28. dec 2017.

MEDIJI 2017 (1): Nema javne debate, postoje samo javni ili tajni obračuni

Zloupotreba dece u medijske svrhe, Rodići preletačevići, rijaliti hapšenje, bruka Politike, sve novine uvijene u Vučića... Lista najvećih medijskih iskušenja 2017. po izboru Tamare Skrozze i Cenzolovke

Medijska fotografija godine: Davljenje novinara i građana u Pionirskom parku u Beogradu, tokom inauguracije Aleksandra Vučića za predsednika. Foto: E-stock/ Aleksandar Bačlija

Ako je iko imao ikakvu dilemu u vezi sa stanjem medijskih sloboda u Srbiji, ona je tokom 2017. vrlo efikasno i za sva vremena razrešena. Ono što se na medijskoj sceni dešavalo u proteklih 365 dana jasno je pokazalo:

  • mejnstrim i najtiražniji mediji ne poštuju ni profesionalne kodekse, ni bazične ljudske obzire,
  • laži se šire nekažnjeno i s vrlo konkretnim ciljem,
  • medijski zakoni se ne poštuju,
  • institucije nadležne za medije ne funkcionišu,
  • novinari su hodajuće mete za verbalne i fizičke napade,
  • ovde više ne postoji javna debata već samo javni ili tajni obračuni,
  • budžetsko finansiranje medijskih projekata postalo je unosan biznis i polje do sada neslućene korupcije,
  • medijskog tržišta nema i u skorije ga vreme neće biti,
  • zastupljenost Aleksandra Vučića u medijima odavno je prešla granicu društvene patologije,
  • mediji su izloženi konstantnom ekonomskom, političkom, pa i bezbednosnom pritisku.

Istovremeno, pokazalo se da je država i te kako spremna da krene u organizovani i vrhunski osmišljen i režiran sukob sa svima koji se bore za slobodu medija: nizom besmislenih sastanaka, još besmislenijih intervjua i jalovih dogovora – stvara se iluzija da nekakav dijalog postoji, da ima volje da se unaprede i status medija i pravo na slobodu govora.

Uprkos tome, ili baš zbog svega toga, ove je godine osnovana i (suprotno mnogim očekivanjima) kraj godine dočekala Grupa za slobodu medija. A u medijskom okruženju u kojem više ništa nije normalno, ništa izvesno i ništa bezbedno – već i sam opstanak predstavlja nekakav uspeh.

U nastavku pročitajte koji su tekstovi i prilozi obeležili 2017. godinu, a za top listu najznačajnijih medijskih događaja pogledajte ovde.

[povezaneprice]

 

8. RODIĆI PRELETAČEVIĆI: OD LJUBAVI DO MRŽNJE, I NATRAG

U strastvenoj vezi između Aleksandra Vučića i dnevnog lista Kurir, i ove je godine bilo nekoliko burnih lomova i potresnih pomirenja. Privremeni raskid dogodio se 21. februara 2017. kada je Kurir objavio da će Tomislav Nikolić biti premijer Srbije, a Vučić odgovorio da neće da učestvuje „u tom njihovom rijalitiju“.

Iako ih niko nije direktno prozvao, „kurirci“ su se našli prozvanim, ugnjetenim i ugroženim, te su brže-bolje obznanili da su napadnuti samo zato što „časno rade posao novinara“ i da tu neće biti kraj njihovom slobodarstvu: „Ako treba da platimo cenu što ne pišemo po diktatu vlasti, već u interesu građana, onda ćemo uvek birati građane Srbije.“

Samo nekoliko dana kasnije Kurir će objaviti tekst „Monika Beluči pohvalila premijera: Vučiću, nisam očekivala da ste tako mladi!“.

Sedam dana kasnije Vučić će pohoditi redakciju Kurira i biti dočekan kao najveći prijatelj.

Ispostaviće se vrlo brzo da je u pitanju bila samo trenutna fatalna privlačnost, jer će nas tri meseca posle toga vlasnik Adrija medija grupe Aleksandar Rodić obavestiti da se „Srbija diže“ i da će vođa tog dizanja biti – a ko drugi, nego on lično.

U pismu u kojem najavljuje svoj dalji politički angažman, vlasnik novina odgovornih za najveći deo medijskog taloga i štroke pljunuo je na sve druge medije đuture:

„Politički ološ stavio je pod kontrolu sve medije. Nikada mediji nisu bili ovako poslušni i ponizni. Nemo posmatraju kako Vučić upravlja medijskom stvarnošću preko svojih mucavih i nepismenih urednika, spremnih da mu dotrče na zvižduk uzimajući enorman novac za spinovanje javnosti.“

U mesecima koji su sledili Kuriru je bio blokiran račun, a na naslovnim stranama Aleksandar Vučić bio je predstavljen kao „diktator“, „lešinar“ ili „lažovčina i očajnik“. Međutim, kako je od avgusta do oktobra predsednik naprasno nestao s naslovnice, pa i iz tekstova – račun je odblokiran, Rodić se ućutao, Kurir se u izveštavanju bezuspešno trudi da ugodi svima, a više ni samog sebe ne predstavlja kao nosioca barjaka medijskih sloboda. Do daljeg.

 

7. ARBEIT MACHT FREI: NIN NA GRANICI

Da je ovo država kao što nije, naslovna strana nedeljnika NIN objavljena 20. jula 2017. bila bi odlična prilika za niz javnih debata o granici između novinarstva i umetnosti, između poruke i bezobrazluka, između kreativne slobode i umetničke mere.

Ovako, ona je postala predmet višednevne medijske buke posle koje niko nije postao ništa pametniji nego što je bio, a javni prostor ništa čistiji nego ranije. Na spornoj naslovnoj strani prikazana je fotografija nacističkog logora s natpisom „Arbeit macht frei“ („Rad oslobađa“) nad kapijom, kao i naslov „Radni logor Srbija“, a sve u kontekstu teksta o radnim pravima zaposlenih u novootvorenim fabrikama.

Pošto su mnogi ovo doživeli kao uvredu žrtava i poređenje neuporedivog, a situaciju za svoje ciljeve iskoristili predstavnici vladajuće partije, NIN se izvinio i time se sve manje-više završilo. U čitavoj priči, najviše je pažnje privukao emotivni tekst Ivana Ivanjija, koji je preživeo logor i koji je iz svog ugla stao na stranu NIN-a.

 

6. SLUČAJ VUKSANOVIĆ: KAKO KURIR JAVLJA

Foto: Cenzolovka

Jedan od većih medijskih skandala lansiran je 23. februara na naslovnoj strani Kurira, na kojoj je objavljeno da su bivšeg ministra Slobodana Vuksanovića „lekari našli kao beskućnika“.

Iako je priču vrlo brzo demantovao i sam Vuksanović, Kurir je tokom dana objavljivao svedočenja u prilog sopstvenoj tezi (od kojih su mnoga bila zaista antologijska). Već sutradan, isti taj Kurir objavio je intervju s Vuksanovićem, u kojem on opet demantuje sve što je prethodno napisano, ali istovremeno zahvaljuje Kuriru na pažnji koju mu je posvetio.

Danima je čaršija razmatrala koju će poziciju u državnoj upravi zauzeti bivši ministar i kakva se dramaturgija krije iza ovog tabloidnog cirkusa, ali je od čitave priče ostala samo – novinarska bruka i još jedan podsetnik na profesionalni nivo lista Kurir.

 

5. ZLOUPOTREBA U MEDIJSKE SVRHE: DECA SU UKRAS SVETA

Foto: Screenshot iz emisije „Pravo na medije“

U medijima su i ove godine beskrupulozno eksploatisana deca – bilo da su stradala ili ubijena, doživela porodične tragedije ili naprosto rođena u braku poznatih ili moćnih roditelja.

Ćerka ubijene pevačice Jelene Marjanović postala je redovni deo tabloidnih napisa o ubistvu njene majke, pa je zahvaljujući tome poznato koji sport trenira, ko joj je bebisiterka, šta je u kom trenutku rekla ili nacrtala, ko će joj biti staratelj itd.

Suprotno zdravom razumu i elementarnoj medijskoj pristojnosti, Blic je 30. marta – samo dan pred predizbornu tišinu – objavio patetični intervju s ćerkom Aleksandra Vučića u kojem ona kaže kako joj nedostaje tata.

Iako je u pitanju ćerka moćnog oca i kandidata na izborima, iako je i on sam učestvovao u intervjuu, iako formalno-pravno nije prekršen zakon – to je nešto što medij koji pretenduje da bude pristojan, i ne pomišlja da uradi.

O deci ubijenoj, poginuloj ili preminuloj nadugačko se i naširoko raspravljalo, da bi se nakon smrti sina glumca Žike Todorovića zaista dotaklo dno. Iako je jasno da je pravo na privatnost javnih ličnosti donekle ograničeno, nesporno je da ovo nije bila priča u kojoj je trebalo bukvalno proganjati porodicu, snimati roditelje u najintimnijim trenucima ili im postavljati nesuvisla pitanja nekoliko sati nakon što su ostali bez deteta.

 

4. SLUČAJ IZMIŠLJENOG AUTORA: POLITIKINA BRUKA

Derneman i Kaufman

Po mnogo čemu specifičan, list Politika poseban je i kada je u pitanju kršenje profesionalnih standarda. Iako je od svih dnevnih listova i statistički „najmanje grešna“ prema odredbama Kodeksa novinara Srbije, Politika kad brlju napravi – napravi je „svetski“, za antologiju. Tekst „Protiv nasilja, ne protiv muškaraca i žena“, objavljen 18. jula 2017, bio je i sam za sebe skandalozan – prepun šovinističkih tvrdnji i neprihvatljivih kvalifikacija upućenih ženama i feministkinjama.

Daleko je skandalozniji postao kada je utvrđeno da njegov autor, izvesni dr Petar Veličković, uopšte ne postoji, a da je umesto fotografije tog „forenzičkog psihijatra, sudskog eksperta za poveravanje dece“ stavljena fotografija nemačkog glumca Andreasa Kaufmana.

Politika je najpre pokušala da objasni ovaj incident, a zatim podigla ton i u više tekstova napala sve koji su se usudili da komentarišu to što se dogodilo.

Savet za štampu odlučio je da je ovim tekstom prekršen Kodeks novinara Srbije, baš kao što je i nakon žalbe glumca Andreasa Kaufmana doneta ista odluka.

 

3. RIJALITI HAPŠENJE: UBISTVO KOJE TRAJE

Foto: Screenshot Zadruga – Predstavljanje Zoran Marjanović

Samo dve sedmice nakon što je to najavio Milomir Marić, uhapšen je Zoran Marjanović, učesnik rijaliti programa „Zadruga“. U danima i mesecima nakon tog hapšenja, tabloidi će se do iznemoglosti takmičiti u količini paušalnih optužbi, neproverenih tvrdnji, užasnih opisa i degutantnih detalja koje će objaviti: od izveštaja o crtežima šestogodišnje ćerke ubijene pevačice, preko feljtona o ljubavnici njenog muža, lakiranja noktiju njene svekrve, navodnog satanizma njenog devera, do fotografije krvave odeće u kojoj je navodno bila kada je ubijena.

Godinu i po dana medijskog terora kojem je bila izložena porodica ubijene pevačice, pa posthumno i ona sama, završeno je tako u tabloidnoj ekstazi u kojoj se nije poštovao nikakav profesionalni standard – pa čak ni onaj elementarni, da novinari i urednici (makar se zvali Milomir Marić) ne bi trebalo da znaju, a nikako ne bi smeli da otkrivaju detalje istrage i unapred obaveštavaju javnost o hapšenjima.

 

2. IZBORNA KAMPANJA: NOVINE U GAĆAMA I VELIKE SISE

Naslovne strane dnevnih novina, 30. mart 2017. / Foto: Cenzolovka

Istog dana kada se na naslovnoj strani Blica pojavila najava intervjua s maloletnim detetom Aleksandra Vučića, taj isti Blic i još pet drugih dnevnih novina zapravo nisu ni imali naslovne strane: sve one bile su „uvijene“ u reklamu Srpske napredne stranke, za koju nikada nije utvrđeno koliko je i da li je uopšte plaćena.

Samo dan kasnije, u petak 31. maja, kada je izborna tišina već uveliko počela, nedeljnik Ekspres objavio je naslovnu stranu s fotografijom većih ženskih grudi i porukom „6. je najbolja“. Tadašnji glavni i odgovorni urednik Ivan Cvejić silno će se truditi da objasni kako se ta poruka odnosila na tekst, a ne na činjenicu da je pod rednim brojem šest na glasačkom listiću bilo ime Aleksandra Vučića, odnosno da je u pitanju ilustracija teksta, a ne bezočan, nezapamćen primer medijsko-propagandne manipulacije.

Nije mu pošlo za rukom, pošto je tekst bio više nego plitka, besmislena i šovinistička storija o grudima – tu postavljena samo da se „Vlasi ne dosete“.

 

1. INTERVJUI S „NEPRIJATELJIMA“: TITAN UVEK POBEĐUJE

Aleksandar Vučić i Brankica Stanković u Insajder debati (foto: skrinšot Insajder)

Za razliku od prethodnih godina, kada je pristajao samo na intervjue s podobnim novinarima na podobnim televizijama, Aleksandar Vučić je ove godine naprasno odlučio da se oči u oči sretne i sa onima koje do tada nije smatrao prijateljski nastrojenim. Prvo je dao intervju Brankici Stanković – snimljena emisija emitovana je 3. novembra na TV Prva. Samo mesec dana kasnije, 5. decembra, „uživo“ je sedeo naspram Boška Jakšića i Sonje Biserko.

Kada je u pitanju Brankica Stanković, reakcije su bile izuzetno burne i izuzetno podeljene: od harange na društvenim mrežama do žestoke odbrane. Drugi intervju nikoga nije ni izbliza toliko potresao, baš kao što u njemu nismo čuli ništa posebno novo i zanimljivo.

Iako intervju nije novinarska forma u kojoj bi trebalo da se pobeđuje i gubi, ovi razgovori shvaćeni su upravo kao borba protiv Titana – i u oba slučaja, sasvim očekivano, Titan je pobedio. Zbog toga se na kraju postavilo pitanje zašto uopšte raditi intervju u kojem znaš da ćeš biti pogažen, a u kojem postoji samo jedan, izuzetno obučen i talentovan akter.

Ne ulazeći u motiv onih koji pristanu na to na šta su pristali, ovde je glavni problem ipak efekat takvih razgovora: na domaćem terenu oni su još jedna poruka biračima da nema hrabrijeg ni boljeg od Vučića, dok se pred međunarodnom zajednicom upotrebljavaju kao argument za postojanje medijskih sloboda.

Potpuno svestan takvih efekata, Vučić očigledno namerava da nastavi u tom smeru, ali je izgleda sve manje onih koji pristaju na takvu dramaturgiju: Vukašin Obradović je odbio da učestvuje u intervjuu na TV Pink 25. decembra, dok je urednik Danasa Draža Petrović objasnio da ga niko nije ni zvao, iako su tabloidi objavili da ga je uhvatila „prpa“ od predsednika.

1 komentar za: “MEDIJI 2017 (1): Nema javne debate, postoje samo javni ili tajni obračuni

  1. Koleginica

    Bravo Tamara!

    29. дец 2017. at 09:06

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend