Slab medijski interes, ali stari obrasci u izvještavanju o femicidu

Senzacionalistički naslovi i eksplicitni opisi nasilja dominirali su medijskim prostorom i u slučajevima femicida u Gračanici te pokušaju ubistva žene u Zavidovićima, dok većina objava nije imala edukativnu svrhu.

Kao i u prethodnoj analizi medijskog izvještavanja o femicidima u Sarajevu i Kiseljaku, monitoring dva nova slučaja rodno zasnovanog nasilja pokazuje da mediji – i u Gračanici, i u Zavidovićima – ponavljaju slične obrasce izvještavanja: često otkrivaju identitet žrtve, objavljuju naslove koji izlaze iz okvira javnog interesa, a nasilje rijetko stavljaju u širi društveni kontekst. Medijski izvještaji uglavnom ne ispunjavaju svoju edukativnu funkciju u odnosu na fenomen rodno zasnovanog nasilja prema ženama.

Femicid počinjen u junu 2026. godine nije izazvao veliku pažnju medija i javnosti kao oni u maju. U Gračanici je 21. juna ubijena žena, a 2. juna je u Zavidovićima izvršen pokušaj ubistva žene, što su mediji uglavnom prenijeli kao dio saopćenja policije, a dio medija obuhvaćen analizom uopće nije izvijestio o slučaju.

Mediji su o ovim slučajevima izvještavali najviše tri dana, a tekstovi su uglavnom fokusirani na saopćenja tužilaštava ili policije.

Fokus analize

O femicidu u Gračanici i pokušaju ubistva u Zavidovićima, analizom je obuhvaćen 51 medijski izvještaj, a analizirano je 16 medija – uključujući online medije, portale dnevnih novina, portale televizija te anonimne portale bez impressuma s velikim brojem pratitelja. U analizi su zastupljeni javni servisi, komercijalni i tabloidni mediji iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Femicidu u Gračanici posvećeno je 40 medijskih objava, a pokušaju ubistva u Zavidovićima svega 11.

Cilj analize medijskog izvještavanja bio je da se utvrdi koje su se prakse pokazale kao odgovorne, a koji obrasci doprinose senzacionalizaciji, relativizaciji nasilja ili sekundarnoj viktimizaciji.

Praćeni su naslovi i oprema teksta, jezik i način imenovanja nasilja, izvori, kontekstualizacija, zaštita identiteta žrtve, prisustvo senzacionalizma, iznošenje detalja nasilja, fotografije i vizuelni elementi, tretman počinioca i žrtve te prisustvo edukativnog i preventivnog narativa. Fokus analize nije bio na ocjenjivanju pojedinačnih medija, nego na prepoznavanju obrazaca u cjelini.

Metodologija analize zasnovana je na dugogodišnjem iskustvu rada neformalne grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ i ženskih organizacija civilnog društva koje pružaju podršku preživjelima. Prilagođavanje metodologije za Bosnu i Hercegovinu kreirano je kroz inicijativu „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju koordiniraju Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna.

Otkrivanje identiteta žrtve

U slučaju femicida u Gračanici identitet je na neki način otkriven u 24 od 40 analiziranih objava. U šest tekstova objavljeno je puno ime i prezime ubijene žene, dok su u ostalim slučajevima identitet otkrivali podaci o počiniocu, njihovom međusobnom odnosu ili drugi detalji koji omogućavaju prepoznavanje žrtve.

Kod pokušaja ubistva u Zavidovićima nijedan medij nije objavio puno ime i prezime žene, jer većina tekstova sadrži samo saopćenje policije bez drugih informacija, ali je u četiri od 11 objava identitet djelimično otkriven navođenjem informacija koje omogućavaju njenu identifikaciju.

Važno je napomenuti da zaštita privatnosti nije samo objavljivanja imena i prezimena žrtve. Kombinacija mjesta događaja, porodičnih odnosa i drugih ličnih podataka često je dovoljna da se žrtva prepozna u lokalnoj zajednici, zbog čega i ovakav način izvještavanja predstavlja etički problem.

Problematični naslovi češći nakon femicida

U slučaju pokušaja ubistva u Zavidovićima četiri od 11 objava sadržavale su naslov koji je prekršio najmanje jedan indikator odgovornog izvještavanja. Kod femicida u Gračanici indikatori su prekršeni u 16 od 40 objava.

Problematični naslovi najčešće su naglašavali šokantne okolnosti zločina ili isticali detalje koji nisu bili od javnog interesa. Takvim pristupom pažnja publike usmjeravana je na dramatičnost pojedinačnog događaja, dok izostaje prostor za pitanja o institucionalnoj zaštiti, ranijem nasilju ili dostupnosti pomoći ženama koje trpe nasilje.

Analiza pokazuje značajnu razliku između dva slučaja kada je riječ o opisivanju nasilja. Kod pokušaja ubistva u Zavidovićima svega tri objave sadržavale su nepotrebne detalje nasilja, dok je kod femicida u Gračanici takvih tekstova bilo 16.

Istovremeno, u oba slučaja zabilježeni su primjeri u kojima su mediji prenosili informacije koje mogu djelovati kao opravdavanje počinioca. Takvi obrasci registrovani su u dvije objave o pokušaju ubistva i tri objave o femicidu. Iako nisu dominantni, pokazuju da dio medija i dalje prenosi izjave ili okolnosti koje pažnju prebacuju sa odgovornosti počinioca na njegova objašnjenja ili motive, što nije u skladu sa preporukama za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju.

Edukativni sadržaji gotovo u potpunosti izostaju

U izvještavanju o pokušaju ubistva u Zavidovićima nijedna analizirana objava nije sadržavala informacije o dostupnim mehanizmima pomoći, institucionalnoj zaštiti ili širem kontekstu rodno zasnovanog nasilja odnosno nasilja u porodici.

Kod femicida u Gračanici edukativni elementi pojavili su se u 12 od 40 objava, ali su i dalje bili u manjini. Većina medijskih sadržaja zadržala se na izvještavanju o samom događaju i toku istrage, bez objašnjenja kako prepoznati nasilje, kome se žrtve mogu obratiti ili kakvi su propusti sistema prethodili zločinu.

Iako je jedan slučaj rezultirao pokušajem ubistva, a drugi femicidom, analiza pokazuje da mediji uglavnom primjenjuju iste uređivačke obrasce.

Ovakvi nalazi potvrđuju ono što je pokazala i prethodna analiza izvještavanja o femicidima u Sarajevu i Kiseljaku – da senzacionalistički naslovi i eksplicitni opisi nasilja dominiraju medijskim prostorom, dok većina objava nema edukativnu svrhu.

Među analiziranim tekstovima posebno se izdvajaju dva primjera koji pokazuju da neodgovorno izvještavanje ne mora uvijek biti kroz senzacionalizam. Jedan tekst problematičnost gradi kroz senzacionalistički pristup i fokus na okolnosti počinioca, drugi to čini kroz prividno analitičan sadržaj koji relativizira rodno zasnovano nasilje.

Tekst objavljen na portalu Ekskluziva pod naslovom „Stravičan pokušaj ubistva u Zavidovićima: Pijan nožem izbo vanbračnu suprugu, predložen pritvor“ sadrži više elemenata koji nisu u skladu sa smjernicama za izvještavanje o nasilju nad ženama.

Već u naslovu naglašava se da je počinilac bio „pijan“, čime se pažnja čitaoca usmjerava na alkohol kao dominantnu okolnost zločina. Isticanje ovoga može stvoriti utisak da je nasilje posljedica alkoholisanosti, a ne svjesnog čina nasilja nad partnericom te doprinosi relativizaciji odgovornosti počinioca u očima javnosti.

Tekst detaljno opisuje napad što predstavlja rekonstrukciju nasilja koja može dodatno traumatizirati žrtvu. Objava ovakvih detalja nije od javnog interesa.

Relativizacija nasilja kroz stručnu analizu

Na portalu Oslobođenje objavljen je tekst pod naslovom „Supružnici između ljubavi i zločina“. Za razliku od senzacionalističkih izvještaja, ovaj tekst pokušava ponuditi širi društveni kontekst uključivanjem sagovornika iz struke.

Međutim, analiza pokazuje da se odgovornost za femicid djelimično prebacuje sa počinioca na okolnosti odnosa između partnera. U tekstu se nasilje objašnjava kroz nedostatak komunikacije među partnerima i međusobne konflikte. Posebno je problematično što ovakve interpretacije dolaze od stručnih sagovornika, psihologa, čime mogu dobiti kredibilitet.

Iako tekst nastoji imati edukativnu funkciju, u konačnici ostavlja utisak da je femicid rezultat loše komunikacije ili afekta, umjesto krajnjeg oblika kontinuiranog nasilja nad ženama.

I sam naslov teksta je problematičan jer uvodi romantični okvir u femicid što može doprinijeti narativu da je riječ o tragičnom ishodu partnerskog odnosa, a ne o rodno zasnovanom ubistvu.

Preporuke za novinare i urednike

Iz nalaza ove analize moguće je izvući konkretne preporuke za novinarsku i uredničku praksu.

Prije svega, ubistvo žene (femicid) svaki put treba dosljedno i precizno imenovati, a formulacije kao što su „porodična tragedija“, „drama“ i „nesreća“ nisu i ne mogu biti odgovarajući opisi rodno zasnovanog nasilja – oni umanjuju odgovornost počinioca i ublažavaju prirodu samog nasilja.

Prilikom prenošenja detalja o počinjenom nasilju neophodno je procjenjivati ih prema kriteriju javnog interesa, a ne prema tome kako će privući pažnju javnog mnijenja. I kada institucije izdaju saopštenje, to ne obavezuje medije da prenesu svaki element opisa, jer urednička odgovornost ne prestaje pozivanjem na službeni izvor informacija.

Jako je važno da se identitet žrtve ne objavljuje rutinski. Ime i prezime, fotografija, radno mjesto, podaci o djeci i porodici… odluka da se bilo šta od toga objavi mora imati jasno i utemeljeno opravdanje u javnom interesu i ne smije biti rezultat principa „i drugi mediji su to već objavili“.

Ne smije se počiniocu davati prostor za opravdavanje nasilja bez odgovarajućeg konteksta. Ako se napiše kako „nije imao namjeru“ ili je „želio vidjeti dijete“, to nije opravdana i objektivna vijest ako se prenosi nekritički i bez analitičkog okvira.

U fokusu izvještavanja medija prvenstveno treba biti utvrđivanje institucionalne odgovornosti: je li sistem zakazao, zašto je zakazao i šta je potrebno promijeniti, jer femicid je vijest o institucionalnom funkcionisanju sistema jednako koliko i o konkretnom slučaju.

Neophodno je da svaki izvještaj o femicidu sadržava informacije o dostupnoj podršci – SOS telefonskim linijama, sigurnim kućama i pravnoj pomoći. Takva informacija ne opterećuje tekst, ali može biti spasonosna za nekoga ko je čita.

Na kraju, a ne manje važno – uredničke provjere naslova, fotografija i objava na društvenim mrežama moraju postati standardna medijska praksa kada se izvještava o rodno zasnovanom nasilju.

Uz sve navedeno, neophodno je stalno ukazivati na smjernice i istraživanja koja već postoje. Na primjer, smjernice iz struke koje imaju Novinarke protiv nasilja prema ženama, potom kodeksi iz Bosne i Hercegovine i regiona, monitoring i preporuke za Bosnu i Hercegovinu koje je radio UN Women, medijske inicijative u BiH koje se kontinuirano ponavljaju i ukazuju na probleme poput Mediacentra Sarajevo i Inicijative „Možemo li drugačije“ ili javne reakcije neformalne grupe novinarki i aktivistkinja iz BiH… Sve su to važni alati koji ne zahtijevaju posebne resurse, nego formalnu odluku, ali i posvećenost da budu primijenjeni.