03. sep 2015.

Ludnica nastala zbog priče koju nije objavio

michaelmontgomery_cropNovinar Centra za istraživačko novinarstvo iz San Franciska, Majkl Montgomeri, koji je karijeru počeo u bivšoj Jugoslaviji, za Cenzolovku govori o krizi izbeglica i američkoj ulozi na Bliskom istoku, o istraživanjima srpskih zločina nad Albancima i albanskim nad Srbima, i „Žutoj kući”, svom najčuvenijem otkriću koje je odjeknulo evropskom političkom scenom iako o njemu nije napisao tekst

Majkl Montgomeri (Michael Montgomery), novinar i producent u Centru za istraživačko novinarstvo, uglednoj neprofitnoj istraživačkoj novinskoj organizaciji sa sedištem u San Francisku, u intervjuu za Cenzolovku govori o medijskim slobodama u SAD i izazovima istraživačkog novinarstva, ali i o „Žutoj kući” i nasilnom uzimanju ljudskih organa na Kosovu i u Albaniji, što je on istraživao. Ta priča koja nikada nije napisana pokrenula je lavinu kada su informacije koje je pre toga sakrivao dospele u javnost, a da ni do danas nije utvrdio kako i kada su neke od njih osvanule u knjizi Karle del Ponte.

Njegova istraživanja postala su tako svetski poznata, da bi kasnije pokrenula mnogobrojne istrage i suđenja zločincima tokom i nakon rata na Kosovu.

Pored trgovine organima, istražio je i masakr albanskih civila od strane „srpskih formacija“ (nije dokazano kojih) u kosovskom selu Ćuška, kada je ubijen 41 civil, dok je troje pobeglo.

Majkl Montgomeri je veoma vezan za naše prostore. Osamdesetih godina 20. veka živeo je u Jugoslaviji: kao student je najpre proveo pet meseci u Zagrebu, posle toga je pratio Olimpijadu u Sarajevu, da bi na kraju, kada je dobio Fulbrajtovu stipendiju, odabrao Beograd. Odavde je i počeo novinarsku karijeru.

U Centru za istraživačko novinarstvo trenutno radi na istraživanjima života u samicama u zatvorima Sjedinjenih Država. Pripremaju i seriju emisija o nestalim osobama u SAD, problemu sa kojim se, upozorava Montgomeri, suočava i Balkan.

Cenzolovka je razgovarala sa Montgomerijem neposredno pred njegov put u Beograd, gde danas učestvuje na konferenciji „Sloboda medija” u organizaciji srpskog izdanja nedeljnika Newsweek i Adrija medije.

Cenzolovka: Zašto ste odlučili da se bavite zločinima na Balkanu?

Što se tiče medijskih sloboda, postoji ta napetost jer je namera Obamine vlade da spreči da informacije dođu do javnosti u određenim oblastima. Ipak, tajne koje su otkrivene dovele su do velikih promena. Možda ne dovoljno da to zadovolji Snoudena i njegove pristalice, ali je to imalo velikog uticaja

Montgomeri: Odlučili smo da se vratimo na Balkan tokom rata na Kosovu, da izveštavamo o posledicama rata i pravosudnim pitanjima. Zanimalo nas je kako će se stvari rešiti s obzirom na nasilje koje se događalo na Kosovu. Prvo smo se bavili masakrom u Ćuški, koji je sad poznat jer postoji i film o tome.

Intervjuisali smo preživele i čoveka koji je učestvovao u napadu. Identifikovali smo neke od učesnika i neki od tih ljudi su kasnije gonjeni.

Tada smo se zainteresovali i za nestale na Kosovu, radili smo priče o pokušajima srpske vlasti i policije da prikriju zločine, premeštali su tela sa Kosova u Srbiju. Verujem da su bila uništavana u fabrikama, ali to nikada nije dokazano.

Cenzolovka: Posle toga ste se bavili i zločinima koje su počinili Albanci?

Montgomeri: Počeli smo da prikupljamo informacije o ljudima koji su bili kidnapovani na kraju rata na Kosovu. O Srbima, o manjinama koje su nestale sa Kosova. Napisali smo neke interne dokumente, za UN. Shvatili smo da je jedini način da ispričamo ovu priču ako imamo materijalne dokaze.

Drugim rečima, ako su civili odvođeni u Albaniju i ubijani, bilo bi veoma teško izvestiti o tome bez neke vrste materijalnih dokaza. Nismo mogli da idemo i da iskopavamo tela.

Na kraju smo informacije podelili sa odeljenjem za pitanja nestalih osoba Ujedinjenih nacija. Na osnovu tih informacija, UN su ispitale takozvanu „Žutu kuću” blizu Burela.

Bio sam tamo tokom te posete. Dokazi koje su našli bili su veoma nejasni.

„Žuta kuća” nije bila jedino mesto koje smo obuhvatili našim istraživanjem. Postoji kuća blizu aerodroma u Tirani za koju su naši izvori govorili da bi ona mogla biti mesto gde su ljudi ubijani.

Da budem jasan, informacije koje smo dobijali govorile su da je, ako su organi uzimani, u pitanju bilo 10 ili 20 ljudi. Ostali kidnapovani su najverovatnije ubijeni.

Informacije iz dopisa koji smo napisali za UN na kraju su završile u knjizi koju je objavila Karla del Ponte, čime je otpočelo ludilo.

Zanimljivo je da mi nikada nismo objavili priču o tome, jer smo mislili da nemamo dovoljno dokaza da potkrepimo ove navode. Verujem u te navode, ali u tom trenutku nije bilo materijalnih dokaza.

Dakle, naši podaci su otkriveni u knjizi Karle del Ponte, a onda su naša dokumenta procurila. Ko ih je odao ne znam, ali je to bilo sramno, jer su ta dokumenta sadržala imena Srba koji su možda bili kidnapovani i odvedeni u Albaniju, ali mi to nismo znali zasigurno. Kada su informacije izašle u javnost, tim porodicama je bilo veoma teško.

Mediji na Kosovu i u Srbiji objavljivali su neverovatne tvrdnje. Vlast u Srbiji je izjavljivala strašne stvari, bio je to propagandni rat i, nažalost, to je podrivalo napore da se sprovede prava istraga.

Ipak, kao što znamo, Dik Marti je sproveo ozbiljnu istragu. Onda je veoma ozbiljnu istragu pokrenuo i specijalni tužilac Evropske unije. Očekujemo optužnice u ovom slučaju sledeće godine. Ipak je prilično jasno da, makar u ovom trenutku, tužioci nemaju dovoljno dokaza kada su u pitanju navodi o trgovini ljudskim organima.

Cenzolovka: Kako se u američkim medijima izveštava o najdramatičnijem problemu u Evropi danas – izbeglicama sa Bliskog istoka?

Onda su naša dokumenta procurila. Ko je to odao, ne znam, ali je bilo sramno, jer su ta dokumenta sadržala imena Srba koji su možda bili kidnapovani i odvedeni u Albaniju, ali mi to nismo znali zasigurno

Montgomeri: Dosta smo upućeni u problem migranata i izbeglica koji dolaze sa Bliskog istoka preko Balkana do Evrope. Jedan od razloga je to što u Sjedinjenim Državama migracije ljudi preko granice sa Meksikom već godinama predstavljaju veliki, veliki problem.

Čak i sada kada je opao broj ilegalnih prelazaka granica, siguran sam da ste svesni načina na koji taj problem koriste političari kao što je Donald Tramp. Oni dižu veliku buku oko toga i ja mislim da postoji jaka veza između onoga što Donald Tramp govori i onoga što neki desničari u Evropi govore u vezi sa migrantima i izbeglicama.

Slike koje vidimo iz Srbije, Makedonije, Mađarske veoma su snažne za nas koji smo izveštavali o ratovima. Izbeglice su bile svuda u bivšoj Jugoslaviji, tokom rata i nakon rata, to je bio veliki problem, i to je jedna velika, tužna tragedija. Vi vidite cele porodice. Da, to su poznate slike, prošlo je 15 godina otkako smo videli te slike na Balkanu.

Cenzolovka: Postoji debata o tome kako javnost tretira ove ljude – kao migrante ili izbeglice. Da li je reč o ljudima koji su krenuli u potragu za boljim životom ili koji beže od rata?

Montgomeri: Da, mislim da sam tokom našeg razgovora rekao „migranti i izbeglice”. Ali slažem se, to je jako dobar primer kako izbor reči može da upije značenje. Nisam bio u Siriji, ali kad sagledam tamošnje prilike, teško mi je da kažem da većina tih ljudi samo traži bolji život, a ne da beži od progona ili opasnosti. To je zaista veliki problem, pogotovo za Srbiju i Makedoniju, gde vidite tu bujicu ljudi koji idu do Mađarske.

Razlika u odnosu na SAD jeste to što smo mi jedna zemlja, ili bar tako mislimo. Tako da je jedna stvar kada naše vlasti pokušavaju da se izbore sa dolaskom migranata sa juga, iz Meksika i Centralne Amerike, a druga je stvar kada Evropska unija ili zemlje koje i nisu u EU, poput Srbije i Makedonije, pokušavaju da izađu na kraj s tim. To je veoma, veoma teško.

Cenzolovka: Neki misle da su SAD odgovorne za ratove na Bliskom istoku, za rat u Siriji. Da li su se novinari u Americi bavili tom temom?

Montgomeri: Vrlo je teško pričati uopšteno o medijima u SAD. Imamo širok raspon medija, od onih koji rade zbog profita do neprofitnih. Rekao bih da komercijalni emiteri, tipične radio-televizije, ne pokrivaju toliko pitanje rata. Oni imaju svoje dopisnike, ali emituju samo kratke vesti.

Međutim, kada govorimo o onim neprofitnim, poput Pi-Bi-Esa (PBS, američki javni servis) i emisija poput Frontlajna (Frontline), oni svojim jednočasovnim dokumentarcima rade fenomenalan posao u Siriji.

Ista je situacija i na radiju, postoji mnogo informacija koje se tu mogu čuti. Tu su Njujork tajms i neke mejnstrim publikacije. Ljudi se mogu slagati s tim ili ne, ali informacije su u etru.

Naravno, još uvek se borimo sa zaostavštinom invazije u Iraku, oko toga nema sumnje. Neki političari su pokušali da se distanciraju od tog rata. Slično je kao na Balkanu, teško je pokazati prstom na jednu stvar i reći: okej, ovo je uzrok rata. Ratovi su vrlo komplikovani.

Cenzolovka: Da li su mediji u SAD slobodni i da li istražuju pozadinu tih ratova?

Radili smo priče o pokušajima srpske vlasti i policije da prikriju zločine, premeštali su tela sa Kosova u Srbiju. Verujem da su bila uništavana u fabrikama, ali to nikada nije dokazano

Montgomeri: O da, mediji su ovde vrlo slobodni. Uglavnom se sve svodi na novac, na to da li imate novca da uradite priču. Mračni period za medije u Americi – mislim da još uvek pokušavaju da se izbore s tim – jeste izveštavanje o ratu u Iraku. Široko je prihvaćeno da neki mediji nisu bili dovoljno kritički nastrojeni kada su izveštavali o ratu u toj zemlji. Neki jesu, da budem fer.

Pomenuo sam Pi-Bi-Esov Frontlajn, oni su uradili odličan dokumentarac o usponu ISIL-a. Pokazali su kako su greške SAD u Iraku, način na koji se naša vlast borila sa iračkom, kako je to pomoglo uspostavljanju ISIL-a. Naravno, nije to bio jedini faktor.

Cenzolovka: U Srbiji ne postoji mnogo medija u kojima možete da izveštavate slobodno. To je veliki problem, jer mediji nisu slobodni. Naravno da je novac važan, ali ovde je reč i o moći, uticaju, politici.

Montgomeri: I u SAD postoji debata o stepenima slobode. Mnogi veruju da se mejnstrim mediji drže korporacija, njihovih ideja. Tvrde da ostaju bliski vlasti, to je kritika koja je ovde česta, posebno među levičarima.

Naravno, ne postoji savršena sloboda, postoje pritisci sa kojima se suočavate. Centar za istraživačko novinarstvo nije velika organizacija, ne ide za profitom. Ja nikad nisam osetio pritisak koji mislim da moje kolege sa radio-televizija doživljavaju.

Opet, postoji pritisak vlasti, to je stvar sa Obaminom administracijom. U pitanju je jedna od najtajanstvenijih vlada u istoriji SAD. Veoma su stegnuti, jer pokušavaju da informacije sačuvaju kao tajnu. Godinama su jurili Džejmsa Rajzena (James Risen), novinara Njujork tajmsa, umalo je završio u zatvoru zbog svog izveštavanja o američkoj obaveštajnoj službi (CIA).

Ima mnogo napetosti, imamo državnu bezbednost koja je neverovatno ojačala nakon 11. septembra, postoje debate o prismotri… Tako da ovde situacija nije savršena, ali mislim da je fer reći da je prilično drugačija nego u Srbiji.

Cenzolovka: Kako se u SAD izlazi na kraj sa novinarima koji postanu trn u oku?

Montgomeri: To zavisi od države do države. Na različite načine se suočavaju s time. Retko se viđa da se vlast direktno sveti novinaru, ali će korporacije tužiti neki medij. To se dogodilo Obaminoj administraciji, dugogodišnji slučaj protiv Džejmsa Rajzena, koji je sa stanovišta slobode medija za svaku osudu.

Što se tiče medijskih sloboda, postoji ta napetost, jer je namera Obamine vlade da spreči da informacije dođu do javnosti u određenim oblastima. Ipak, tajne koje su otkrivene dovele su do velikih promena. Možda ne dovoljno da to zadovolji Snoudena i njegove pristalice, ali je uticaj bio veliki.

Mračni period za medije u Americi – mislim da još uvek pokušavaju da se izbore s tim – jeste izveštavanje o ratu u Iraku. Široko je prihvaćeno da neki mediji nisu bili dovoljno kritički nastrojeni kada su izveštavali o ratu u Iraku. Neki jesu, da budem fer

Cenzolovka: Na koji način se vrše pritisci na medije?

Montgomeri: Mislim da to zavisi od vrste izveštavanja, o čemu želite da izveštavate. Ukoliko pišete o privatnim kompanijama, postoji velika mogućnost da će vas tužiti i odvesti na sud. I to je jedan od načina na koji kompanije, ponekad i vlast, pokušavaju da ućutkaju novinare. To je ovde veliki problem.

Sa jedne strane, rekao bih da istraživačko novinarstvo cveta u SAD, dok sa druge strane definitivno postoje prepreke sa kojima se svakodnevno suočavamo.

Cenzolovka: Kako vaš Centar za istraživačko novinarstvo uspeva da zadrži svoju nezavisnost?

Montgomeri: Teško je. CIR postoji od kasnih sedamdesetih, dakle već dugo. Oslanjamo se na donacije pojedinaca i fondacija, imamo i neki prihod od emitovanja, ali teško je. Mislim da su u neprofitnom novinarstvu još uvek bitan faktor fondacije koje vam daju grantove.

Zato morate da imate veliki razvojni tim koji piše projekte i šalje ih donatorima. Pre nekoliko godina porastao je broj neprofitnih istraživačkih medija širom SAD. Neki od njih jednostavno nisu opstali, jer nisu mogli da sakupe potreban novac. Tako da nije lako kada ste nekomercijalni.

Cenzolovka: Da li to što uzimate novac od ljudi i drugih donatora utiče na vaš rad?

Montgomeri: Postoji zid između onih koji prikupljaju sredstva i onih koji se bave uređivanjem. To ne utiče na moj rad. Teško je sakupiti novac, mislim da je to najveći problem.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend