13. okt 2021.

Vijesti o „čudotvornim lijekovima“ ili „izuzetno zdravim namirnicama“ mogu i da prevare

Na osnovu kojih naučnih nalaza mediji utvrde učinkovitost nekog lijeka ili hrane?

Pixabay

Mediji često prenose rezultate određenih anketa, statistika i istraživanja senzacionalistički, jednostrano, bez objašnjenja mana studija i često bez izvora. Obično se radi o vijestima iz oblasti zdravlja, životnih stilova, prehrane, korištenja suplemenata, ali u zadnje vrijeme, i o COVID-19 i vakcinama.

Pri interpretiranju podataka bilo koje studije, mora se obratiti pažnja gdje je objavljena i koji je tip studije, jer nisu svi tipovi istraživanja jednako kvalitetni.

U nauci, posebno u medicinskim studijama, postoji nešto što nazivamo hijerarhija dokaza. Dokazi iz pretkliničkih studija – onih na kulturama ćelija i životinjama spadaju u niži nivo dokaza, prosto zato što nešto što se pokaže efikasnim na kulturama ćelija ili laboratorijskim miševima ne mora nužno biti efikasno i sigurno za ljude.

Važna lekcija koju treba naučiti je da se nijedan lijek ne može odobriti na temelju malog broja studija (osobito studija niske kvalitete) ili na temelju mišljenja stručnjaka. U hijerarhiji dokaza to su najniži i najslabiji dokazi. Također, ne možemo govoriti ni o efikasnosti neke supstance za ljudsku upotrebu ili u liječenju samo na osnovu tako ograničenih dokaza.

Nekada su se odluke u nauci i medicini donosile na temelju mišljenja stručnjaka i subjektivnih pregleda. Tako je bilo sve do 1980-ih, kada je nekoliko primjera pokazalo koliko su subjektivne recenzije i mišljenja stručnjaka upravo to – subjektivni.

Prema Oxfordskom centru za medicinu zasnovanu na dokazima, pri dnu, kao najslabije (razina 5) nalaze se mišljenja stručnjaka i studije slučaja. Nakon toga slijede različite vrste opservacijskih studija koje mogu dati dobre naznake, ali pate od pristranosti i zbunjujućih problema, zatim randomizirane placebo kontrolirane studije kao „zlatni standard“, zatim meta-analize studije i na kraju sistemski pregledi kao najviša razina (1a) dokaza.

Šta to zapravo znači za izvještavanje o nauci i medicini?

To znači da se svemu što nije sistematski pregled i meta-analiza mora pristupiti oprezno i u članku označiti koji su potencijalni problemi studije te se distancirati od tvrdnji da je nešto „čudotvorni lijek“ ili „izuzetno zdrava namirnica“.

Jedan od primjera je vijest koja je u različitim oblicima objavljena na mnogim svjetskim i domaćim medijima o tome kako pčelinji otrov uništava stanice raka. „Australska studija pokazala da pčelinji otrov uništava stanice raka dojke“ samo je jedan u nizu sličnih naslova. Međutim, mediji su u većini slučajeva ispustili jednu bitnu činjenicu: radilo o preliminarnim studijama in vitro, na ćelijskim kulturama, a put od takvih studija do kliničke upotrebne vrijednosti je dugačak. Ovo nije prvi put da se pokaže kako neka tvar ubija stanice raka u petrijevci (in vitro) – zapravo za mnogo tvari je to dokazano. Problem je da li će otrov sam biti efikasan u kliničkim studijama.

„Izuzetno zdrave namirnice“

Vezano za hranu, jedan mit se neprestano ponavlja u medijima, bez ikakve reference na naučne radove – da je špinat dobar izvor željeza. Naime, 1870. godine njemački hemičar Erich von Wolf istraživao je nutritivne prednosti špinata. U svojim je bilješkama slučajno ispisao decimalnu tačku u sadržaju željeza u povrću na pogrešnom mjestu. Wolf je slučajno povećao razinu željeza u povrću na 10 puta od stvarne količine – 3.5 grama željeza odjednom je postalo 35 grama, što je iznimno velika količina željeza. Međutim, ne samo da špinat ne sadrži puno željeza, nego ima i oksalnu kiselinu, odosno oksalate, koji smanjuju apsorbciju željeza u našem organizmu.

Nadalje, mediji često koriste floskulu „studija je pokazala“, „stručnjaci kažu“, i slične frazeme koji predstavljau neku vrstu anonimne ekspertize. Neprestanim ponavljanjem ovih fraza smisao eksperta je obesmišljen, a ove fraze se danas tretiraju posprdno, dok se naučnici prosto „ježe“ na njih.

Mediji potiču publiku na korištenje određenih namirica ili suplemenata tako što daju nerealnu sliku efikasnosti ovih tvari i to vrlo često bez argumenata u obliku naučnih studija izvora. Jedan takav primjer je i upotreba kurkume koja se senzacionalistički predstavlja kao „supernamirnica“.

„Kurkuma može pomoći u zaustavljanju rasta ćelija tumora te poslužiti za detoksikaciju organizma“, navodi se u jednom takvom članku. Međutim, naučni dokazi za korištenje kurkume su vrlo šaroliki – postoje studije koje su pokazale kako je ovaj začin i aktivna tvar u njemu – kurkumin smanjuju apsorbciju lijeka za rak dojke Tamoskifena te to znači da je uzimanje kurkume ili suplemenata s kurkumom i kurkuminom zapravo kontraproduktivno ako se uzima ovaj lijek.

U drugim člancima o kurkumi se navodi kako je dobra kombinacija kurkume i bibera, odnosno kurkumina i piperina, ali zapravo, ova kombinacija još više smanjuje apsorbciju spomenutog lijeka i umanjuje efikasnost terapije. No, treba napomenuti i da je sama studija o farmakokinetici Tamoksifena u kombinaciji s kurkuminom i piperinom isto nešto s čime bi trebalo biti oprezan – objavljena je u otvorenom časopisu izdavača MDPI u kojem nekad prođu i nekvalitetne studije.  Sama studija dolazi s Erasmus univerziteta u Rotterdamu koji je prilično respektabilan, ali studija je bila na laboratorijskim pacovima, a kako smo rekli, takve studije ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Sve ovo govori kako je zapravo vrlo teško napisati razumljiv, čitljiv i oprezan tekst koji nije senzacionalistički na temu namirnica i potencijalnih lijekova. Za tako nešto bi jedini dobar izvor bili sistematski pregledi – koji nastaju relativno sporo.

Kako odlučiti šta objaviti u medijima?

Kada se prenose informacije o studijama, bez obzira kog nivoa one bile, potrebno je uvijek navesti u kojem naučnom časopisu je objavljena studija i staviti link na nju. Neki mediji zaista objave naziv časopisa, ali iz tog podatka nije lako doći do stvarne studije i provjerii šta u njoj piše. Većina medija koji vode računa o svom kredibilitetu, poput New York Timesa, redovno hiperlinkiraju originalnu studiju u tekst.

Pri prenošenju informacija o anketama, jedna od stvari s kojima treba biti oprezan jeste to da često anketama pristupaju ljudi koji imaju sklonost prema tome ili prema ideji koja je iznesena u anketi. Na primjer, ako se anketa zove „Da li smatrate da su vakcine genske terapije?“, može se očekivati da će se javiti više ljudi koji smatraju da nove vakcine jesu genske terapije. To se naročito dešava s anketama koje mediji sami postavljaju kao zabavu, ali ponekad i istraživanja koja provode agencije pate od tog problema.

Zatim, ne treba za sve kriviti ni medije. Ponekad je početna informacija koja dolazi iz naučnih radova ili institucija u startu problematična i onda mediji samo multipliciraju problem ili neki podatak izvuku iz konteksta.

Veliki problem predstavlja izvještavanje na osnovu neobjavljenih tzv. „preprint“ radova koji još uvijek nisu recenzirani i nisu provjerene metode i postupci na osnovu kojih je rađeno istraživanje. Dosta preprint radova nikada ne bude objavljeno. Međutim, dostupni su i mediji ih koriste kao izvor. Nažalost, ako se dobro ne razumije naučna metoda tih radova ili ne shvate potencijalne prijetnje naučnog nepoštenja i loše nauke, mediji na taj način mogu uzbuniti javnost i izazvati paniku.

Primjeri takvih radova su onaj u kojem je objavljeno da je rizik za miokarditis šest puta kod vakcinisanih nego kod oboljelih, pri čemu je zanemaran jedan drugi preprint koji je tvrdio posve suprotno. Čak su i neki kredibilni mediji prenijeli jednostrano tu vijest i prezentirali preprint kao visok nivo dokaza umjesto samo kao jednu nerecenziranu studiju. Problem studije jeste to što se zasnivala na prijavama u VAERS za utvrđivanje brojki slučajeva. VAERS je dobrovoljni sistem izvještavanja koji prikuplja neprovjerene podatke o pojavi štetnih događaja nakon vakcinacije i svako može podnijeti izvještaj VAERS-u, a oni mogu mogu sadržavati nepotpune, netačne, slučajne i neprovjerene podatke. Sporna studija je manjkava iz još nekoliko razloga, a autori su članovi Rational Ground, grupe skeptika koja negira ozbiljnost COVID-19 te se ovom preprintu trebalo u medijima pristupiti s mnogo opreza.

Poseban oprez i kod zvaničnih izvora

Ponekad i sa tumačenjem podataka od velikih i ozbiljnih institucija treba biti oprezan, pogotovo ako se radi o sirovim podacima koje još ni te institucije nisu obradile. Ovdje treba skrenuti pažnju na vijest koja se širila veoma brzo da je američki CDC objavio kako „vakcinisani šire virus jednako kao nevakcinisani“ te da je „74% oboljelih bilo vakcinisano“. Ovi zaključci su proistekli iz nezvaničnih sirovih podataka o kojima se raspravljalo na jednoj sesiji CDC i potječu sa „procurjele“ prezentacije do koje je došao prvo Washington post.

CDC se se u jednom sedmičnom izvještaju o epidemiološkoj situaciji osvrnuo na zadnju sedmicu jula 2021. kada je zabilježeno 469 slučajeva COVID-a povezanih s više ljetnih događaja i velikim javnim okupljanjima održanim u julu 2021. u okrugu Barnstable, Massachusetts. Zaista, otprilike tri četvrtine, ili 74%, slučajeva dogodilo se kod potpuno vakcinisanih osoba koje su završile dvodozni ciklus vakcinacije s mRNA vakcinama ili su primile jednu dozu Johnson & Johnson. Od tih 469 slučajeva, samo četiri je bilo hospitalizirano, od čega je njih troje bilo vakcinisano jednom dozom J&J vakcine. Do samog širenja je došlo usljed toga što su događaji okupljali mnogo ljudi, bez nošenja maski i održavanje distance. Zapravo u stvarnosti, to su tek rijetke situacije i ne dolazi do tolikog širenja među vakcinisanima.

Studije objavljene kasnije pokazale su kako vakcinisani šire manje, čak i onda kada im je virusno opterećenje jednako kao kod nevakcinisanih te su kraće zarazni i kraće mogu širiti virus. Međutim, zahvaljujući nestručnom i nekritičkom prenošenju sirovih internih podataka CDC-a, ostao je betoniran mit da vakcinisani šire virus jednako kao nevakcinisani što je stvorilo mišljenje da su „vakcine beskorisne“.

Dakle, svako ko izvještava iz nauke mora biti oprezan kada su u pitanju preprint studije i sirovi podaci. Također, određeni problem, poput širenja virusa, (ne)efikasnosti određenog lijeka ili vakcine, nuspojava, poput miokarditisa, bi se u medijima trebala više obrađivati sistemski, na osnovu više izvora, studija i objašnjenja stručnjaka umjesto iznositi podatke iz samo jedne studije.

Treba potražiti i druge studije koje se slažu s zaključcima ili ne slažu te sve to posmatrati kao cjelinu i iz tih podataka izvlačiti zaključke, a ne slijepo prenositi rezultate svake studije, što je samo jedan dio slagalice znanja nekom problemu. Prečesto smo svjedočili tome kako mediji predstavljaju zaključke nekog objavljenog ili još neobjavljenog rada kao stav naučne zajednice, što je dovelo do mišljenja javnosti da „naučnici govore čas jedno čas drugo“. To nije istinita slika nauke – znanje i stav naučne zajednice nastaju sažimanjem i pregledom više stotina studija, naučnim raspravama i istraživanjem jačine dokaza za ovu ili onu hipotezu.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend