07. jun 2021.

Nevena Ružić: Srpski zakon u praksi se ipak nije pokazao moćnim

Predlog Radne grupe, odnosno Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave da se proširi krug organa vlasti u odnosu na koje pojedinac neće imati pravo žalbe Povereniku, već samo upravni spor, svakako da utiče na odluku u pogledu podnošenja zahteva tim organima.

Foto: Unsplash

Na ovo ukazuje dosadašnja praksa i mali broj zahteva upućen organima kao što su Vlada ili predsednik države koji u posedu imaju informacije i za koje je očekivan interes javnosti.

“Najveća bojazan u pogledu ostvarivanja prava na pristup informacija jeste mehanizam obezbeđenja u slučaju da organ ne postupi ni po zahtevu, ni po odluci Poverenika, ili, pak, odluci Upravnog suda. Iako je Zakonom predviđeno da u slučaju neizvršenja rešenja Poverenika Vlada obezbeđuje izvršenje, dosadašnja praksa ukazuje na to da ovaj mehanizam nije nikada našao mesto u primeni bez obzira na pojedinačne zahteve Poverenika upućenim Vladi. Primeri iz prakse, kao što su čuveni slučaj Savamala, pa i sada gotovo zaboravljene privatizacije, loši su pokazatelji kako izostaje ne samo odgovornost pojedinca, odnosno rukovodioca organa, u slučaju nepoštovanja prava, već i mehanizam države da obezbedi vladavinu prava”, kaže za Dosije, povodom  Nacrta Zakona o izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja  Nevena Ružić, ekspertkinja iz Koalicije za slobodu pristupa informacijama.

Povodom ovog teksta koji je na javnoj raspravi, naša sagovornica podseća da čak ni neki organi vlasti, kao što je Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, nisu uspeli da dobiju informacije od drugih organa vlasti.

“Čini se, nažalost, da predložene izmene ne rešavaju ovaj problem u primeni i to je, između ostalog i jedan od istaknutih nedostataka predloženog dokumenta”, ističe Nevena Ružić.

DOSIJE: Poverenik za informacije od javnog značaja kazao je u nedavnom TV gostovanju da će ubuduće, ako se usvoje predložena zakonska rešenja, “državni organi kažnjavati državne organe”. Suštinski, to deluje kao šala, budući da je tako bilo i dosad, odnosno da je novac građana prebacivan sa budžetskog računa na drugi. Šta treba promeniti?

NEVENA RUŽIĆ: Činjenica da, prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, organi vlasti plaćaju kazne u slučaju neizvršenja obavezujućih i konačnih odluka Poverenika čini se donekle apsurdnom, jer se, za veliki broj organa, kao što su ministarstva ili drugi republički organa, novac iz javnog budžeta prebacuju na javni, tačnije republički budžet. Međutim, u tim slučajevima adekvatno bi bilo insistirati na takozvanoj regresnoj odgovornosti, odnosno se ovaj gubitak naplati od lica koje je odgovorno za nepoštovanje zakona. To je, po pravilu rukovodilac organa. Dakle, mogli bismo zamisliti da ovu kaznu na kraju plati upravo onaj ko je odgovoran za nju.

Da li će i kada biti odgovorni pojedinci koji izvrgavaju ruglu zakonske obaveze, ponašaju se bahato i ignorantski prema građanima, medijima i nevladinim organizacijama? Da li će biti makar i novčano kažnjeni?

– Ispostavlja se, nažalost, da je poštovanje pravila direktno zavisno od kazne, kako visine, tako i njene izvesnosti. Ovo nije novina najavljenih izmene, i odredbe o prekršajnoj odgovornosti su već sadržane u Zakonu. Ono što nije ohrabrujuće jeste podatak da tokom više od 15 godina primene Zakona kažnjavanje za ova dela je uglavnom izostajalo, a i kada je utvrđena odgovornost za prekršaj, kazna je bili minimalna.

Kako sprečiti svojevrsno “ćutanje administracije” u pokušajima da se dođe do informacija koje državni organi, pa i državni vrh, očigledno kriju i zataškavaju?

– Ćutanje uprave višestruko je štetno po vladavinu prava. Kao još uvek najčešći razlog žalbe Povereniku, ćutanje upravo ukazuje na neadekvatan odnos organa vlasti prema građaninu koji ne samo da svojim sredstvima finansira rad organa, već su organi vlasti prevashodno servis građana. Bez obzira da li je iza ćutanja uprave nemar ili neadekvatno rukovanje informacijama, ili pak, namera, praksa se mora promeniti, pa i insistiranjem na odgovornosti lica za takvo postupanje, tačnije nepostupanje.

U tom izbegavanju, vlast koristi, odnosno zloupotrebljava klasifikaciju dokumenata, pa i najbanalnije stvari – a tu se lako prepoznaju korupcija i otimačina – postaju državna tajna?

– Zakon o tajnosti podataka određuje šta se može smatrati tajnim podatkom, kao i određene stepene klasifikacije dokumenata. Određivanje neke informacije državnom tajnom predstavlja najviši stepen tajnosti, a to znači da je reč o podatku čiji mi se otkrivanje nanela neotklonjiva šteta državi Srbiji. Ono što je značajno istaći jeste da državnom tajnom, pa ni drugom oznakom tajnosti, ne mogu se proglasiti informacije kojima se prikrivaju kažnjiva dela, kao što su krivična dela korupcije. Tako je uređeno i Zakonom o tajnosti podataka, ali i Krivičnim zakonikom. Ujedno, primena ovog izuzetka podrazumeva postojanje i formalne odluke o utvrđivanju tajnosti, a po prijemu zahteva za pristup informacijama ova odluka se revidira – utvrđuje se da li i dalje postoje razlozi čuvanja tajnosti.

U procesu izrade zakonskog predloga vlast se pozivala na tobožnje pozitivne ocene iz Evrope (šta god se pod tom imenicom podrazumevalo). Šta je tu istina, ako Koalicija konstatuje da je protivustavno smanjen stepen prava na slobodni pristup informacijama od javnog značaja?

– Prema saznanjima Koalicije, Nacrt zakona o izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja nije bio predmet analize, primera radi, Saveta Evrope ili druge međunarodne institucije. Evropska praksa u ovom pogledu je dosta raznolika. Primera radi, prvi zakon koji je uređivao materiju slobodnog pristupa je donela Švedska, davne 1766. Prema svetskoj rang listi nacionalnih zakona o slobodnom pristupu, na kojoj je duže vreme srpskih zakon bio na prvom mestu, zakon Švedske nije bio među prvih 20. Međutim, slobodan pristup informacijama i transparentan rad organa nije samo materija nekog zakona, niti zavisi od kaznenih odredaba. To je pitanje kulture i razumevanja da su informacije suštinski privremeno u posedu organa vlasti i da se prema njima mora postupati odgovorno i sa svešću da građani imaju kontrolu nad organima. Pravo možemo ceniti na papiru, kako je propisano u nekom zakonu, i u praksi, kako se zaista ostvaruje.

Srpski zakon u praksi se ipak nije pokazao „moćnim“ kada je reč o organima vlasti, ili bolje reči rukovodiocima koji namerno izbegavaju primenu zakona.

Na međunarodnom planu, Savet Evrope je usvojio Konvenciju o pristupu zvaničnim dokumentima, koju Srbija nije ratifikovala, iako je bila među prvima koja ju je potpisala. Konvencija sadrži neke odredbe koje obezbeđuju veći obim prava, s jedne strane, kao što je mogućnost anonimnog podnošenja zahteva. S druge strane, Konvencija sadrži i neke izuzetke koje srpski zakon na poznaje, kao što je izuzimanje sudova kao organa vlasti od primene obaveza povodom prava na pristup informacijama.

U pogledu pravnih akata, Ustav Republike Srbije je jasan – dostignuti nivo prava ne može se smanjivati. To je nezavisno od prakse nekih drugih država ili međunarodnih institucija. Dakle, u datim primerima u odnosu na Konvenciju Saveta Evrope, Srbija bi mogla da omogući anonimno podnošenje zahteva, ali ne bi mogla da isključi sudove iz definicije organa vlasti na koje se pravo na pristup informacijama odnosi.

Da li će novi zakon ohrabrivati građane i novinare da traže informacije od nadležnih organa i javnih preduzeća?

– U pogledu tražilaca informacijama, predložene izmene Zakona na prvi pogled ne utiču na odluku pojedinca da li da podnesu zahtev za pristup ili ne. Predlog Radne grupe, odnosno Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave da se proširi krug organa vlasti u odnosu na koje pojedinac neće imati pravo žalbe Povereniku, već samo upravni spor, svakako da utiče na odluku u pogledu podnošenja zahteva tim organima. Na ovo ukazuje dosadašnja praksa i mali broj zahteva upućen organima kao što su Vlada ili predsednik države koji u posedu imaju informacije i za koje je očekivan interes javnosti.

U pogledu javnih preduzeća, važno je istaći da je nužno da sva ona pravna lica čiji je osnivač država ili neki drugi organ vlasti postanu obveznici Zakona, kao i oni koji se pretežno finansiraju iz budžeta Republike ili lokalnih samouprava u pogledu tih aktivnosti.

Zadržava li novi predlog neka pozitivna rešenja iz dosadašnje, koja ukida?

– Nacrt izmena i dopuna u broju predloženih izmena pre bi bio predmet novog zakona, s obzirom na to da je reč o preko 50 odsto odredaba važećeg zakona. Svakako da je jedno od pozitivnih rešenja proaktivno objavljivanje informacija u formatu koji bi omogućio ne samo bolju preglednost ovih podataka jednog organa vlasti, već i mogućnost poređenja primera radi raspolaganja budžetom istorodnih organa vlasti, kao što su to opštinske uprave širom Srbije. Ujedno, ovi informatori o radu bi trebalo da pruže ažurni pregled svih relevantnih informacija, za koje se pretpostavlja da postoji interes javnosti da zna, pod uslovom da odgovornost za tačnost ovih informacije bude dosledno primenjena.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend