
Pre 28. godina, 20. oktobra 1998, usvojen je najrepresivniji Zakon o informisanju u modernoj istoriji Srbije. Godišnjica pada u poslednjoj nedelji izborne kampanje, kada je odnos vlasti prema medijima ponovo u središtu pažnje.

Kako se kolege Slavka Ćuruvije, ubijenog novinara i vlasnika Dnevnog telegrafa i nedeljnika Evropljanin, sećaju 90-ih godina u Srbiji i rada sa njim? Ćuruvija je ubijen u aprilu 1999. nakon niza pritisaka na rad novina u njegovom vlasništvu zbog kritičkog izveštavanja u vreme režima Slobodana Miloševića, tada predsednika Savezne Republike Jugoslavije. Novinari Miroslav Mikuljanac, Mitko Jakovlevski i Srđan Janković govorili su o vremenu kada su bili deo Ćuruvijine redakcije u Beogradu i suočavali se pritiscima, kažnjavanjima, zaplenama imovine i pretnjama zatvorom.
Moj radijski drug Rade me je zamolio da ovde pišem o istoriji, o prošlosti…

Na današnji dan 1998. usvojen je „Šešeljev“ Zakon o informisanju, jedan od najsramnijih u istoriji ove zemlje, koji je poslužio tadašnjim vlastima da se brutalno obračunaju sa medijima i novinarima, drakonski ih kažnjavajući, oduzimajući i redakcijsku i ličnu imovinu. Tada su i zatvarani, dok je Slavko Ćuruvija ubijen nepunih šest meseci posle njegovog usvajanja
Krajem novembra ’98, malo više od mesec dana nakon potpisivanja sporazuma Milošević-Holbruk kojim je izbegnuto bombardovanje i uspostavljano krhko primirje na Kosovu, izgledalo je da kriza polako ide ka smirivanju.
Pod jedan – nisam podnela samo prijavu Savetu za štampu, podnela sam i privatnu tužbu protiv Slaviše Lekića, i sav novac koji budem dobila (a tražiću baš 5.000 evra) uplatiću u Sigurnu kuću.
„Olivera Zekić je diplomirani politikolog za novinarstvo i informisanje, sa višedecenijskim iskustvom u medijima i nevladinim organizacijama, a u poslednjih pet godina je nezavisni medijski konsultant“.