23. feb 2021.

Sudija Slavko Žugić – Pravda na delu

Prvostepeno osuđeni bivši predsednik opštine Grocka, koji je naručio paljenje kuće novinara Milana Jovanovića, Dragoljub Simonović, sa advokatima Gostiljcem, Vukovićem, Zorom Dobričanin i drugima nadobudno su dominirali brojnim opstrukcijama - na ročištima (kada ih je bilo) i prilikom odlaganja iz najrazličitijih razloga.

Oni su često bili prst u oko procesu utvrđivanju činjenica u ovom nacionalno i međunarodno važnom slučaju napada na novinara, najtežem u našoj zemlji posle pokušaja atentata na porodicu novinara Dejana Anastasijevića.

Skoro dve godine trajala je njihova „tortura“ nad žrtvama – Milanom Jovanovićem i njegovom suprugom Jelom Deljanin, i nad sudijom Slavkom Žugićem, koji je na profesionalan i fer način vodio suđenje.

Danas su Simonović, Gostiljac, Vuković i drugi advokati napustili suđenje navodno protestujući zbog toga što je sudija saopštio šta su mu radili i kako se on tom prilikom osećao, dodavši da će pravdu sada i on potražiti za sve uvrede koje su mu naneli kao sudiji, ali i celokupnom pravosuđu. Ispraćeni su tapšanjem prisutnih upućenim sudiji Žugiću.

To je bio trenutak kada se mogla i bukvalno osetiti pravda na delu. Posle užasnog napada na porodicu novinara, paljenja kuće, po mnogima i pokušaja ubistva, jer je tek pukim slučajem Jela uspela da iz požara izvuče već omamljenog Milana, posle sramnih opstrukcija kojima neodgovorni advokati provociraju promene u Zakonu o krivičnom postupku, desio se trenutak katarze. Stigla je dugo očekivana pravda, za koju se već dugo sumnja da li je uopšte moguća. Ne samo u ovom slučaju.

Bio bi zaista veliki iskorak kada bismo imali sistem koji se u ovom slučaju pokazao kao efikasan. Za samo mesec dana policija i tužilaštvo razrešili su slučaj. Predstavnici Stalne radne grupe za bezbednost novinara sa posebnim angažmanom nadzirali su proces. I do danas, najveći deo profesionalnih udruženja i specijalizovanih nevladinih organizacija i portala, pratio je ovo suđenje sa najvećom mogućom pažnjom.

Kroz novinarsku solidarnost i filantropsku zajednicu, preko platforme donacije.rs prikupljeno je preko 2 miliona dinara koji su omogućili radove na kući kako bi se porodica vratila u svoj dom. Predsednica vlade Ana Brnabić razgovarala je sa Milanom Jovanovićem, upoznala se detaljno sa celim slučajem, pomogla oko rešavanja komunalnih problema koje je Milanu napravio upravo osuđeni Simonović… U rekordnom roku je podignuta kredibilna optužnica, koja je potvrđena kroz sudski proces koji je vrlo strpljivo ali odlučno vodio sudija Žugić, kojem su često bile vezane ruke zbog očigledne opstrukcije odbrane, koju je najbolje demonstrirala Zora Dobričanin stalnim kašnjenjem na ročišta, ali i legendarnom rečenicom da će tražiti izuzeće svih, cele „Palate Pravde“…

I dogodila se pravda na delu.

Sudija Žugić podsetio me na one sudije iz filmova koji su nepokolebljivi zaštitnici pravde. Ne poznajem istoriju slučajeva koje je sudio, ali u ovom slučaju kao da je i sam doživeo katarzu: priveo je težak sudski proces kraju, uspešno – iako je bio optužen od strane advokata odbrane da sudi po nalogu predsednika Aleksandra Vučića. Sa druge strane, imao je snažnu podršku i predstavnika svih medijskih i novinarskih udruženja, kao i zainteresovane javnosti koja se bavi ustanovljavanjem snažnog pravosudnog sistema kao najveće prepreke nezakonju i nekažnjivosti. (Sudija je posvedočio da od njega niko nije tražio ne samo informaciju već ni poluinformaciju o tome šta se događa u procesu, i ja mu zaista verujem. Nema ni jedne njegove odluke koja bi mogla da nanese neku sumnju pravičnom vođenju procesa što bi moglo da se tumači bilo kakvim pritiskom. Pošto sam i sam pisao tekstove, jer sam vrlo pažljivo kao posmatrač pratio proces, nisam mogao da primetim da je bilo koji stav, komentar … uticao na ponašanje sudije. I zaista željno očekujem da i sam sudija zbog vređanja i zaštite njegove časti i suda pokrene pravne postupke… koji bi morali da stvore neki novi presedan i iskorak.)

Sudija Žugić je danas vrlo temeljno obrazlagao presudu, a potom vrlo strpljivo pobijao sve primedbe odbrane i optuženih kojima su nastojali da opstruiraju sudski proces.

Bilo je jasno da mu je smetala tolika javnost procesa, izloženost i komentarisanje samog procesa. Zbog toga je uputio poruku novinarima da to može da se radi posle pravosnažnosti presude. U isto vreme, imao sam osećaj da je katarzičnom iskazu sudije i najavi tužbi prema svima koji su ga vređali, upravo pomogla tolika vidljivost procesa koja ga je možda ohrabrila da se drži snažno za postulate kojima se ustanovljava pravedno društvo.

Sudija Žugić je naglasio da je sudio delu načinjenom protiv Milana Jovanovića građanina a ne novinara. A onda rekao i da je odbio neke predloge tužioca da se iskoriste olakšavajuće okolnosti za neke od optuženih jer, kako je rekao, „prvooptuženi i drugooptuženi su uništili dom Milana Jovanovića, a pravo na dom je elementarno ljudsko pravo po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima….“

Često se i sami fokusiramo samo na sudbine nas novinara, nas sudija, nas ovih ili onih, a zapostavimo tako elementarna ljudska prava kao što je pravo na dom…

Ovaj sudski proces pokazao je koliko zadovoljavanje pravde svakog pojedinca ne može da zavisi samo od specifičnosti tog slučaja, te profesije, uobičajenih mehanizama… Koliko je u stvari potrebna solidarnost svih nas u okvirima određenih profesija prvo na planu poštovanja osnovnih postulata naših profesija, kodeksa… potom poštovanja istih postulata u srodnim profesijama kao što je advokatska, sudijska, tužilačka, i koliko je važno poštovati pridržavanje univerzalnih principa bez obzira da li se oni nalaze u vašem zakonodavstvu, evropskom ili nekom drugom obavezujućem. Nekih deset božjih zapovesti, Hipokratova zakletva, Univerzalna deklaracija o ljuskim pravima, Evropska konvencija… uvek moraju da nam budu proaktivni orijentiri, da nam budu podstrek da stvaramo prostore slobode, a ne da nam budu prostor da ih koristimo tako što bismo prostore obezbeđene za slobode koristili kao mogućnosti za zloupotrebe.

Često se suočavam sa primedbama vezanim za sankcionisanje pretnji novinarima, medijskim radnicima, medijima. I sa konstatacijama koje su nabijene nezadovoljstvom rezultatima. Vrlo često to nezadovljstvo je u potpunosti opravdano. O slabosti institucija i dominaciji politike, politizacije, tabloidizacije društva ne moramo mnogo da argumentujemo. Ima i slučajeva koji se definišu kao neuspesi iz nedovoljne informisanosti, ili neshvatanja procesa. Vrlo često nema dovoljno jedinstva u esnafu, profesiji, vezanog oko elementarnih postulata, autonomije medija.

Zbog toga podržavam i učestvujem u svakom procesu i inicijativi koji su vezani za povećanje bezbednosti novinara i medija. Bez obzira da li su u pitanju inicijative između udruženja ili sa institucijama bezbednosti, tužilaštva ili sa predstavnicima vlasti. Temeljni proces uspostavljanja bezbednosti novinara i medija nije moguće postići jednostrano, ili bez aktivne saradnje svih aktera udruženja, nadležnih institucija i vlasti. I bez snažne jedinstvene poruke koju je jedino moguće na autentičan način dati upravo na način na koji je sudija Žugić to uradio, ili Milan Jovanović sa delom novinarske profesije koja mu je dala podršku na više nivoa.

Ovo je prvo poluvreme i privrženost principima proveravaće se u nastavku ovog slučaja, jer su najavljene žalbe a na apelaciji je da dokaže brzinu odlučivanja….

Mislio sam da je važno naglasiti neke aspekte ovog sudskog procesa i pošto sam bio vrlo redovan u praćenju ovog suđenja i pokušajima da se pomogne porodici Milana Jovanovića da nastave da žive što normalnije. Milan ima preko 70 godina i vitalnost i upornost novinarskih „junoša“. Supruga Jela ne spava od 12. 12. 2018. godine. Danas sam upoznao i potomke, takođe pogođene ovim zločinom.

Toliko je važno zbog svih nas da sve ono što je pred nama bude u duhu načina postupanja i zastupanja vrednosti sudije Slavka Žugića.

***

Reakcije sa Tvitera:

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend