28. nov 2014.

Mainstream mediji su eksces

alternative-vs-mainstream-mediaSandra Bašić Hrvatin: Današnji mediji ne trebaju novinare. Zato novinari napuštaju novinarstvo. Oni koji još uvijek vjeruju u novinarstvo suočavaju se sa sve većom nemogućnošću objavljivanja priča koje su značajne za ljude. Ono što danas nazivamo novinarstvom je postalo nekakav novodobni kastni sistem u kojem na vrhu postoji mala grupa dobro plaćenih pisaca i ogroman broj onih koji rade u prekarnom statusu bez ikakve zaštite. Očekivati od njih da rade u javnom interesu je u najmanju ruku naivno. Da bi do promjena došlo, moramo razmišljati i o drugačijem ekonomskom sistemu.

Dva dana nakon što je objavljeno da je odvjetnik Marijan Hanžeković postao većinski vlasnik „Europapress holdinga“, na naslovnici „Jutarnjeg lista“ osvanula je ogromna fotografija na kojoj se nedavno uhićeni gradonačelnik Zagreba nabubrenih obraza sprema potaracati plamenove na svjećicama rođendanske torte. Naslov je glasio: „Milan Bandić: Moja skromna proslava 59. rođendana“. Skromnu proslavu rođendana, Milanu je Bandiću omogućio njegov odvjetnik i novi vlasnik „Jutarnjeg lista“ Hanžeković, neskromno uplativši 15 milijuna kuna za jamčevinu. Mediji su objavili da Hanžeković već duže vrijeme zarađuje milijune kuna od ovršnih i drugih unosnih poslova koje mu dodjeljuju gradske tvrtke i grad na čijem je čelu (i dalje) Milan Bandić.

Mediji koji bi morali nadzirati političke i ekonomske centre moći su postali njihov sastavni dio. Vlasnici medija koriste svoje vlasništvo (medije) za pridobivanje ekonomskih i političkih usluga te za promociju i zaštitu svojih osobnih interesa.

Je li Bandićeva topla ljudska priča na naslovnici završila zahvaljujući intervenciji novog gazde, ili su poslovično snalažljivi urednici zagrebačkog dnevnika samoinicijativno pripremili teren za ulazak novog poslodavca – koji je vlasnikom EPH postao nakon predstečajne nagodbe u kojoj im je država oprostila dio duga – za ovu je priču sasvim nebitno. Priča i bez toga saznanja pruža lijepu ilustraciju o odnosima između medijskih vlasnika i ekonomsko-političkih vlastodržaca: puhač u svijeće mogao je umjesto Bandića biti Todorić, „Hrvatski Telekom“, Josipović, „Podravka“, Milanović, „Atlantic Grupa“, Karamarko, „Zagrebačka banka“, Sanader ili bilo koji drugi tajkunsko-politički moćnik ili korporacija, ovisno o tome koliko su trenutno utjecajni i kakvo im je stanje žiro računa. I to ne samo na naslovnici „Jutarnjeg“, nego bilo kojeg drugog utjecajnog medija. Problem je u tome što im rođendane, da upotrijebimo metaforu, umjesto obitelji organiziraju mediji, vodeći računa da zabava prođe u najboljem mogućem redu. I u uskom krugu prijatelja. Koliko god da je primjer benigan, on je zgodna i poučna ilustracija jer sublimira većinu negativnih trendova koji su godinama simptomatični za hrvatske medije: potpuna trivijalizacija medijskog sadržaja, netransparentno i sumnjivo medijsko vlasništvo, državno spašavanje privatnih kompanija koje stvaraju novinarstvo što služi krupnom kapitalu, regulatorna tijela koja ne kontroliraju poštivanje zakona, zakonska rješenja koja se ne provode, cenzurirani i obespravljeni novinari…Radi se, dakle, o običajima koji su sastavni dio strukturne korupcije.

S obzirom na opisano, legitimno je postaviti pomalo naivno pitanje: jesu li mogući radikalno drugačiji mediji, koji će istinski služiti javnom interesu? Sandra Bašić Hrvatin provela je dobar dio svoje karijere kako bi uvjerila studente i građane u potvrdan odgovor. Ova sveučilišna profesorica Fakulteta za humanističke studije u Kopru, osim bogate akademske karijere, obnašala je i dužnost predsjednice slovenskog vijeća za elektroničke medije te savjetnice direktora slovenske javne radiotelevizije. Savjete je profesionalno davala i Europskoj uniji, koja ju je angažirala u kreiranju nedavno usvojenih medijskih zakona u Srbiji. Pored toga, nemjerljivi su i njezini doprinosi aktivističkoj sceni u Sloveniji. U intervjuu za „H-Alter“ objašnjava razloge za nužnu radikalnu promjenu medijskih sustava, u lokalnom i globalnom kontekstu.

Prepreke za demokratski razvoj medija su nekako upisane u DNK medijskog djelovanja. U zadnja dva desetljeća svjedoci smo oblikovanju medijskih politika koje sustavno ograničavaju prava ljudi na pristup informacijama, privatiziraju javni interes, uništavaju komunikacijska javna dobra i pretvaraju medije u vidljivu ruku kapitala

Nedavno je objavljena studija Značaj medijskog integriteta o stanju medija u pet zemalja jugoistočne Europe, među ostalim i Hrvatske. Osobno ste sudjelovali u izradi ove publikacije. Kakva je situacija na ovim područjima s medijima?

Istraživanje se bavi pitanjem korupcije i koruptivnih praksi u koje su mediji upleteni. Analiza je pokazala da svih pet zemalja ima slične medije, da je svih pet medijskih sistema opterećeno istim problemima i da je problem o kojem govorimo daleko ozbiljniji da bi se sveo samo na nacionalne okvire. Sistemska korupcija ili korupcija ovisnosti ugrožava demokraciju i medije, jer su postali dio problema a ne rješenja. Ono o čemu govori knjiga je problem svih medijskih sistema. Za razliku od „Zapada“, koji je godinama tvrdio da je to problem „Istoka“, vidimo da je globalizacija – što god mislimo pod tim pojmom – globalizirala i probleme. Jedino što je još ostalo na lokalnoj ili nacionalnoj razini su prakse otpora takvim politikama. Temeljna poruka teksta kojeg sam napisala s kolegicom Brankicom Petković je da su svi mediji koji ne djeluju u javnom interesu korumpirani. U tom kontekstu je i nastao pojam medijskog integriteta.

Knjiga je, kao što piše u uvodu, pokušaj osvjetljavanja prepreka demokratskom razvoju medijskih sustava u zemljama jugoistočne Europe uz pomoć mapiranja obrazaca koruptivnih odnosa i praksi u razvoju medijskih politika, vlasništvu nad medijima i financiranju medija. Koje su glavne prepreke?

Prepreke su nekako upisane u DNK medijskog djelovanja. U zadnja dva desetljeća svjedoci smo oblikovanju medijskih politika koje sustavno ograničavaju prava ljudi na pristup informacijama, privatiziraju javni interes, uništavaju komunikacijska javna dobra i pretvaraju medije u vidljivu ruku kapitala. Serge Halimi u svojoj knjizi Novi psi čuvari opisuje spregu politike i medija kao incestuozni odnos. Za njega to nije metafora nego činjenica. Mediji koji bi morali nadzirati političke i/ili ekonomske centre moći su postali njihov sastavni dio. Vlasnici medija koriste svoje vlasništvo (medije) za pridobivanje ekonomskih i političkih usluga te za promociju i zaštitu svojih osobnih interesa. Naivno je za očekivati da će upravo mediji biti ti koji će u javnosti govoriti o tome kako djeluje medijska industrija. To je tema o kojoj mediji ne žele govoriti.

Poznata novinarka Nataša Škaričić je nedavno najavila odlazak iz novinarstva, među ostalim i zato jer je drugi mediji ne žele. Problemi su krenuli kad je u matičnoj Slobodnoj Dalmaciji, koja je dio EPH, počela upozoravati na očigledno: koruptivnu spregu izdavača i politike. Otad je izgnana iz mainstreama pa je sada prisiljena na medijsku marginu. Je li to jedan od paradigmatskih primjera koji pokazuje kako funkcioniraju mediji na ovim područjima, ali i šire?

Nije svatko tko radi u medijima novinar, odnosno novinarka. Nataša Škaričić je novinarka. Današnji mediji ne trebaju novinare. Zato novinari napuštaju novinarstvo. Oni koji još uvijek vjeruju u novinarstvo suočavaju se sa sve većom nemogućnošću objavljivanja priča koje su značajne za ljude. Ono malo važnih novinarskih priča koje se objave, utapa se u trivijalnostima, banalnostima i mišljenjima iz „druge ruke“. Mediji danas sve više postaju poligon za objavljivanje mišljenja i komentara, a sve manje analiza i otvaranja važnih tema. Rupert Murdoch je to jasno kazao: činjenice je potrebno dokazati, mišljenja su neobvezujuća. Kako za vlasnike tako i za one koji ih objavljuju. Ono što me brine je tišina akademske sfere, posebno onog njenog dijela koji se bavi obrazovanjem novinara, kao i manjak solidarnosti u novinarskoj zajednici. Ono što danas nazivamo novinarstvom je postalo nekakav novodobni kastni sistem u kojem na vrhu postoji mala grupa dobro plaćenih pisaca i ogroman broj onih koji rade u prekarnom statusu bez ikakve zaštite. Očekivati od njih da rade u javnom interesu je u najmanju ruku naivno.

Nedavno ste na jednom okruglom stolu rekli kako nisu problem medijski vlasnici koliko sustav koji reproducira postojeće medije. „Nikakve kozmetičke promjene ne mogu pomoći. Potrebno je razmišljati o tome kakav ekonomsko-politički sistem trenutno imamo“, poručili ste. Možete li to pojasniti?

Već duže vremena se govori o tome kako je potrebno više samoregulacije u medijima i novinarstvu koja će posljedično dovesti do viših profesionalnih standarda. Medijska industrija je valjda jedina industrija u kojoj se temeljno ljudsko pravo prepušta dobroj volji vlasnika. Zamislite da farmaceutsku industriju prepustimo samoregulaciji i naložimo joj da se brine o promociji zdravlja. Rasprave o tome da je potrebno mijenjati zakonodavstvo i s tim promjenama očuvati javni interes na području medija nisu samo naivne nego i opasne. Pravni okvir koji imamo je upravo takav da odgovora prevladavajućim ekonomskim odnosima. Nije pravni sistem taj koji regulira ekonomiju nego je ekonomija ta koja svojim potrebama prilagođava pravni okvir. Voltaire je negdje napisao da je Bog stvorio čovjeka po svojoj prilici i da mu je čovjek vratio milo za drago.

Američki intelektualac, novinar i dobitnik Pulitzera Chris Hedges često voli kazati kako su u kontekstu američke politike i medija, a zapravo postdemokratskog kapitalizma, korporacije napravile neku vrstu udara i pobijedile, te da komercijalni mediji sada i faktički rade u interesu elite, nikako građanstva. Slažete li se s ovom konstatacijom i da li to vrijedi i na globalnoj razini, kad su mediji u pitanju?

Naravno. Samo ne razumijem pojam postdemokratskog kapitalizma. Kao da može postojati demokratski kapitalizam. Demokracija je za mene glagol, a ne imenica, još manje pridjev. Mislim da smo sada u situaciji kada moramo odabirati između demokracije i kapitalizma. Ako odaberemo demokraciju nužno moramo razmišljati o drugačijem ekonomskom sistemu. Na žalost, mediji su prihvatili naraciju u kojoj je demokracija jednako što i kapitalizam. Kao da se radi o dogmi, o nečemu što je izvan racionalnog razmišljanja. Tako se uporno ponavlja: „Moramo se ponašati u skladu s tržištem“, „moramo biti konkurentni“, „moramo živjeti u skladu sa svojim mogućnostima“, „moramo vratiti dugove“, „moramo smanjiti javni sektor“. U svakom takvom medijskom prilogu očekujem samo jedno pitanje, koje je temelj svakog ozbiljnog novinarskog rada: „Zašto?“

Mislim da smo sada u situaciji kada moramo odabirati između demokracije i kapitalizma. Ako odaberemo demokraciju nužno moramo razmišljati o drugačijem ekonomskom sistemu. Na žalost, mediji su prihvatili naraciju u kojoj je demokracija jednako što i kapitalizam

U Hrvatskoj imamo situaciju da nadležna Agencija za elektroničke medije drži dio komercijalnih medija na životu. Prema nekim procjenama, 40 posto lokalnih elektroničkih medija bi nestalo bez pomoći iz Fonda, koji se financira iz pretplate HRT-a, odnosno od poreznih obveznika. S druge strane, komercijalni dnevni tisak dobio je poreznu olakšicu gotovo bezuvjetno, pod obrazloženjem da im se olakšava teška situacija uslijed krize. Čini se kako država preuzima ulogu one koja održava na životu medije koji, okvirno gledajući, nimalo ili jako malo promiču javni interes ili poštuju slobode svojih novinara. Koji je vaš stav prema ovakvim praksama?

Umjesto da brine o pravima svojih građana, država se brine o tome da mediji ostanu na životu. Pod svaku cijenu. Obično ta državna pomoć završi kao neposredna dobit vlasnika. Nisam još vidjela ozbiljnu analizu koja bi pokazala u kolikoj mjeri je pomoć države medijima utjecala na medijski pluralizam, zapošljavanje novinara i poboljšanje njihovog socijalnog i ekonomskog statusa. Medijska industrija je jedna od najbolje subvencioniranih industrija. Živimo u svijetu u kojem se javnim novcem subvencioniraju vlasnici i njihovi privatni interesi. Zanimljivo je da oni koji nam drže prodike o tome kako nemamo drugog izbora nego živjeti od blagodati tržišne kapitalističke ekonomije mirno prihvaćaju javni novac. U današnje vrijeme bogati žive u komunizmu. Kapitalizam je namijenjen samo siromašnima.

Dosta se zalažete za community i neprofitne medije, a radili ste i na modelima novinarskih te medijskih zadruga. Koji su vaši prijedlozi i bi li država, odnosno politika, imala ulogu i u ovim modelima?

Pokušavala sam medije i novinare u Sloveniji uvjeriti da je medijska zadruga jedan od načina kako očuvati novinarstvo. U procesu privatizacije medija u Sloveniji novinari odnosno svi zaposleni u tom trenutku su postali većinski vlasnici. To novinarsko vlasništvo nije dugo trajalo. Vlasnički udjeli su se prodavali kada su dionice dostigle nerealno visoku cijenu zbog političkih razloga. Neki od novinara su pritom odlično zaradili. Na žalost, mediji i novinari su već davno izgubili kontakt s ljudima. Oni čitaju misli političke i ekonomske elite, nemaju pojma o tome što misle ili žele građani. Država ne bi smjela više subvencionirati medije nego novinarski rad. Postoje određeni pokušaji da se javnim novcem financiranju određeni novinarski projekti. I vaš medij je jedan od takvih. Postoje i novinarske inicijative koje se financiraju iz stranih donacija čiji cilj je plasiranje određenih priča koje mainstream mediji sustavno ignoriraju. Ali to nije dovoljno. Temeljni ekonomski model po kojem djeluje cjelokupna medijska industrija na globalnoj razini jednostavno ne dozvoljava stabilnost takvih projekata. Velike ribe na kraju uvijek pojedu male. Osim toga, imamo javne medije, zadnje javno dobro na području komunikacija. Olako smo prepustili nadzor nad njima predstavnicima kvazi civilnog društva. Javne medije je potrebno vratiti pod neposrednu kontrolu građana. U programsko vijeće se, primjerice, imenuju „ovlasteni“ predlagači i razne udruge koje su ovlaštene na imenovanje kandidata. Umjesto toga, zalažem se za neposredno imenovanje konkretnih pojedinaca s konkretnim referencama.

Mogu li takvi modeli biti istinska alternativa postojećem medijskom mainstreamu po pitanju utjecaja, a ne samo rubni „eskces“, kao u postojećoj situaciji?

Za mene je mainstream „eksces“, sistem koji se jednostavno nije smio dogoditi. I u tom slučaju moramo napraviti ono što je temelj svakog kritičkog razmišljanja – izaći izvan postojećih okvira. Možda imamo upravo takve medije kao što zaslužujemo. Nikako ne mogu pristati na to, da se ništa ne može promijeniti. To je pogubno za demokraciju. Stvari je moguće promijeniti. Stvari se moraju promijeniti.

Kad je riječ o novinarskim pravima, koje je vaše mišljenje po pitanju država kao što su Slovenija, Hrvatska ili Srbija?

Živimo u svijetu u kojem se javnim novcem subvencioniraju vlasnici i njihovi privatni interesi. Zanimljivo je da oni koji nam drže prodike o tome kako nemamo drugog izbora nego živjeti od blagodati tržišne kapitalističke ekonomije mirno prihvaćaju javni novac. U današnje vrijeme bogati žive u komunizmu. Kapitalizam je namijenjen samo siromašnima.

Novinarska prava? Kao u Orwellovoj Životinjskoj farmi, svi smo ravnopravni, samo što su neki ravnopravniji od drugih. Novinarski svijet je duboko podijeljen svijet. Bourdieu kaže da ne možemo generalizirati i apstrahirati – govoriti općenito o medijima ili novinarima. Ne postoje slovenski mediji. Postoje konkretni mediji s konkretnim praksama. Novinarki Dela koja je pisala o povezanosti najveće opozicijske stranke s krajnje desnim grupama prijeti zatvorska kazna zbog otkrivanja državne tajne. Medijski prostor je devastiran. Ne razumijem zašto novinari sami ne upozore u kakvim uvjetima rade? Zašto ne priznaju da u ovakvoj situaciji ne mogu poštivati temelj svoga rada – zaštitu javnog interesa?

Nedavno ste kazali i da novinari sami snose odgovornost za vlastitu situaciju. Da li se njihova krivnja odnosi i na činjenicu da su u većini slučajeva postali prekarni radnici koji projiciraju blještavi svijet svojih medijskih gazda, reproducirajući pritom status quo, površno izvještavanje i senzacionalizam?

Da. Halimi je to lijepo opisao. Kako objasniti novinaru da je njegov utjecaj na poslovne prakse vlasnika jednak onomu koji ima blagajnica na poslovnu politiku vlasnika trgovačkog lanca? U trenutku kad su postali dio elite novinari su promijenili i onoga kojem služe. Služiti javnosti nije jednostavno.

Delegacija EU-a u Srbiji angažirala vas je na kreiranju paketa njihovih medijskih zakona, koji su nedavno objavljeni i usvojeni. Okvirno ste upoznati i s medijskim zakonima u drugim državama. Koliko je kvalitetno postojeće medijsko zakonodavstvo na ovim područjima i je li ono zapravo odveć prilagođeno tržištu, s obzirom na direktive koje dolaze iz EU po tom pitanju?

Europska medijska politika je već odavno napustila ciljeve i retoriku javnog interesa. Ne govori se više o medijima nego o uslugama i kreativnoj industriji. Nema više građana i njihovih interesa nego potrošača i njihovog zadovoljstva. Po mom smo mišljenju postali civilizacija koja će s osmijehom na licu bez ikakvih prava gledati kako nestaje demokracija; male Kaligule koje svakodnevno dobivaju svoju dozu estetski zapakirane bijede. Huxley je to zapravo bolje razumio od Orwella. Liberalizacija oglašavanja, kontrola državnih pomoći, jedinstveno tržište i konkurencija – to su pojmovi s kojima operiraju novi programski dokumenti EU na medijskom području. Dodatni problem je i postojanje „dvostrukih“ standarda koji se odnose na države članice i države koje su u pregovorima za članstvo. Pitanje slobode izražavanja ne može biti predmet takvih dvostrukih standarda. Pristupni pregovori su važni upravo zato da se određena pitanja stave na dnevni red, da se započnu stvarne reforme medija, da se preispita dosadašnji način uzurpacije medijskog prostora od strane lokalnih elita. Pitanje je da li osim usuglašavanja zakonodavstva s europskom direktivom, EU ima odgovarajuće mehanizme pomoću kojih može sustavno štititi javni interes.

Dojam je kako se EU suzdržava od bilo kakvih konkretnih poteza za zaštitu novinara, publike ali i samih medija. Zašto i kako komentirate njihovu politiku u ovom kontekstu?

Formalni odgovor bi bio u skladu s onime što Europska komisija stalno govori: na tom području nemamo nadležnosti. To je stvar nacionalnih država. Zato imamo Mađarsku, Grčku ili Nizozemsku. Zato imamo Luxemburg i njegovog dugogodišnjeg predsjednika vlade na čelu Komisije. Ono što je bilo dobro za Luxemburg je očito dobro i za EU. Na drugoj strani je Europski Parlament, koji već godinama upozorava Komisiju da je potrebno nešto učiniti na tom planu. Oko zgrade Komisije u Bruxellesu sjedišta su najvažnijih medijskih i telekomunikacijskih poduzeća. Oni imaju novac, pravne timove i plaćene lobiste kojima nije teško doći do onih koji imaju moć. Građani Europe nemaju praktički ništa. I to je za mene sistemska korupcija.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend