16. avg 2023.

Fenomen „Barbi”: Kako su roze štiklice zavladale medijima

Mediji širom sveta ne samo što su upali u marketinšku zamku filma „Barbi” već su u njegovoj promociji svakodnevno sa puno elana učestvovali, želeći da uzmu bar delić ogromne publike koju je privukao. Film je postao pop kulturni fenomen koji je imao i društvene i političke posledice, posebno kada je stvoren fenomen „Barbenhaimer” i kad su države počele da ga zabranjuju. Mediji su i kod nas o svakom detalju izveštavali intenzitetom kojim tabloidi prate rijalitije ili Vučića ‒ svi su svakog dana morali da objave nešto o lutki koja, uz njihovu pomoć, nikog nije ostavila ravnodušnim

Scena iz filma Barbi (foto: Blitz Film)

Zaboravili smo da se igramo. Publika je očekivala više ‒ od filma, kostima, igračaka, Barbike, Kena, ali i medija. Svetski i domaći mediji danima su uoči i nakon premijere filma „Barbi” analizirali i tražili (jedan) odgovor: sme li da nam se dopadne ovakva ekranizacija najpopularnije lutke na svetu? Zašto da? I zašto ne?

Univerzalnog odgovora nema. I nisu ga doneli ni mediji ni njihovi eskperti. Bez obzira na to da li su ga hvalili ili ektremno kritikovali ‒ i jedni i drugi su samo doprineli ektremnoj popularizaciji filma koji slavi toliko voljenu lutku, koji je za manje od tri nedelje zaradio više od milijardu dolara.

Prva Barbika izlazi na tržište 9. marta 1959. godine u okviru kompanije „Mattel”. U godini kada proslavlja 64. rođendan, na tržište izlazi i film o njoj. Ni sam uspeh ove najpopularnije dečije lutke, kao i samog filma, ne bi bio moguć bez dobrog marketinga. A gde je dobar marketing, tu je i prostor za serije tekstova i televizijskih priloga.

Ipak, čini se, sve ovo prevazišlo je čak i dobar marketing, odnosno sve ono što dobar marketing može samo da sanja – eksplozija glorifikujućih i ponekad izuzetno kritičkih tekstova i televizijskih priloga, tok šoua, specijalnih emisija, diplomatskih skandala, pa i zabrana.

Izgleda da bogat marketing koji je pratio ovaj film – nije bio neophodan. Barbi je iskoračila u svet na svojim štiklicama i svet je poludeo. To ni najveći blokbasteri proteklih godina nisu doživeli.

U Srbiji je premijera filma bila 19. jula i sledstveno tome, čitav taj dan obojen je izveštavanjem o onome šta publiku očekuje te večeri u bioskopskim salama. Sve dok i sami novinari/ke nisu zakoračili u Barbilend, uprkos nadolazećoj oluji – kako onoj ružičastoj tako i onoj opasnijoj, superćelijskoj koja je to veče pogodila veći deo Srbije. 

Novinari/ke su zakoračili/e u Barbilend i pre same premijere filma. Mediji poput BBC-a pisali su o tome kako je film „Barbi” zabranjen: 

„Vijetnam je zabranio predstojeći film o Barbi zbog scene na kojoj se nalazi mapa koja prikazuje sporne kineske teritorijalne pretenzije u Južnom kineskom moru”, prenosi N1. Nije zabranjen samo u Vijetnamu već i u Alžiru i u Kuvajtu, i to zbog „vređanja javnog morala”. Libanski ministar kulture rekao je da je zatražio zabranu filma „Barbi”, ocenivši da promoviše homoseksualnost, u kontekstu jačanja anti-LGBT+ retorike u jednoj od najliberalnijih bliskoistočnih zemalja, kako piše N1 prenoseći agencije.

„Biće ovo leto za pamćenje”

Biće ovo leto za pamćenje ne samo zbog filma „Barbi” i neumornog izveštavanja o istom već i zato što u istoj nedelji izlazi i film „Openhajmer” o „ocu američke atomske bombe”.

Zašto ovo spominjemo? Dva totalno različita filma uspela su da naprave kampanju širom sveta poznatu kao „Barbenhaimer”. Tu kampanju su najvećim delom, u stvari, kreirali mediji sami, dajući filmovma „bust” koji su marketinške kuće mogle samo da sanjaju. Mediji vole takve trke – ko je bolji i ko će više zaraditi – što istovremeno hrani i njih i publiku.

Uspeli su i da se nađu na meti kritika medija i korisnika društvenih mreža, i da, na primer, navedu američku filmsku kompaniju „Vorner bros” da se izvini Japancima zbog neprimerenih šaljivih aluzija na atomsku bombu koje su se pojavile na zvaničnom nalogu filma „Barbi” na mrežama uoči premijere 11. avgusta.

Kako prenosi dnevni list Danas, „na pojedinim montiranim fotografijama na društvenim mrežama, Margo Robi, koja glumi Barbiku, najpoznatiju lutku svih vremena, prikazana je sa frizurom u obliku pečurke, aluzijom na oblak izazvan eksplozijom atomske bombe”.

Sporna je bila frizura ali i posteri napravljeni tako da „otac američke atomske bombe” nosi na ramenima Barbiku kroz zapaljeni grad. Ovo je razbesnelo japanske korisnike društvenih mreža koji su pokrenuli kampanju #NoBarbenhaimer. Što je, umesto odijuma protiv ova dva filma, samo otvorilo nove prostore za šire medijske analize „Barbi” filma i čitavog „Barbi” fenomena koji je stvaran i van bioskopa.

Feministička bajka

Ružičasti snovi postaju stvarnost, ali ne onakva kakvu smo očekivali. Ukoliko do sada nije bilo toliko prisutno u medijima ono što nazivamo „toksičnom ženstvenošću”, nakon Barbi filma pojam je pred našim očima na samo dva klika.

Psiholog Rič C. Savin-Vilijams opisuje toksičnu ženstvenost kao „internalizovanu mizoginiju” koja ohrabruje žene da ignorišu svoje „mentalne ili fizičke potrebe da održe one oko sebe” (ponajviše muškarce). O tome pišu mediji poput „Fortune” ukazujući na različite aspekte „Barbilenda” koji mogu biti i promocija tzv. toksične ženstvenosti:

„Na kraju, film ’Barbi’ prepoznaje toksičnosti i matrijarhalne i patrijarhalne verzije Barbilenda. Srećan kraj filma rediteljke Grete Gervig zahteva od stereotipne Barbike Margo Robi da napusti Barbilend u stvarnom svetu, gde može da stvori jedinstven, manje toksičan, identitet.”

A kad se napusti Barbilend, ili bioskopska sala, mrežama počinje da se širi i opasan trend #BarbieBotox. Najnoviji kozmetički trend koji hara društvenim mrežama posle objavljivanja filma, dobija haštag sa preko 8,8 miliona pregleda. Korisnici na Tiktoku kače videe na kojima se prikazuju kako dobijaju injekcije za mršaviji, uži vrat i manja ramena.

„To nije trend koji ljudi treba da prate ukoliko nije medicinski neophodno, uz napomenu da su Barbike nerealne i da kozmetički zahvat neće mnogo uticati na izgled većine ljudi”, navodi njujorška dermatološkinja Ejmi Vesler za portal „People”.

„I’m Barbie girl in a media world”

Vaše pravo da znate sve, pa tako sve i o Barbici stiže među prvima od RTS-a. Iz sociološkog aspekta, Vesna Knežević piše: 

„Glavni problem filma je transfer fantazije u realnost i njihovo simultano pakovanje u iluziju filmskog medija. Prevedeno, patetničan je i komičan na krivim mestima. Ali po enormnom uspehu koji upravo beleži u svetskim kinima, to mu izgleda nije mana, već glavna vrednost.”

U podkastu Tampon zona govorim upravo o tom „pakovanju”, kako ga naziva Knežević, samo iz antropološkog aspekta.

Dok ona smatra da je pakovano na „krivim mestima”, antropološki, istorijski i medijski posmatrano upravo je suprotno – sve ono što kompanija „Mattel” godinama radi kroz razvitak Barbike, a opet oslanjajući se na velike društvene promene, naše poimanje sveta i pozicije muškaraca i žena u istom, pakovano je ‒ baš kako treba. 

Barbika je glavna u svom filmu, njen roze svet rezervisan je za njene snove i uspehe, dok je uloga Kena marginalizovana, pa čak pomalo i nebitna. Istorijski gledano, Ken izlazi na tržište 1961, dakle dve godine nakon Barbike, i predstavlja dodatak uz „Barbie dream house”.

Što nas vodi i do sledećeg teksta RTS-a, muškog autora. Dušan Drenovac u autorskom tekstu „Barbie, zašto?” piše da je ovo film koji sebe preozbiljno shvata: 

„Nemam nikakvih problema da se ističe neravnopravan odnos žena u današnjem svetu, koji se, nažalost, može primetiti svuda. Ali ne tako što tokom čitavog filma prikazujete muške likove ili kao nesposobne ili kao potpuno bezosećajne siledžije, a ženske likove kao ličnosti koje mogu sve da urade, samo ako to požele. Samo mi nije jasno kako se glupi Ken vratio u Barbilend i sa ostalim glupim Kenovima uspeo da preuzme vlast i potlači pametne i sposobne Barbike.” 

To je srž filma, to je srž Barbike, a na kraju krajeva, i srž onoga što „Mattel” godinama kroz lutku promoviše ‒ svima dobro poznati slogan: „you can be anything”. 

Preciznije, poenta filma, kao i namera rediteljke Grete Gervig, nije da muške likove prikaže kao nesposobne ili siledžije, ili da odem i korak dalje, niti da ukazuje toliko na neravnopravnost, već je po sredi tranzicija iz dečijeg sveta u svet odraslih i obrnuto. Glavni likovi su ženski. Glavna tema je žensko iskustvo. Tema nije Ken niti pokušaj da muškarce obezvredi, jer na kraju krajeva, imamo sada već možda i kultnu rečenicu iz filma upućenu glavnom muškom liku: „You’re Kenenough.”

O filmu, ružičastim snovima, ali i igri, piše i Jovana Gligorijević za nedeljnik VREME: 

„Dok smo se igrale Barbikama, mogle smo sve, pa čak i da komad toalet-papira smatramo svečanom haljinom. Mogle smo baš sve. A onda smo porasle i zaboravile kako se igra.” 

I eto, možda kada sagledamo muške i ženske perspektive, sociološke i antropološke kritike, medijske izveštaje o samom filmu ili one sa dubljom analizom, trebalo bi da se osvrnemo na najverovatnije glavnu poentu – zaboravile smo kako se igra. 

U tom kontekstu, kako same igre tako i oprečnih stavova o filmu iznetim u različitim medijima, najbolji savet dala je kolumnistkinja Velikih priča Mirjana Narandžić jednostavnom rečenicom: „Samo je važno da pažljivo gledate.”

Diskusija o fenomenu „Barbi” nije zaobišla ni velike svetske medije poput Gardijana. U tekstu „Barbi: patrijarhat, egzistencijalizam, kapitalizam – diskutujte sa spojlerima” o filmu Grete Gervig govori se kao o „hit odi” ženama, uz dublje značenje nego što bi mnogi očekivali od filma zasnovanog na problematičnoj lutki, te da je on nešto više od tipičnog holivudskog blokbastera. 

„U ovoj zemlji osmeha i nemilosrdnog sunca, nesavršenost je kardinalni greh; Barbikina egzistencijalna kriza dobija na brzini dok primećuje mali deo celulita na butini i da njene prirodno visoke potpetice sada stoje ravno na zemlji. Užas užasa – ona postaje prava žena.” 

Nema dovoljno redova za analizu svih medijskih izveštaja i zato je najbolje stati baš sa ovom poslednjom rečenicom Gardijana da ona postaje prava žena, istovremeno prepuštajući vama ‒ čitaocima i gledateljima – pravo na sopstveni sud, uz nežni podsetnik Rut Hendler: „ona je na kraju krajeva samo lutka”.

* Autorka teksta je novinarka i reporterka Televizije N1

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend