13. jul 2018.

Mediji i izbori: Kome odgovara nedorečenost medijske regulative?

Unatoč čestim izmjenama izbornog zakonodavstva, pravila koja određuju ponašanje medija u izbornoj kampanji još uvijek ne odgovaraju potrebama bh. društva

Ostala su još nepuna dva mjeseca do početka zvanične izborne kampanje za Opšte izbore u BiH 2018. godine. Mnogima može izgledati čudno da zvanična kampanja zakonski nije ni počela, jer svakodnevno u medijima vidimo da je kampanja, nezvanično, davno počela. Svaki događaj, bio on realan ili vještački kreiran, koristi se kao platforma za promociju političkih ideja, programa i kandidata za izbore. Budući da je prijavljivanje izbornih lista završeno ove sedmice, analiziraćemo neke aspekte izborne regulative koja se direktno odnosi na medije u BiH.

Dva su osnovna dokumenta kojima se reguliše ponašanje medija tokom izbornog procesa: Poglavlje 16 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Izborni zakon) i Pravilnik o medijskom predstavljanju političkih subjekata u periodu od dana raspisivanja izbora do dana održavanja izbora (u daljem tekstu: Pravilnik). Postoje i drugi dokumenti koji indirektno tretiraju medije u izbornom procesu, ali dva navedena sadrže većinu najvažnijih pravila. Fokus je na najvažnijim pravilima o kojima se ne piše često, jer smo o nekima pisali ranije (izvještavanje o istraživanjima javnog mnjenja, stereotipno izvještavanje i slično).

Izborni zakon: nedovoljan, neprecizan i konfuzan

Prva četiri člana zakona tretiraju ponašanje prvenstveno elektronskih medija u BiH. Na prvi pogled je jasno da elektronski mediji rijetko poštuju navedeno, jer je propisano da moraju izvještavati pravedno, uravnoteženo i nepristrasno. Takođe, precizirano je da elektronski mediji u svojim emisijima ne smiju davati povlašten položaj jednom političkom subjektu u odnosu na drugi; zatim se navodi da funkcioneri na svim nivoima vlasti takođe ne smiju imati povlašten položaj u odnosu na druge kandidate.

Posmatrano iz ugla građana, najvažnije je ispravno shvatiti da funkcioneri, prema Zakonu, ne mogu i ne smiju koristiti informativne programe kako bi promovisali svoju kandidaturu na izborima ili svoju partiju, nego se mogu pojavljivati isključivo u djelokrugu svojih zakonskih ovlaštenja. Međutim, u većini medija koji su direktno ili indirektno povezani s političkim partijama ovo pravilo se ne poštuje gotovo nikako. Mediji ovdje, naravno, ne snose potpunu odgovornost, jer su političke partije te koje manipulišu svojom pozicijom, a medijska odgovornost se nalazi u pojačavanju efekata navedenog. Na primjer, svjedoci smo da se trenutno gotovo svaki događaj koristi kao platforma za promociju političkih ideja: komemoracije, obilježavanja, otvaranje puteva, potpisivanje projekata i slično. Politički subjekti koji su na određenim pozicajama vlasti svjesno miješaju svoje funkcionerske i izborne ciljeve, pa koriste priliku da ponavljaju glavne političke poruke.

Povezane priče

U Zakonu je regulisana i pozicija novinara, jer se navodi da novinar u svim emisijama ne smije iznositi svoju stranačku pripadnost ili naklonost. Naravno, rijetko koji novinar će javno iznijeti svoju političku opciju ukoliko je ima, ali pojam „naklonosti“ je posebno teško utvrditi. Posmatrano u najširem smislu, pod ovaj kriterijum se može uvrstiti sljedeće: biranje gostiju preferirane političke opcije, a zanemarivanje drugih; nekritičko pristupanje političkom subjektu kroz postavljanje pogodnih pitanja; korištenje jezika za preferiranje ili diskriminaciju političkog subjekta i slično. Posebno naglašavamo posljednji primjer, jer je on suptilan i teško se primijeti na prvi pogled. Na primjer, RTRS godinama legalno registrovanu koaliciju pod imenom „Savez za promjene – SZP“ naziva „takozvani Savez za promjene“, što svakako odaje naklonost prema drugoj političkoj opciji.

Treći aspekt Izbornog zakona koji ćemo spomenuti je član 16.11, u kojem se navodi da izborna šutnja traje 24 sata prije otvaranja biračkih mjesta, te da u tom periodu ne smije biti medijskog izvještavanja o bilo kakvoj aktivnosti koja se odnosi na izbornu kampanju. Ovaj član stvara mnogo problema u praksi, jer je nejasan pojam „medijskog izvještavanja“, tj., nejasno je u današnjem kontekstu na šta se on konkretno odnosi. Logično je da se u vremenu usvajanja Izbornog zakona imalo u vidu tadašnje medijsko okruženje, koje se baziralo na elektronskim medijima (TV, radio) i štampi (dnevne novine, magazini). Međutim, medijska scena je danas mnogo drugačija, jer postoje mediji koji imaju značajan uticaj, a u vrijeme kreiranja Izbornog zakona nisu definisani kao takvi. Internetski portali, društvene mreže, blogovi, elektronska pošta – sve su to tehnologije koje su danas izrasle u medije – pa se tu krije prostor za zloupotrebu. Politički subjekti u periodu izborne šutnje mogu sve svoje resurse usmjeriti na navedene nove medijske tehnologije i tako narušiti osnovnu pretpostavku izborne šutnje: ostaviti građane na miru, kako bi taj jedan dan samostalno razmislili o izbornoj odluci.

Pravilnik o medijskom predstavljanju: mnogo precizniji, ali ponovo nedovoljan

Poglavlje 16 Izbornog zakona je posvetilo jako malo pažnje medijima u izbornom procesu, tako da je Centralna izborna komisija (CIK) 2010. usvojila Pravilnik koji bliže uređuje primjenu Poglavlja 16. Glavne nedoumice Izbornog zakona su riješene odmah u članu 2 Pravilnika, gdje se preciznije određuju najvažniji pojmovi, poput izborne kampanje, političkog oglašavanja, javnih elektronskih medija i slično.

Najvažniji aspekt pravilnika se bavi regulacijom plaćenog političkog oglašavanja, gdje se navodi da je ono zabranjeno od dana raspisivanja izbora, pa do službenog početka izborne kampanje (sa izuzetkom plaćenog oglašavanja o internim skupovima političkog subjekta). To znači da političke stranke ne smiju direktno reklamirati svoje političke poruke do 30 dana prije izbora, ali se ovaj član može isto tako zloupotrebiti. Dodjele grantova medijima u toku izborne godine sigurno nisu direktno plaćeno reklamiranje, ali indirektno pokazuju mogućnost uticaja na pozitivno promovisanje određenog subjekta. Sa druge strane, postavlja se pitanje da li je efikasnije za političke subjekte da se reklamiraju na klasičan način (reklame, oglasi) ili da svoje ideje plasiraju suptilno, putem (in)direktnih uticaja na medije?

Drugi dio Pravilnika reguliše ponašanje javnih medijskih servisa, s posebnim akcentom na neposredna obraćanja. Prema Pravilniku, oni su dužni obezbijediti svakom političkom subjektu minimum tri minute neposrednog obraćanja, s napomenom da se svima mora osigurati isto vrijeme za obraćanje. Međutim, kao što smo naveli ranije, demokratičnost izbornog procesa se narušava onda kada javni medijski servis ispoštuje pravila neposrednog obraćanja, ali u svim ostalim emisijama otvoreno podržava određenu političku opciju. Nema tog vremena za neposredno obraćanje kandidata Saveza za promjene na RTRS-u koje će uravnotežiti favorizovanje vladajuće koalicije u prethodne četiri godine. Dakle, ovaj član Pravilnika je dobar u teoriji, ali u praksi ima male posljedice po poboljšanje demokratičnosti izbornog procesa.

Treći dio se vraća regulaciji plaćenog političkog oglašavanja, gdje se navodi kako ono mora biti definisano jednako za sve, te kako se ono ne smije emitovati neposredno prije, tokom i nakon emisija vijesti. Ovdje je situacija slična ovoj iz prethodnog dijela, jer i Izborni zakon i Pravilnik podrazumijevaju činjenicu da se u izbornom procesu demokratičnost narušava isključivo plaćenim oglašavanjem. Međutim, zanemaruje se permanentna izborna kampanja koja se vodi uticajem na medijske sadržaje, dok se plaćenim političkim oglašavanjem samo povećava efekat. Na primjer, ako u centralnim informativnim emisijama javnih medijskih servisa imamo situaciju u kojoj pola emisije zauzme jedan politički subjekat, koji se pojavljuje u ulozi izvora u većini sadržaja uredničkog dijela programa, moramo zaključiti da će takav nastup imati veći uticaj od isključivo plaćene reklame.

Kako urediti regularno izvještavanje?

Najveći problem regulative koja tretira ponašanje medija u izbornom procesu je što nisu dovoljno definisani aspekti izvještavanja u informativnim programima. Plaćeno političko oglašavanje je prepoznato kao najalarmantnije, pa je posvećena pažnja neophodna, ali nije dovoljna kako bi se poboljšala demokratičnost izbornog procesa. Takođe, kao što smo vidjeli, regulativa ne prepoznaje značaj novih medija, pa politički subjekti mogu legalno plasirati reklame na društvenim mrežama ili blogovima.

Ipak, striktno pridržavanje pravila Izbornog zakona i Pravilnika svakako može unaprijediti medijsko izvještavanje. Na taj način ne bi dolazilo da manipulacija istraživanjima javnog mnjenja, anketama sa građanima, svi politički subjekti bi na javnim servisima bili jednako zastupljeni, funkcionerima se ne bi davao nesrazmjerno veliki prostor za promociju političkih ideja i slično.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend