22. sep 2017.

Devastirano novinarstvo ne može biti vjerodostojan glas javnosti

Novinarstvu kao profesiji, osobito serioznom novinarstvu, prijeti potpuno izumiranje. Teško da bismo danas mogli pronaći ijednu drugu djelatnost ili gospodarsku granu koju je tranzicija toliko osakatila i devastirala, a ekonomska kriza novinarstvo je potom gotovo dotukla.

Prije otprilike dvije godine na ovom istom mjestu, u istoj rubrici, konstatirali smo kako naše novinarstvo proživljava jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. Tradicionalni tiskani mediji suočeni su s izazovom transformacije na nove multimedijalne platforme, što je pak rezultiralo i dramatičnom bagatelizacijom medijskog rada.

Isto ili još gore

Konstatirali smo i da je takvo novinarstvo, s osiromašenim i egzistencijalno ugroženim novinarima, koji su u očima svojih medijskih vlasnika postali isključivo trošak poslovanja, neželjeni balast. Došlo je do zastrašujućeg podcjenjivanja novinarskog rada, a novinarstvo je onemogućeno u obavljanju svoje ključne kontrolne funkcije u demokratskom društvu. Takvo novinarstvo, devastirano i na koljenima, koje se bori za opstanak ne može biti vjerodostojan glas javnosti.

I tada, prije dvije godine, zaključili smo da se novinarstvo, ako želi opstati, mora mijenjati i mora ponovo postati glas obespravljenih i ugroženih društvenih skupina, a ne otuđenih političkih i financijskih elita, ali i da je prije toga neophodno da društvo i država odgovore na ključno pitanje: trebaju li uopće ozbiljno novinarstvo? Trebaju li novinarstvo kao korektiv u službi javnosti i javno dobro?

[povezaneprice]

Sudeći po svemu što se događalo od onda do danas, odgovor na to ključno pitanje nedvojbeno je negativan. Društvo, a osobito država, nisu zainteresirani za ozbiljno novinarstvo, a još manje za ozbiljnu raspravu.

Već tada – u jesen 2015. – mogli smo vidjeti kako bi izgledao svijet bez ozbiljnog novinarstva. Danas, dvije godine kasnije, taj vrli novi svijet, svijet lažnih vijesti, u kojem ozbiljno novinarstvo gubi utrku s društvenim mrežama, još je vidljiviji i prisutniji. Svijetu su se u međuvremenu dogodili Brexit i Trump, koji su uvelike rezultat činjenice da su ljudi koji su odlučivali svoje odluke temeljili na banalnim lažima koje su im prezentirane kao činjenice, uz veliku (zlo)upotrebu medija i osobito novih medija u kojima ne vrijede klasična novinarska pravila i koja ne poznaju urednike jer ih uređuju algoritmi.

Čemu vodi manjak ozbiljnog novinarstva

U Hrvatskoj smo odonda dvaput izlazili na izbore na kojima smo dobili Karamarka i Oreškovića, Plenkovića i Hasanbegovića. U međuvremenu smo svjedočili i općoj političkoj i društvenoj regresiji, uskrsnuću jeftinog, paradnog nacionalizma koji nas je vratio u drugu polovicu devedesetih, u vrijeme neiživljenog hrvatstva, kada je Tuđmanova demokratura proživljavala svoje zlatne trenutke. Spoznali smo i da se vladajući nemaju hrabrosti suprotstaviti revitalizaciji ustaštva. Javni diskurs obilježavaju primitivizam i govor mržnje.

Upravo svjedočimo i ubrzanom dovršetku procesa pretvaranja javnog televizijskog servisa u političko-propagandnu mašineriju jedne stranke, točnije jedne ideologije. Nakon skandaloznog uredničkog demontiranja Trećeg programa, koji je prije demontaže, u skladu s temeljnom funkcijom javne televizije, bio posvećen kulturi, znanosti i obrazovanju, sada je na red došla i emisija „Hrvatska uživo“. Riječ je o jedinoj preostaloj emisiji na javnoj televiziji koja se bavila stvarnim životom običnih građana i njihovim problemima bez uljepšavanja i falsificiranja stvarnosti, da bi bila ukinuta s frivolnim argumentom vodstva HRT-a da su gledatelji zamjerali da u poslijepodnevnom terminu, u kojem je emisija emitirana, „prevladavaju politički sadržaji“.

O tragičnom stanju hrvatskog javnog prostora svjedoči i nekritičko prenošenje i promoviranje ratnohuškačke retorike, ovaj put prema susjednoj Sloveniji. Pojedini mediji, jedva dočekavši povratak ratne retorike u javni prostor, počeli su se baviti razradom mogućih scenarija potencijalnog napada na Sloveniju i usporedbom vojnih kapaciteta dviju država, a jedan je portal, u nekontroliranoj utrci za klikovima, u kojoj je sve dopušteno, svoje čitatelje odlučio upitati bi li dobrovoljno išli u rat sa Slovenijom.

Privatizacija nije nužno pluralizacija

Ovdje se, naravno, nećemo upuštati u raspravu o tome koliko je opća društvena regresija i radikalizacija rezultat upravo manjka vjerodostojnih informacija, dakle upravo ozbiljnog novinarstva, premda sa sigurnošću možemo kazati da bez takvih informacija – i bez ozbiljnog novinarstva – nema ni ozbiljne rasprave o ključnim društvenim problemima.

Država zasad samo mirno promatra kako novinarstvo propada, ne hajući za njegovu sudbinu i ne pokazujući nikakvu namjeru intervenirati u medijskom sektoru, bez obzira na činjenicu da je tu riječ o opstanku pojedinih medija, ponajprije tiskanih. U dvije godine na vlasti su se izmijenile tri vlade, od kojih je samo prva, lijevo-liberalna, iskazivala, barem formalno, kakav-takav interes za sudbinu novinarstva i novinara, iako od tog interesa novinari nisu imali nikakve koristi. Za HDZ-ovih vlada, najprije Oreškovićeve, a potom i Plenkovićeve, položaj novinara dodatno se pogoršao, osobito u mandatu Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture.

Godinama najavljivan projekt izrade nove medijske strategije, pripreman u vrijeme Milanovićeve Vlade, unatoč velikim ambicijama koje su graničile s pretencioznošću, neslavno je propao. Radna verzija medijske strategije, koja je trebala biti predložak na temelju kojeg je trebalo donijeti konkretne mjere, predstavljala je analizu stanja u hrvatskom novinarstvu. Zapravo se radilo o pregledu učinaka tržišta na novinarstvo s obzirom na očitu činjenicu da privatizacija medija i ulazak stranih ulagača na medijsko tržište nisu pridonijeli pluralizaciji hrvatskih medija, jer bi se prije moglo reći obrnuto.

Kad će medijska strategija?

Cijeli poslovni model u tiskanim medijima je u krizi. Prihodi od marketinga posljednjih nekoliko godina dramatično su se smanjili, a taj gubitak nije moguće namiriti ni povećanjem prihoda od čitatelja i pretplatnika, čak i kod onih koji su razmjerno uspješni u prodaji svojih digitalnih izdanja. Redakcije više ne mogu pokrivati troškove ozbiljnih istraživačkih priloga, što rezultira padom kvalitete. Brojni novinari napuštaju novinarstvo i odlaze u PR vode, a kaotično stanje u tiskanim medijima koriste političke i gospodarske grupacije kako bi utjecali na njihov rad ostvarujući svoje partikularne interese.

U takvoj situaciji kontrolna uloga medija u demokratskom društvu postaje upitna. Tržište više nije jamstvo da će novinarstvo opstati. Državi koja brine o demokraciji i očuvanju demokratskih standarda i uloga profesionalnog, serioznog novinarstva u demokraciji trebala bi biti važna. Takvo novinarstvo, koje brine da građani ne ostanu bez vjerodostojne i cjelovite informacije, valja razlikovati od neprofesionalnih i neodgovornih propagandista i sijača mržnje, premda se i oni vole smatrati novinarima.

Upravo je medijska strategija trebala iznaći put pomoći novinarima u cilju opstanka ozbiljnog novinarstva, no ta je namjera neslavno okončana, što ne bi bilo neobično da Milanovićeva Vlada nije istodobno izdašno pomogla medijskim vlasnicima uvodeći povlaštenu stopu PDV-a za novine i žmireći na zloupotrebe instituta RPO-a.

Hrvatska ima zastarjelo medijsko zakonodavstvo koje više ne ispunjava svoju funkciju. Ministarstvo kulture nedavno je ponovo najavilo donošenje medijske strategije, pritom spominjući čak i rokove, no nastajanje tog dokumenta, ako su najave točne, odvija se u misterioznim i posve netransparentnim okolnostima. Za stvarne pomake, međutim, potrebno je puno više od deklarativnih najava, osobito u situaciji kada su neki tradicionalni mediji na izdisaju. No ovdje se ponovo vraćamo na ključno pitanje. Upitno je, naime, postoji li u mandatu aktualne vladajuće koalicije politička volja za rješavanje medijskih problema. Plenkovićeva Vlada tek treba dokazati da joj je stalo do opstanka ozbiljnog novinarstva.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend