Kakav je smisao intervjua sa Radovanom Karadžićem

Zašto je BIRN pružio Karadžiću još jednu priliku da širi propagandu, laži i manipulacije? Povijesni revizionizam i relativizacija odgovornosti za ratna događanja nisu ništa novo u njegovim javnim nastupima

Dan prije izricanja presude Radovanu Karadžiću, ratnom predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske, BIRN je objavio, kako su ga nazvali, ekskluzivni intervju s Radovanom Karadžićem. Intervju su prenijeli svi veći medijski portali u Bosni i Hercegovini. U intervjuu novinar Denis Džidić razgovara s Karadžićem o njegovoj ulozi u ratu, očekivanoj presudi, Srebrenici, Markalama, Ratku Mladiću, Miloradu Dodiku, Vojislavu Šešelju, budućnosti Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, te Karadžićevim životnim planovima u slučaju da bude oslobođen optužnice. Riječ je o velikom intervjuu u kojem čovjek kojeg sutra čeka izricanje presuda za genocid i ratne zločine iznosi niz teza i tvrdnji koje nemaju temelj u stvarnim događajima, niti, upravo na sudu u Den Haagu dokazanim i presuđenim povijesnim činjenicama. Njegov pristup je čisti povijesni revizionizam i relativizacija odgovornosti za ratna događanja.

Nažalost, novinar dopušta Karadžiću širiti nacionalističku propagandu jer mu ne postavlja protupitanja koja bi dovela u pitanje neistine i besmislice koje Karadžić iznosi. Tako, naprimjer, kad Radovan Karadžić govori o Srebrenici, on priznaje da se dogodio nekakav zločin, ali ga minimizira govoreći o ubistvima “najmanje nekoliko stotina ljudi”. Novinar je ovdje bio dužan pitati Karadžića odakle mu ta brojka od nekoliko stotina kada je do sada u Memorijalnom centru Potočari ukopano 6.377 žrtava? Propuštajući da ga to upita, novinar Džidić daje Radovanu Karadžiću (ekskluzivni!) medijski prostor za manipuliranje masama i dizanje tenzija u javnosti uoči izricanja presude.

Revizionizam i relativizacija

Karadžić i dalje nastavlja s relativizacijom zločina u intervjuu. On dokazani i presuđeni srebrenički genocid uspoređuje s tobožnjim stradanjem 3.500 srpskih žrtava na srebreničkom području. Još jedan podatak upitne istinitosti koji je novinar dopustio Radovanu Karadžiću da provuče kao činjenicu. Karadžić koristi tu brojku da iznese svoju “svi smo jednako krivi” tezu.

“Sad, mogli bismo upoređivati ko je bio okrutniji, ko je ubio više žena, djece i starijih, ko je prerezao više vratova, odrezao više ušiju i genitalija, ali to ne bi trebalo biti za medije, nego radi konsenzusa u pravednoj i kompetentnoj srpsko-muslimanskoj komisiji za istinu, kad za to dođe vrijeme. Sve drugo bi samo pogoršalo stvar”, zaključuje doktor Karadžić koji svojim karakteristikama i manipulativnim sklonostima neodoljivo podsjeća na filmskog Hannibala Lectera, doktora, psihopatu i narcisoidnog manipulatora. Obojica uživaju u pažnji koju dobivaju kad pričaju o sebi i svojim (zlo)djelima, pri tome vješto manipulirajući svojom publikom. Takav dojam i ovaj intervju ostavlja – baš kao da je dr. Karadžić vješto izmanipulirao novinara koji je došao s njim raditi ekskluzivni intervju u trenutku dok je ovaj u fokusu domaće, regionalne, pa i svjetske pažnje.

Karadžić iznosi niz sumnjivih teza i teorija zavjera, poput teze da je rat u BiH i bivšoj Jugoslaviji bio interes stranog faktora (“Da nije bilo stranog miješanja u našu krizu, ja bih ostvario konstruktivno i kompromisno rješenje sa gospodinom Izetbegovićem. Bili smo na veoma plodonosnom putu.”), kao i teoriju zavjere o iznadprosječno velikom broju malignih oboljenja u haškom zatvoru (“Jednostavno, stopa malignih oboljenja je prevelika, tako da se to ne može zanemariti. Ja ne znam šta je bio tačan uzrok, ali pitanje je tu, i pitam se zašto holandska vlada ne istraži (novu) zgradu i instalacije. Isto tako, očekuje se da će se Svjetska zdravstvena organizacija zainteresovati za ovo pitanje.”). On također niječe bilo kakvu odgovornost za zločine koje je počinila regularna Vojska Republike Srpske, nazivajući ih ekscesima i zločinima koje su pojedini vojnici počinili bez znanja njihovih nadređenih. Zločini su bili pojedinačni, slučajni, neplanski: “Oštro sam protiv tvrdnji da su policija ili vojska počinile nešto samo zato što je to počinio neki pripadnik vojske ili policije. Mora se utvrditi da li je neko počinio zločin na svoju ruku ili je dobio zadatak od svoje komande. Uglavnom, direktni izvršioci su po svaku cijenu krili svoja zlodjela od direktnih pretpostavljenih kako bi izbjegli kaznu, a u takvom slučaju to uopšte nisu počinile zvanične snage.” Novinar je opet propustio upitati dr. Karadžića kako se indirektno i neplanski može ubiti više tisuća ljudi na jednom prostoru u nekoliko dana? I kako je moguće da zločin tako velikog obujma prođe neprimijećeno od strane nadređenih vojnih lica na terenu poput, recimo, generala Ratka Mladića?

Politika ili književnost

Posebno je bizaran dio intervjua u kojem novinar pita Karadžića: “Da Vas puste, šta biste uradili? Ponovno ušli u politiku?” Osvrćući se na zadnjih 25 godina, on komentira: “Politika mi je oduzela 25 godina, što znači najmanje pet do osam knjiga.” Čitatelj dobiva dojam kao da se više ne radi o čovjeku kojem se sudi za najteže ratne zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata, već o kakvom književniku iza kojeg stoji plodna i duga književno-umjetnička karijera, te da je riječ o kakvom intervjuu za književni časopis. Karadžić ne pokazuje nikakvo kajanje. On sebe vidi kao književnika kojeg je politika spriječila u njegovom književnom stvaralaštvu.

Potpuno je nadrealan i degutantan dio u kojem Karadžić preuzima ulogu mirotvorca i mudrog vladara, te dijeli savjete za budućnost novim generacijama, a novinar mu to opet dozvoljava: “Ako smo prokockali naše šanse, nemojmo upropastiti šanse mladih ljudi. Mi jedni drugima nismo problem, ali bi naše ponašanje moglo da bude, zato ga ublažimo.” Novinar je trebao dovesti u pitanje Karadžićev politički kredibilitet da daje takve savjete.

Karadžić – heroj u rodnom selu

Dan prije ekskluzivnog intervjua, BIRN je objavio reportažu iz Karadžićevog rodnog sela. Ovu reportažu prenijeli su brojni portali u RS-u. Reportaža je idealizirana biografija čovjeka koji čeka presudu za ratni zločin. Čitateljima se opisuje odakle je Karadžić potekao, tko su mu bili roditelji, kako ga njegovi seljani vide (kao heroja) i prikazuje ga se kao pjesnika i psihijatra. Reportaža je poslužila za romantizaciju lika i djela Radovana Karadžića od strane medija iz manjeg bh. entiteta.

Važno je istaknuti da romantizacija lika Radovana Karadžića ne dolazi od novinarke Dušice Tomović, već iz kazivanja mještana. “Mladi Radovan je bio pametan, vaspitan i zgodan, kaže Simeon: ‘Bio je lijep kao jabuka’.” Ovdje nailazimo na odlike epskog narodnog stila pripovijedanja (lijep kao jabuka), koji je karakteristika i svake nacionalne mitologije. Svjedočimo kako za našeg života Radovan Karadžić postaje junak srpske nacionalne mitologije.

“Simeon takođe smatra da je sud u Haagu pristrasan u slučaju protiv Karadžića.

‘U njegovom slučaju, oni ne mogu biti objektivni. Sud je izmišljen zbog Srba. Zašto samo Srbe krive za ono što se dešavalo? Bilo je ubijanja na sve strane’, ističe on. Kaže da vjeruje da je odluka o osudi njegovog rođaka donesena prije nego što je suđenje i počelo: ‘Presuda će biti samo pročitana 24. marta – ona je donijeta prije 20 godina’.”

Misao kojom Simeon zaključuje svoje kazivanje i kojom se završava ova reportaža je upravo misao kojom su političke elite i mediji Republike Srpske i Srbije zaključili presudu Radovanu Karadžiću. Simeon je tek jedan od primatelja te propagandne poruke, ona nije originalno njegova, on je samo izgovara onako kako ju je i primio iz medija. Upravo zbog toga, BIRN nije trebao pružiti Radovanu Karadžiću još jednu priliku da širi svoju propagandu, laži i manipulacije.

 Foto: Analiziraj.ba/balkaninsight.com