06. sep 2015.

Ukinite Srbiju!

Kad u Survajveru onemoćala Kristina Bekvalac zavapi 'Ja sam gladna!', to je čisti crni talas

Kad u Survajveru onemoćala Kristina Bekvalac zavapi ‘Ja sam gladna!’, to je čisti crni talas

Dirljivi pokušaji da se zaustavi novi srpski crni talas, tačnije crni cunami što se ove zime oteo kontroli, nakotivši rijalitije po daljinskim upravljačima – od inicijative da se dodatno oporezuju TV kuće koje ih emituju, do peticije za potpuno ukidanje rijalitija – spektakularno su promašili ceo fudbal. Namera je dobra, ali pretpostavka kriva – treba, jebiga, ukinuti Srbiju

U svojoj prošlonedeljnoj kolumni u zagrebačkom Jutarnjem listu moj drugar, hrvatski novinar i humorista Ante Tomić, napisao je uspelu kozeriju o lažnom glamuru instant selebritija, sa glavnim junakom Božidarom, hrvatskim misterom turizma, i njegovih dvoje cimera, Jadrankom i Viktorom – prvom pratiljom Mis bikini Alpe Adria i finalistom takmičenja Hrvatska traži zvijezdu – koji turobnu sledeću sezonu dočekuju sa strepnjom dubljom od nade. ‘Ne prime li bar jedno od nas u Farmu’, objavio je Božidar užasnutim supatnicima, ‘ja ne znam kako ćemo preživjeti zimu.’

Koliko sutradan, tiražne beogradske novine objavile su bedan plagijat Antine kolumne, humoresku ‘Rijaliti sirotinja’ o televizijskom selebritiju Mikiju i dve njegove kolegice, Maji i Zorici, koji ‘ne mogu bez rijalitija, jer jedino tamo imaju sigurnu zaradu’. Miki, Maja i Zorica, koji su proteklih godina učestvovali na ukupno šesnaest rijalitija, zarađujući u proseku oko hiljadu evra mesečno, nalaze se među milionima nesrećnika što su se i ovoga leta, u času najdubljeg beznađa, prijavili u rijaliti šou Farma na TV Pinku.

Problem s kozerijom o Mikiju, Maji i Zorici nije, međutim, to što je reč o lošem plagijatu, nego to što je reč o novinskom članku napisanom po istinitom događaju: ono što je u Hrvatskoj zajebancija iz Tomićevih kozerija, u Srbiji je, jebiga, surova realnost. Rijalnost, izvinjavam se. Život oponaša umetnost – rekao bi drugi jedan moj drugar, Oskar Vajld – i Ante bi to mogao da doživi kao retku čast i kompliment, prvo i najviše društveno priznanje njegove pisanije kao umetnosti, samo kad život u toj analogiji ne bi bila Srbija. Ante Tomić, jebiga, nikad nije imao sreće sa književnom kritikom.

U stvarnoj, fizičkoj Srbiji, naime – znam, znam, ‘stvarna Srbija’ je klasični oksimoron, nešto je ili Srbija, ili stvarnost, ne postoji nešto kao srpska stvarnost, ali koristim taj kolokvijalni termin zarad lakšeg snalaženja u priči – u stvarnoj dakle Srbiji Miki, Maja i Zorica zaista fizički postoje i, ako je verovati bulevarskoj štampi, zaista su slavni.

Iako nema materijalnih dokaza i živih svedoka, Maja Nikolić i Zorica Marković navodno su pevačice, dok je glavni junak Miroslav Miki Đuričić – seljak iz Kupinova sa osam razreda osnovne škole – čuveni profesionalni rijaldžija, čovek koji već dobrih desetak godina živi isključivo od učestvovanja u televizijskim rijaliti programima, od Velikog brata do kojekakvih njegovih radioaktivnih mutacija, poput takmičenja Plesom do snova. Njegova radna knjižica hronika je kolokvijalne ‘stvarne Srbije’: nakon šta je dva puta učestvovao u Velikom bratu – i oba puta pobegao iz kuće – treći put pozvan je u VIP izdanje toga rijalitija, sad već kao istinski selebriti i autentična zvezda, uz Nenada Čanka i Jelenu Karleušu.

Takav se Miki Đuričić, eto, potkraj ovoga leta obreo u srpskom prevodu Tomićeve kozerije, pa poseo za sto Maju i Zoricu, i ozbiljnim glasom im saopštio ono šta su i same sa strepnjom slutile. ‘Ako barem jedno od nas ne prime u Farmu’, objavio im je Miki, ‘ja ne znam kako ćemo preživeti zimu.’

Originalna Tomićeva priča završava tako da bezdušni producenti Farme odbiju Božidara, Viktora i Jadranku, pa oni u času najdubljeg beznađa reše da opljačkaju banku, završivši iza rešetaka, kao zvezde Rajfajzenovih sigurnosnih kamera. Srbija, međutim, nije Hrvatska, takva priča u Srbiji ima srećan kraj, pa na njenom kraju u šestu sezonu Farme uzmu đuture i Mikija i Maju i Zoricu. Još jednu zimu imaće oni tako tri obroka dnevno, krov nad glavom i naslovnice bulevarske štampe, a posle zime… o tome će da misle kad dođe vreme. Dalje od zime u stvarnoj Srbiji razmišljaju samo Vidovita Zorka i Aleksandar Vučić.

Koncept rijalitija u Srbiji je tako zamenio istorijski narodni koncept šinjela i mantije: nekad se jedno dete davalo u vojsku, a drugo u popove, jer je to sirotinjskoj sofri značilo dvoja gladna usta manje. Danas sirotinja decu daje u selebritije – jedno u Zvezde Granda ili Pinkove zvezde, drugo u Velikog brata ili Farmu. Ili u Parove, ili u Hotel Maldivi, kako koga dopadne koji rod i koja vojna pošta. Ko nema sreće da ga prime, ne sme od sramote da se vrati kući: jektičavi nesrećnici iz Vlasotinca i Vladičinog Hana sa dijagnozom ‘nesposoban za rijaliti’ kume i mole dežurne oficire na kapijama u Košutnjaku i Lisovićima, jer ne smeju ocu na oči. ‘Ko nije za Farmu, nije ni za ženu.’

Nije dakle problem što su srpski rijalitiji stvarnost – prema nekim stručnjacima za vanjski svet, izgleda da reč ‘rijaliti’ na engleskom jeziku čak i znači ‘stvarnost’. Problem je što je ta stvarnost srpska: Veliki brat, Farma, Parovi, Hotel Maldivi i sličan neopevani televizijski treš danas funkcioniše onako kako su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka funkcionisali filmovi jugoslovenskog crnog talasa, pljujući društvu u lice necenzurisanu istinu o njemu. Kad u Survajveru onemoćala modna kreatorka Kristina Bekvalac u času beznađa zavapi ‘Ja sam gladna!’, to je, jebiga, čisti crni talas. A kad manekenka Jelena u Farmi popizdi pa kaže ‘Ja sam vaša gospodarica!’, te reči imaju snagu one kultne replike Dragana Nikolića, gangstera Stiva koji na kraju Jovanovićevog filma ‘Mlad i zdrav kao ruža’ publici u oči kaže: ‘Ja sam vaša budućnost!’

Kad se tako među starletama, manekenima, kreatorkama, pevačima i ostalom srpskom selebričadi u Hotelu Maldivi nađe izvesni Rajko, belosvetski kriminalac sa petnaest godina zatvorskog staža, u Farmu uz fanfare uđe sam Kristijan Golubović, zvezda beogradskog asfalta, a Parovima u goste stigne glavom i bradom – dobro, glavom – vojvoda Vojislav Šešelj, to je, jebiga, Srbija. Ne mora da vam se svidi, verovatno i neće, ali to je Srbija. Zemlja u kojoj slavni i neslavni preživljavaju zime u rijalitijima.

I kad Šešelj uđe u jedno od tih rijaliti prihvatilišta za gladne selebritije, priznajući da ‘ne gleda vijaliti pvogvame, ali da kao političav ima obavezu da dođe među učesnike, jev i oni su svpski bivači’, on zapravo svojim očajnim radikalima u času najdubljeg beznađa kaže: ‘Ne pvime li bav jedno od nas u Favmu, ja ne znam kako ćemo pveživeti izbove.’

Zato su dirljivi pokušaji da se zaustavi novi srpski crni talas, tačnije crni cunami što se ove zime oteo kontroli, nakotivši rijalitije po daljinskim upravljačima – od inicijative da se dodatno oporezuju televizijske kuće koje ih emituju, do peticije za potpuno ukidanje rijalitija – spektakularno promašili ceo fudbal. Namera je dobra, ali pretpostavka kriva – treba, jebiga, ukinuti Srbiju.

Rijalitiji sa gladnim selebritijima nisu, naime, sramota Srbije, nego njen do sad najrijalističniji i najtačniji opis: slavna i gladna.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend