To bi svakako bila vest dana, ne samo za RTS, već za sve medije, bar u državama u kojima medijske slobode nisu tek mrtvo slovo na papiru.
Međutim, predsednik Srbije nije krio svoj bes što je naš navodni javni servis poklonio minimalnu, zanemarljivu pažnju ovom događaju. Naime, on je izložio kritici RTS zbog izveštavanja o naznačenom protestu istakavši da ne može da veruje da neko prenosi minut ćutanja, ispuštajući iz vida da je naša centralna televizija stavila težište na minut ćutanja, u strahu da se ne bi čulo eventualno masovno skandiranje protiv njega. Kakva bi bila tek njegova reakcija da je nekom od studenata ponuđeno da dođe u studio kako bi objasnio razloge zbog kojih se protestuje – što bi bilo normalno u normalnoj zemlji. Vučić je ovo krajnje šturo obaveštavanje o datom događaju okvalifikovao kao dodvoravanje „nekom“.
No, svoje pravo perfidno lice rukovodstvo RTS-a je ispoljilo koji dan pre kada je u glavnom dnevniku objavilo kao prvu vest snimak jednog monstruoznog čina. Naravno, reč je o automobilisti koji je pre početka odavanje pošte poginulima zbog pada nadstrešnice kolima u punoj brzini skrenuo na trotoar, gde je stajala studentkinja Sonja, u očiglednoj nameri da je ubije, da bi zatim pobegao.
Sve bi to bilo u skladu sa profesionalnim novinarskim standardima, da odmah potom nije emitovan Vučićev komentar u kojem je on načinio analogiju između ovog monstruoznog vozačevog čina i druge situacije u kojoj je starija gospođa, ponašajući se vrlo agresivno, nazivala studente bandom, vređala ih i odgurivala rukama.
Redari su ispoljili strpljivost, pokušavajući da je smire i da je usmere na to da zaobiđe dati protest, da bi je u jednom trenutku jedan od redara, hotimično ili nehotice (ne znam), blago odgurnuo rukom posle čega je gospođa pala. Primetivši to, redari su joj prišli kako bi joj pomogli da ustane. Taj Vučićev komentar ponovljen je još jednom u Dnevniku 2 RTS-a (da ne bi bilo dileme ko je glavni objektivni tumač oba događaj).
O neuporedivosti ova dva događaja svedoči činjenica da je vozač pod hitno uhvaćen, pritvoren i optužen za težak pokušaj ubistva sa predumišljajem, dok protiv studentskih redara nije podneta ni prekršajna prijava.
Gest uredništva našeg navodnog javnog servisa koje je dva puta u istom dnevniku objavilo komentar u kojem se upoređuje neuporedivo ne može se okvalifikovati kao gest dodvoravanja već kao izraz ropskog potčinjavanja svome gospodaru. Nedavno je istaknuti član SNS advokat Đukanović izjavio da su nepunoletna deca u vlasništvu države.
Naravno, to je nonsens nad nonsensima, jer vlasništvo nekog čoveka nad drugim ljudskim bićem, ma na kom uzrastu ono bilo, može biti na delu samo ako to drugo biće ima status roba, prema kojem se njegov (robo)vlasnik može odnositi kako mu volja. Ali, generalno gledano, tvrdnja da su rukovodioci RTS-a u svojstvu najodgovornijih za uređivačku politiku te ustanove, vlasništvo vrha postojeće vlasti nije nonsens, već istina. Ili još jasnije rečeno, kao rukovodioci RTS-a, oni nisu vlasnici sopstvene ličnosti, već je njihova ličnost, u tom kontekstu, vlasništvo čelnika režima.
Nije tu reč o tome, da je rukovodstvo navodnog javnog servisa blago pristrasno prema predstavnicima vlasti (ta ljudi smo!), već je tu posredi činjenica da su oni „alter ego“ čelnika režima. Glavni kreator uređivačke politike RTS-a nije zaposlen u toj kući.
Padajući ničice na zemlju pred Mamonom – Bogom novca (u Novom zavetu se tim izrazom opisuje nezajažljiva pohlepa za materijalnim bogatstvom), čelnici RTS-a su potpuno izgubili samopoštovanje, te su iz njih iščezli i poslednji ostaci ličnog dostojanstva. Stoga njih više ne poštuju ni njihovi nalogodavci.
Da je kojim slučajem rukovodeća klika RTS-a bila prisutna na onom sada već čuvenom skupu na kojem je Vučić članovima SNS-a rekao da su bez njega „niko i ništa“, i ta klika bi, zajedno sa onima kojima su ove ponižavajuće reči bile upućene, ustala i ovacijama pozdravila svoga gospodara.
Jest da je to krajnji mazohizam, ali je to konjunkturni mazohizam. Doduše, taj događaj ne ide u prilog ni Vučiću, jer neprikosnoveno vladati nad onima koji su „niko i ništa“ ne znači biti veliki državnik. Velike državnike poštuju oni koji su „neko i nešto“. De Gola je visoko poštovao jedan Andre Malro.
I na samom kraju, upućujem apel svim zaposlenima u RTS, među kojima ima vrsnih stvaralaca: uspravite se, vratite čast svom imenu i svojoj profesiji. Distancirajte se od onih koji nisu osetili ni trunku stida pred 55.000 građana koji su protestovali protiv njih zato što su javni servis pretvorili u agitprop režima. Nije srpski ćutati.
Autor je počasni predsednik Međunarodne filozofske škole Felix Romuliana
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.