03. maj 2022.

Dan slobode medija: Naše najjače oružje je da bez prestanka radimo što profesionalnije

"Većina slobodnih srpskih medija na Kosovu, danas je na ivici egzistencije. Međutim, džaba im sva sloboda ovog sveta ako nemaju osnovna sredstva za rad i opstanak", ovom rečenicom novinar Budimir Ničić opisao je situaciju u kojoj se nalaze urednički nezavisni mediji na srpskom.

Danas je Svetski dan slobode medija. Tim povodom Radio Kontakt Plus i KoSSev su o ulozi i položaju medija razgovarali sa nekoliko srpskih urednika i novinara sa Kosova.

Neizvesno finansiranje, odnosno ekonomska nesamostalnost, nedostupnost zvaničnika za redakcije koje ne mogu da kontrolišu, nepoštovanje Zakona o upotrebi jezika, Ustava – kada je u pitanju redakcija javnog servisa Kosova na srpskom, izostanak epiloga istraga o 17 nestalih i ubijenih novinara na Kosovu, nedovoljna bezbednost, ali i podobnost i cenzura kod samih novinara i medija – ključni su problemi koje su izlistale naše kolege.

Izlaz vide u entuzijazmu, rešenje u promeni odnosa institucija prema novinarima, ali i u neprekidnom profesionalnom radu.

„Dizati glas, postavljati pitanja i podsećati u svojim izveštajima, prilozima, tekstovima one koji su odgovorni i dužni da odgovaraju na pitanja“.

Od starih do novih problema – budućnost neizvesna

Mediji na srpskom jeziku na Kosovu posle sukoba 1999. su se sporo razvijali, sučeljeni sa više različitih problema, podseća direktor privatne televizije Mir iz Leposavića, Nenad Radosavljević.

„Veliki broj novinara, kamermana i tehničkog osoblja su sa sve redakcijama, ili pojedinačno izbegli u centralnu Srbiju, tako da su mediji na srpskom, koji su se mnogo sporije osnivali od albanskih, bili uskraćeni kadrovski. Podrška međunarodnih organizacija je bila nedovoljno usmerena prema manjinskim zajednicama čiji su mediji, pored finansijskih poteškoća, dodatno imali i problem bezbednosti i slobode kretanja“, navodi Radosavljević, čija je televizija među najstarijim medijima na srpskom osnovanim nakon sukoba.

On ukazuje na to da su se pojavili i „novi“ problemi poslednjih godina.

„A to je netransparentnost u radu političkih predstavnika i otvorena nesaradnja sa medijima zvaničnika iz Srpske liste – i sa lokalnog i sa centralnog nivoa vlasti.“

Ono što ipak održava urednički nezavisne medije jeste entuzijazam, naglašava Radosavljević.

„Pored svih problema entuzijazam kod medijskih aktivista je ipak iznedrio jedan portal, dva radija i dve televizije koji su zaista nezavisni i koji sa puno poteškoća ipak svoj posao obavljaju korektno. Nažalost, što se tiče štampanih medija, tu je situacija još gora i sve što je urađeno do sada je ostajalo samo na pokušajima. Fondovi i broj organizacija za podršku medijima se smanjuju a medijska slika na Kosovu što se tiče srpskog jezika nikada nije na pravi način ni dovršena. Mediji su prepušteni sami sebi u vrlo teškim uslovima i budućnost im je u svakom slučaju neizvesna.“

Političari imaju „svoje medije“, ali i nezavisni mediji „postaju donekle zavisni“

Novinarka sa centralnog Kosova, Anđelka Ćup, poput Ničića i Radosavljevića, ukazuje na specifičan i težak položaj malih nezavisnih redakcija na srpskom – projektno finansiranje, kao i teškoće u pronalasku sagovornika, posebno onih u vlasti.

Mediji na Kosovu koji izveštavaju na srpskom jeziku godinama funkcionišu bez stalnih izvora finansiranja osim onih čiji je osnivač srpska ili kosovska vlada, navodi Ćup, inače urednica jednog od najmlađih portala „gracanicaonline“, i dopisnica „Euronews Srbija“.

„Zavise od projektnog finansiranja, što često dovodi do toga da i nezavisni mediji postaju donekle zavisni, jer donatori često imaju svoje zahteve koji nisu uvek u skladu sa profesionalnim izveštavanjem. Do sagovornika novinari koji izveštavaju na srpskom teško dolaze, posebno do političara i zvaničnika lokalnih i centralnih institucija, a ukoliko se bave istraživanjem gorućih tema, skoro nikako.“

I ona primećuje da „nažalost“, postoje i političari koji imaju „svoje medije“.

Međutim, postoji još jedan specifičan problem – čest nedostatak prevoda, informacija u usmenoj i pisanoj formi na srpskom, uprkos tome što je to drugi službeni jezik na Kosovu.

„Problem sa nepoštovanjem Zakona o upotrebi jezika, umesto da se smanjuje, meni se čini da je sve veći. Međunarodne organizacije koje finansiraju institucije kako bi povećale kapacitete za prevođenje izgleda da nemaju povratne informacije o tome“, ukazuje Ćup.

Ono što se promenilo na bolje jeste donekle povećana bezbednost samih novinara koji izveštavaju na srpskom, primećuje istovremeno.

„Retki su incidenti na terenu zbog etničke pripadnosti. Što se tiče saradnje između medijskih kuća koje izveštavaju na srpskom i albanskom jeziku, mene zabrinjava to što, iako izgleda korektna, fokusira se samo na uzajamnu saradnju ako je u pitanju neki projekat gde je potrebno uključiti manjinske medije“, smatra Anđelka Ćup.

EFJ do sada usvojila dve rezolucije o istragama ubistava i otmica novinara, na terenu bez pomaka

Prema rečima glavnog i odgovornog urednika RTV Kim, Gorana Avramovića, mediji sa KiM koji izveštavaju na srpskom jeziku, kao i njihova publika, i dalje su u nezavidnom položaju. Kao primer navodi trenutni položaj RTK2 koji funkcioniše u sklopu javnog servisa Kosova.

„Činjenica je da RTK2 kanal nije ono što piše u Ustavu da treba da bude. Dakle, ne pripada na pravi način srpskoj zajednici. Ta redakcija ne raspolaže svojim sajtom, što je nečuveno“, smatra Avramović.

Ukazuje i na to da je tokom ove godine bilo predloga od strane određenih predstavnika većinske zajednice da se pojedini srpski mediji i portali na Kosovu ugase.

Dodatno ističe diskriminaciju medija od strane donosioca odluka, ali i neprofesionalno ponašanje određenih medija i novinara.

„Imamo diskriminaciju novinara od strane donosilaca odluka i iz Prištine, Beograda i međunarodne zajednice, koji pozivaju ’podobne novinare’. Nažalost, među kolegama imamo i one koji vrlo često zaboravljaju na profesionalna pravila, pa prosto služe da prenose građanima ’spisak lepih želja’ onih koji su plaćeni da odgovaraju na pitanja novinara“, navodi Avramović.

Ujedno podseća na to da je Evropska federacija novinara do sada usvojila dve rezolucije o istragama ubistava i otmica novinara na Kosovu u periodu od 1998. do 2005. godine, ali i da u vezi sa tim nije bilo nikakvog konkretnog pomaka.

„Dakle, zatraženo je osnivanje međunarodne ekspertske komisije koja bi se time bavila, a ona se, nažalost, još uvek ne nazire“, kaže Avramović.

Raditi posao profesionalno i dizati glas, postavljati pitanja i podsećati u svojim izveštajima, prilozima, tekstovima… one koji su odgovorni da su dužni da odgovaraju na pitanja, načini su koji mogu dovesti do toga da se položaj i uloga medija pomere makar za stepenik više, uveren je Avramović.

„Moramo non-stop da radimo svoj posao što je moguće bliže profesionalnim pravilima. Mislim da je to najjače oružje koje imamo u rukama da stvari pomerimo sa tačke na kojoj smo sada“, podvlači Avramović.

U regionu najteži položaj srpskih redakcija na Kosovu

Novinarka Radio Kosovske Mitrovice, Ivana Vanovac, mišljenja je da je položaj medijskih radnika na KiM iz godine u godinu nepromenjen, te da se nijedna druga sredina kako u centralnoj Srbiji, tako i u regionu, ne može požaliti na tako loš položaj medijskih radnika.

Ona podseća na to da je dan ranije kod Velike Hoče po 9. put postavljena ploča na mestu gde su 1998. oteti novinari Đuro Slavuj i Ranko Perenić.

“Društvo u kome postoje neki ljudi kojima smeta spomen-obeležje nestalim novinarima koji nisu radili ništa drugo do svoj težak posao i činjenica da se sve to dešava u nekom institucionalnom sistemu kome je to očigledno sasvim legalno i legitimno, najbolji su pokazatelj kakav je položaj medijskih radnika na Kosovu”, ističe Vanovac.

I ona primećuje da načini finansiranja koji su uglavnom nestalni, oročeni, nedovoljni, dodatno otežavaju situaciju u kojoj se mediji na KiM nalaze.

Sa druge strane, ukazuje i na stalnu izloženost medijskih radnika opasnostima prilikom izveštavanja u kriznim situacijama.

Istovremeno napominje da srpske redakcije na Kosovu imaju problem više, a to je često loš odnos zvaničnih institucija prema njima – onih iz Prištine.

“Dovoljno je da vidimo da većina saopštenja od zvaničnih institucija Kosova isključivo stiže na albanskom jeziku, ako i stignu na srpskom, to je sa par sati zakašnjenja i to je uglavnom loš prevod”, naglašava Vanovac.

Rešenje vidi u promeni institucionalnog pristupa prema medijima.

“Dakle, da se podigne svest o tome da mediji imaju pravo da pitaju, da zahtevaju odgovore, a da su svi oni koji se nalaze na nekim pozicijama u obavezi da se medijima odazovu. Kada taj primarni odnos bude rešen i doveden na neki normalan nivo, onda će valjda situacija biti bolja.”

Podvlači da situaciju gde novinari nestaju ili gde su napadani tokom obavljanja svog zadatka, celo društvo, a pre svega institucije, treba najpre da osude, ali i da počinioce procesuiraju.

“Nije to toliko komplikovan problem koliko ne postoji volja institucija da taj problem bude rešen”, zaključuje Vanovac.

Na Kosovu postoji oko tridesetak medija na srpskom jeziku. O detaljnijoj medijskoj slici ovih redakcija, ko su, čime se bave, sa kakvim se problemima suočavaju, pisao je i urednik Radio Goraždevca Darko Dimitrijević pre nekoliko godina.

Da su novinari imali poteškoća u dobijanju informacija od zvaničnika i institucija, te da su problemi sa finansiranjem takođe ugrozili nezavisnost medija, ali da postoje i zastrašivanja medija konstatovao je nedavno i Stejt department u svojim najnovijim izveštajima o ljudskim pravima, koji su zasebno izdati za Kosovo i Srbiju za prošlu 2021, premda je situacija za medije u izveštaju o Srbiji znatno ozbiljnije naglašena nego u izveštaju o Kosovu.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend