Nisam u prijateljskim odnosima ni s nacionalizmom ni s kapitalizmom

Viktor Ivančić se u javnom prostoru pominje kao jedan od osnivača i urednika Feral Tribunea, splitskog političko-satiričnog nedeljnika, ali to svakako nije dovoljno da se opiše njegov rad. Autor je i dva romana, jedne zbirke priča, nekoliko publicističkih i esejističkih knjiga, više od tri decenije ispisuje kolumnu Bilježnica Robija K, kolumnista je tjednika srpske manjine u Hrvatskoj Novosti, sarađivao je ili sarađuje s mnogim medijima (Peščanik, BH Dani i drugi)

Za Mašinu smo sa Ivančićem razgovarali o brojnim temama – usponu konzervativizma u postjugoslovenskim društvima, zašto su oni koji u pitanje dovode pravila kapitalističke igre po pravilu najozloglašenije figure u javnom prostoru, te zašto ne postoji nešto što bismo mogli zvati neutralnim novinarstvom.

Iako je Hrvatska već uveliko članica EU, a Srbija kandidat, u poslednje vreme obe države proživljavaju pravu „konzervativnu renesansu“. Kako tumačite ove procese, te da li se oni dešavaju uprkos ili možda baš upravo zahvaljujući približavanju ovakvoj Uniji, okovanoj s jedne strane neoliberalnim tržišnim mantrama, a sa druge rastućom ksenofobijiom?

S praktičnog stajališta, „Europa“ je po mom sudu bila najkorisnija u fazi kada je prinudno disciplinirala Hrvatsku da usvoji minimalne demokratske standarde kako bi stekla pravo da se priključi Uniji. Živa je šteta što ta uzajamna razmjena hipokrizije nije duže potrajala, jer ubrzana fašizacija hrvatskoga društva započinje nakon primanja u klub posvećenih, kada princip mrkve i batine više nije na snazi i kada Hrvati – kao politički entitet – napokon mogu odahnuti, skinuti krinke i pokazati svoje pravo lice. Slični su se procesi odvijali u Mađarskoj i Poljskoj. S druge strane, brzina tog srljanja u neofašizam na svoj način govori o karakteru europskih normi koje su Hrvatskoj bile nametane: u demokratskom smislu to su ipak bili ceremonijalni a ne suštinski zahtjevi, dok se na suštinskoj posvećenosti inzistiralo kod usvajanja principa neoliberalnog tržišta i beatificiranja krupnog kapitala. I Hrvatska je tu – tek naizgled usprkos svojim nacionalističkim i državotvornim refrenima – glatko pristala na status potrošnoga resursa. S treće strane, nešto mi govori da bi hrvatsko društvo plesalo po notama radikalne desnice i mimo europskoga konteksta, tj. bez upliva EU. Nema sumnje da se ovdje snažno reflektiraju neokonzervativna prestrojavanja u Europi, no uopće nisam siguran da je to diktirano iz nekakvih vanjskih centara moći. Ima tu previše autohtonih elemenata. Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj, primjerice, odvija se po davno zadanoj matrici, a nju nisu definirali nikakvi inozemni štabovi, nego prastari nastup Franje Tuđmana koji je oglasio da je „NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda“. Danas se taj ideološki koncept samo zaokružuje.

U medijima se relativno često čuju jadikovke o povratku devedesetih. One nisu sasvim nerazumljive ako se u obzir uzmu i akteri koji su ponovo aktuelni na našim političkim scenama i metode političkog delanja koje su ti akteri ponovo postavili u široku upotrebu. Međutim, čini li vam se da je javni kritički govor ‒ a koji je prisutan u dobrom delu mejnstrim, tzv. liberalne scene ‒ koji se bazira na pukom načelnom antinacionalizmu i načelnom kosmoplitizmu nedostatan u vremenu u kom živimo? Možemo li danas, ako nameravamo zaista da sagledamo epohu u kojoj živimo, stvarati kritički govor koji će u sebe integrisati antifašizam, ali ne i antikapitalizam (ili obrnuto, antikapitalizam bez antifašizma)?

Ne bih se usudio dijeliti recepte oko kritičke prakse, pa onda ni prevoditi liberale u ljevičare, ili obratno. Osobno nisam u prijateljskim odnosima ni s nacionalizmom ni s kapitalizmom. Liberali obično ne uviđaju da su nacionalističke parole služile prije svega uzurpaciji javnoga dobra, tj. da su prvobitna akumulacija kapitala i prvobitna akumulacija državnosti u Hrvatskoj bile jedno te isto. Neki ljevičari, opet, vrlo često bagateliziraju nacionalizam, i to do mjere da svaku kritiku nacionalizma doživljavaju kao reakcionarno skretanje s terena čiste klasne borbe. Nema nikakvoga smisla udruživati ta dva fronta u isti kritički pogon. Može se jedino primijetiti da su oni koji dovode u pitanje kapitalistička pravila igre – dakle samu suštinu vladajućeg poretka – trenutno najozloglašenije figure na sceni, medijski sustav se silno trudi da ih unaprijed i svim sredstvima deligitimira kao neodgovorne i infantilne štetočine. Zbog toga, na primjer, političku aktivnost Radničke fronte – gdje se, uzgred budi rečeno, žestoko protive i kapitalizmu i nacionalizmu – hrvatski mediji uopće ne registriraju.

Kako vidite ulogu medija kao što su Novosti, jednog od retkih medija na jugoslovenskom prostoru koji je obuhvatio i autore koji su svoje pozicije prvobitno izgradili devedesetih u antiratnom i antinacionalističkom angažmanu, ali i mlađu generaciju koja se pre svega formirala na levičarskom, antikapitalističkom narativu?

Novosti su list s mnogo potencijala, mada ne bih rekao da su svjetonazor i idejni modeli koji se tu promoviraju generacijski uvjetovani. U ovome je trenutku uloga toga tjednika, s obzirom na ostatak medijske scene, doista ljekovita, no imajući u vidu da je vlast u zemlji preuzela profašistička garnitura – i s obzirom na činjenicu da su Novosti financirane iz državnog budžeta – pretpostavljam da će slijediti krvava borba za opstanak. Ako je Vlada jednim potezom uskratila sredstva Zarezu i praktički svim nezavisnim portalima, iluzorno je očekivati da Novosti neće biti napadnute, samo je pitanje za koju će se strategiju vladajući odlučiti. A čak i da list ostane osamljen i izoliran na „nezavisnome krilu“, njegov će se položaj bitno otežati. Sada se dakle Novosti trebaju boriti za ostale, jer se na taj način bore i za sebe.

Novosti su jedna vrsta sistemske greške ‒ manjinski tjednik koji država finansira naprosto jer to mora raditi ‒ i videćemo koliko će dugo sistem to trpeti. Medijska scena, pogotovo ona mejnstrim, ugušena je interesom krupnog kapitala. Uostalom, Feral Tribune, nedeljnik koji ste uređivali, nije nestao pod klasičnim agresivnim metodama državne represije, nego je prestao da izlazi upravo zbog tzv. tržišnih razloga. Koji su, po vama, prostori gde će se u budućnosti organizovanije artikulisati kritički glasovi?

Teško mi je prorokovati. Činjenica je da se prostor u kojem je kritički govor još uvijek moguć intenzivno sužava. Vjerujem da će, usprkos svemu, kritička riječ pronalaziti svoj put do javnosti, no gotovo sam siguran da ona ubuduće neće dolaziti iz polja novinarstva, barem ne onog tradicionalno shvaćenog. Novinarstvo je, zbog cijelog niza razloga, danas u najvećem dijelu korumpirana i pacificirana djelatnost. Nekakvo pošteno i profesionalno novinarstvo – koje bi se s nešto patetike dalo opisati kao ono koje će biti na strani istine i pravde, a ne u službi političke i ekonomske moći – moglo bi preživjeti jedino uz servisnu ispomoć države, ali u tom slučaju je nužno da imate barem minimalno pristojnu državu. Minimalno pristojna država je ona koja ozbiljno uzima u obzir načelo da svatko ima pravo na istinitu i poštenu informaciju. Ona će onda bezuvjetno poticati nezavisne novinare i medije, tim prije ako ovi kritiziraju vlast. Minimalno pristojna država, ukratko, bila bi ona koja ne sponzoriraNovosti kao sistemsku grešku, nego od te greške nastoji uspostaviti sistem. Naravno, ovoga trenutka u slučajevima Hrvatske i Srbije imamo posla s maksimalnonepristojnim državama, sa strojevima za mljevenje individualnosti i svih humanističkih principa, bez realnih izgleda da bi se u skorijoj budućnosti one mogle upristojiti.

U pretposlednjem broju magazina Liceulice raspad Jugoslavije slikovito objašnjavate kao momenat u kome su „ovi narodi, nakon razdoblja prosperiteta, tresnuli s konja na nekoliko olindranih magaraca“. Međutim, Jugoslavija i jugoslovenstvo ne moraju nužno bitiistorijski fenomeni. Tako, recimo, istoričar Dragan Markovina u jednom intervjuu nedavno kaže da bi naš pristup valjalo da se bazira na „ignoriranju institucionalizovane stvarnosti“ i da bi trebalo stvarati paralelnu jugoslovensku stvarnost. Kako vi na to gledate ‒ pritom ne govorim ovde o njoj nužno u nekom uskom državotvornom ključu ‒ već o stvaranju širih društvenih veza na nivou pokreta, sindikata, kulturnih i umetničkih formacija, medija i slično? Jeste li optimistični glede yu-budućnosti? Ta budućnost danas možda izgleda utopijski, ali zar čak i ona nije manje utopična slika sveta od sveevropskog blagostanja koje bi nam doneli kapitalizam i tzv. slobodno tržište?

Utopije su i inače neosnovano ozloglašene. Koristimo li utopijsko-distopijski žargon, treba možda poći od toga da svaka od republika nekadašnje Jugoslavije danas kao samostalna država raspolaže s neusporedivo manje državnog suvereniteta nego što ga je imala u SFRJ. I to suvereniteta shvaćenog na najtradicionalniji način. Prema tome, kompletan onaj svečani državotvorni narativ, sve one zborne zakletve i parole o „svojima na svome“, čitav taj san koji je sanjan „od stoljeća sedmog“ – i za koji je vrijedilo proliti hektolitre krvi – danas, kada je ostvaren, pokazuje se kao gola i odurna laž. Kao bijedna izmišljotina. To nisu bili utopijski koncepti, nego jeftine ideološke konstrukcije, gotovo pa distopijski realizam koji je nastupio u romantičnome državotvornom ruhu i ponudio se ovim narodima u žanru čiste mitologije. I sve što te novostvorene države, preko svojih vladajućih oligarhija, danas čine jest da mitologiziraju vlastitu stvarnost i opskrbljuju se kakvim-takvim smislom.

Što se pak tiče „yu-budućnosti“, za koju pitate, moram reći da o njoj ne razmišljam kao o projektu, pa onda ne mogu ni procjenjivati koliko smo blizu nekakovoj „realizaciji“. Smatram da sve vrijeme pišem svoje tekstove i da se oni čitaju na jugoslavenskome kulturnom prostoru, a poznajem mnoge ljude koji čitaju i pišu s istim filmom u glavi. Sve drugo, uostalom, podrazumijeva kulturno nasilje. Jugoslavenstvo mi danas nije interesantno u državotvornom pogledu, niti mi je ono privlačno kao vid nacionalne identifikacije, nego ga smatram vidom angažmana, ili – ako vam je tako draže – oblikom otpora. Budući da živimo u ambijentu gdje je Jugoslavija oglašena kao najgora psovka, upravo jugoslavenska etiketa, čini mi se, nudi aktivniju poziciju i obilježava nešto odgovorniji model antinacionalizma. Kada su prilike uređene tako da nacionalna identifikacija postaje politički program, kada se smatra da je pojedinac potpuno politički profiliran time što je Hrvat ili Srbin po svojoj nacionalnoj pripadnosti, jedino što ima punoga smisla jest biti Jugoslaven po svojoj nacionalnoj nepripadnosti.

U jednoj epizodi Bilježnice Robija K. jedan od vaših likova (legendarni Robijev dida sa Šolte) kaže da su partizani bili odlučujući faktor u Domovinskom ratu upravo po tome što su nedostajali. Ako ovaj didin uvid prebacimo s Domovinskog na sve jugoslovenske ratove ‒ a mislim da ima dovoljno razloga da verujemo da, u punom smislu te reči, partizanske strane u tim ratovima nije bilo ‒ da li nam je potrebno jedno novo promišljanje tih ratova? Kako oblikovati novu, sada nedostajuću „partizansku“ perspektivu koja bi bila i sveobuhvatnija i nerelativizatorska?

Za početak, mislim da uopće nije neophodno imati nekakav jedinstven narativ, ili univerzalnu perspektivu u pogledu prošlih ratova, pa bila ona i „partizanska“. Za početak je potrebno postići to da nema zabranjenih perspektiva. Jer sada još uvijek postoji društveno dopušteni i društveno nedopušteni govor o ratu. U hrvatskom slučaju, službena ratna istina je neka vrsta stovarišta mitova, prostor kojemu se prilazi na koljenima i s krunicom u rukama, a sve drugo je ilegalna zona. Bauljate li tom zonom, izlažete se ozbiljnim rizicima i društvenim osudama. Ponovit ću ono što sam napisao prije skoro dvadeset godina, a danas je aktualnije nego prije: jedina potpuna istina o takozvanom domovinskom ratu je da o njemu ne smijete istinito govoriti. Treba se, dakle, boriti protiv te pseudoreligijske zavjere koja se održava nasilnim metodama i gdje su činjenice odavno potpuno obezvrijeđene. Nije nam potreban konsenzus oko tumačenja ratnih zbivanja, nego stvaranje uvjeta u kojima će se bez straha iznositi istina.

Osim novinarstvom, bavite se i književnošću, pa i u svojim novinskim tekstovima vrlo često koristite književne narativne strategije. Koliko je istrajavanje na menjanju ustaljenih novinarskih formi važan proces u borbi protiv dogmatičnog „neutralnog novinarstva“, koje je, jasno, uglavnom fikcijski žanr po sebi i koje služi održavanju postavljenih odnosa moći u poretku?

Ja u to „neutralno novinarstvo“ nikada nisam vjerovao. Otkad god se bavim ovim poslom, trudio sam se podrivati njegove dogme, iako samim novinarskim zanatom vladam prilično dobro, što je ionako danak godinama. U pravu ste, „neutralno novinarstvo“ je izum – ili bolje rečeno izmišljotina – čija je svrha da opslužuje status quo. Smatram se angažiranim novinarom u najgorem smislu te riječi.

Foto: forum.tm