo cela Vlada (gde su kamere, tu su i ministri), skupštinsku galeriju zaposeli su gradski odbornici i predsednici gradskih opština iz redova SNS (da aplauzi budu jači), a ispred Skupštine se okupilo nekoliko stotina ljudi sa transparentima podrške Vladi i „Beogradu na vodi“.

RTV B92 i kanal N1 su se postavili objektivno i profesionalno, iako se ne bi moglo reći da su ovoj temi posvetili sve vreme i pažnju koju ona zaslužuje, gradska televizija Studio B i TV Pink su nastavili  sa jednostranošću i servilnošću

Za razliku od okupljanja koje je nekoliko dana ranije organizovala inicijativa „Ne davimo Beograd“, policija nije reagovala, što su mediji propustili da istaknu, kao što se nisu pozabavili ni parolom „Vučiću, hapsi ih sve“, koja se nalazila na jednom od transparenata. S obzirom na to da je očigledno da je skup organizovala Srpska napredna stranka, ova parola je do sada najozbiljnija pretnja protivnicima sadašnje vlasti.

A za to vreme u skupštinskoj sali, u dva navrata tokom kojih je raspravljano o zakonu, vlast se uzdala u malobrojnost opozicionih poslanika, nedemokratski poslovnik, koji je sadašnja opozicija sama donela dok je bila na vlasti, i insistiranje na neprekinutoj raspravi do iscrpljivanja liste govornika, da bi gledateljstvo odustalo od praćenja.

Neplanirana pomoć stigla im je od same opozicije, koja je pokazala da temu ne razume baš najbolje, pa zato ne ume da istraje na pravim pitanjima.

Od početka skupštinske sednice 2. aprila, elektronski mediji su pratili događaje svako na svoj već prepoznatljiv način. RTV B92 i kanal N1 su se postavili objektivno i profesionalno, iako se ne bi moglo reći da su ovoj temi posvetili sve vreme i pažnju koju ona zaslužuje, gradska televizija Studio B i TV Pink su nastavili sa jednostranošću i servilnošću, pozivajući samo sagovornike koji su zastupali stavove vlasti, a na javnom servisu se moglo videti sve i svašta.

Zanimljiv primer za to bio je program „Beogradska hronika“. U izdanju od četvrtka, 2. aprila, urednik i voditelj Nataša Ristić, gostovao je gradonačelnik Beograda Siniša Mali. Voditeljka ga praktično nije pitala ništa, već ga je pustila da kaže šta je hteo, povremeno mu samo dajući šlagvort.

Sutradan, urednik i voditelj Rada Đurić, gost gradski menadžer Goran Vesić. Ovoga puta voditeljka je zauzela bitno drugačiji stav, pitajući Vesića o troškovima infrastrukture i podsećajući da u slučaju BNV nije uvažena nijedna primedba stručne javnosti.

„Kurir“ i „Informer“ su prednjačili u provladinoj propagandi, u čemu se „Kurir“ posebno istakao prenošenjem PR teksta sa sajta Nasbiro.com, kojeg se ne bi postideo nijedan udžbenik marketinga ili prodaje apartmana

Ipak, zajednička za sve elektronske medije bila je površnost u pristupu ovoj temi i nemogućnost da se čuju glasovi svih relevantnih protivnika izgradnje BNV.

Slično je bilo i u štampi. „Politika“ i „Danas“ su se držali neutralno. „Politika“ je ubedljivo najozbiljnije obradila problem, pa sa se njenih strana moglo saznati najviše informacija. „Kurir“ i „Informer“ su prednjačili u provladinoj propagandi, u čemu se „Kurir“ posebno istakao prenošenjem PR teksta sa sajta Nasbiro.com.

Tekst kojeg se ne bi postideo nijedan udžbenik multilevel marketinga ili prodaje time share apartmana, prenet je u celini i bez komentara, osim uvodne napomene da „razjašnjava najvažnije činjenice u vezi sa kupovinom stanova preko projekta ‘Beograd na vodi’ i upoznaje građane sa kompanijom koja stoji iza ovog projekta“.

Ako je vlast ozbiljno rešila da BNV izgura do kraja, kao što sugeriše Vučićeva opasna smirenost, o ovom projektu ćemo tek čitati i slušati, jer su njegove posledice dalekosežne.

Osim ako ga ne zaseni neko novo čudo, poput najavljene gradnje Diznilenda u Kragujevcu.

ŠTA NISMO SAZNALI

Najvažnija pitanja, koja su elektronski mediji i jedan deo štampanih medija uspešno sakrili pod tepih, a uglavnom nije uspela da ih artikuliše ni opozicija u Skupštini, jesu:

1. Nije li lex specialis neustavan, a način na koji su navrat-nanos izmenjeni gradski planski dokumenti nezakonit i nelegitiman?

2. Treba li sprovesti projekat koji će potpuno izmeniti identitet grada, a da o tome nije bilo ozbiljne javne rasprave niti izjašnjavanja građana?

3. Šta je sve potrebno uraditi da bi se Beograd na vodi infrastrukturno opremio i da li je sve to uopšte moguće realizovati, u kom roku i po kojoj ceni?

4. Koliki su posredni troškovi ovog projekta (izmeštanje autobuske i železničke stanice, izgradnja dodatnih mostova na Savi i Dunavu…) i odakle će se to finansirati?

5. Postoje li planovi projekta, na osnovu kojih bi se on mogao ozbiljno proceniti? Da li su potpisani ma kakvi ugovori ili predugovori sa investitorom i na šta se obavezala jedna, a na šta druga strana? Da li će investitor dati neke garancije za slučaj odustajanja od posla? Da li je ugovorena obaveza angažovanja domaćih građevinaca? Ukratko, da li je nešto potpisano i šta je to?

6. Postoji li ozbiljno ekonomsko opravdanje za izgradnju ovolikog stambenog i poslovnog prostora u centru Beograda? Ko je zainteresovan za kupovinu tog prostora, s obzirom na to da su stotine hiljada kvadratnih metara postojećih nekretnina neiskorišćene? Postoji li neka ozbiljna studija o tome?

7. Da li gigantska kula koja bi trebalo da bude izgrađena praktično u reci Savi ugrožava međunarodni plovni put, kao što tvrde neki protivnici projekta?

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend