24. jan 2023.

Domaće đubrivo

Dvije kratke rečenice, u svemu jedva tristo znakova, bilo je dovoljno predsjedniku hrvatskog PEN-a Tomici Bajsiću za "oštru osudu" hajke na moju sitnež. Podvig utoliko veći zna li se da je Bajsić s tih tristotinjak slova virtuozno uspio "oštro osuditi" i "neprihvatljivo javno pozivanje na linč", i neprihvatljivu poruku teksta - onaj, kako reče pjesnik, "doživljaj produbljivanja rana žrtve Vukovara"

Boris Dežulović (snimak ekrana, Nova S)

Kaže ovako: „Hrvatski P.E.N. centar oštro osuđuje učestale prijetnje smrću koje se u Republici Srbiji upućuju piscu Marku Vidojkoviću. U posljednje vrijeme on je primio više od sto takvih prijetnji, da će ga ubiti, raskomadati ili mu ozlijediti obitelj. Solidarizirajući se s piscem koji je 2022. većinom proveo u četiri zida i samo sedam puta uspio prošetati blizu svoga doma, od nadležnih tijela tražimo da pronađu i procesuiraju počinitelje te osiguraju sigurnost autoru i njegovoj obitelji.“

Pa još: „Vidojković je devedesetih bio glasni kritičar režima Slobodana Miloševića, a u svojim medijskim istupima i književnim djelima ništa manje ne štedi ni aktualni politički vrh Srbije, zbog čega su se u hajku protiv njega uključili najviši politički predstavnici – predsjednik države Aleksandar Vučić, premijerka Ana Brnabić i bivši ministar unutarnjih poslova i ravnatelj obavještajne službe Aleksandar Vulin.“

Pa još: „Vučićeva medijska propagandna mašinerija, a dijelom i represivni aparat pod kontrolom koalicije na vlasti u Srbiji označili su Vidojkovića, koji se u svojim djelima zauzima za europski put Srbije, protiv ratnog huškanja i velikosrpske mitomanije, za nacionalnog izdajnika koji treba biti eliminiran iz javnog prostora. Vidojković nije jedini među piscima, novinarima i umjetnicima što su se našli na meti vlasti koja pregovara o ulasku u Europsku uniju, a podupire Putina i rusku agresiju na Ukrajinu gdje su počinjeni nebrojeni zločini protiv čovječnosti. Usto, retorikom ‘srpskog svijeta’ i ujedinjenja Srba gdje god živjeli ta vlast kreira nestabilnost na područjima gdje su ne tako davno započeli rat, agresiju na Hrvatsku i BiH, što je dovelo do tolikih žrtava.“

I konačno: „Nedopustivo je da se politički vrh zemlje koja želi pristupiti EU koristi govorom mržnje, zastrašivanjem i pozivanjem na linč kako bi ušutkao kritičare. Europske vrijednosti temelje se na slobodi govora kao osnovi demokratskih odluka građana. Pozivamo zato europske i hrvatske političare da tijekom pristupnih pregovora sa Srbijom jasno istaknu ovaj problem, jer sloboda govora ne može postojati u društvu gdje su građani koje je vlast označila kao nepoćudne u stalnom strahu da će ih netko na ulici zaskočiti, ozlijediti ili ubiti.“

U potpisu: „Ispred Hrvatskog PEN-a, Tomica Bajsić, predsjednik.“

Deset raskošno proširenih rečenica, u svemu gotovo dvije hiljade znakova potrošio je, kako vidimo, Tomica Bajsić za proglas povodom hajke na Marka Vidojkovića: nije beg cicija, nije predsjednik PEN-a žalio slova da izrazi kolegijalnu podršku progonjenom beogradskom piscu. Podvig je utoliko veći zna li se Bajsićev inače ekonomični pjesnički rukopis. Od dvije hiljade slova mogao je on sastaviti desetak pjesama, cijeli jedan antologijski ciklus: toliku je žrtvu hrvatska kultura položila na oltar univerzalne spisateljske solidarnosti.

Bio sam ponosan na hrvatski PEN, jer Marko Vidojković moj je stari drug, odličan pisac i zajeban tip, književni huligan koji se ne libi psovke, bilo da je to psovački roman „Đubre“, objavljen u jesen 2020., ili pak onaj kratki psovački haiku kojim je godinu dana kasnije na televiziji Nova S počastio predsjednika Srbije Aleksandra Vučića: „Pička ti materina ona odvratna!“

Radosna, nesputana i odvratna pička predsjednikove majke bila je ona prostom oku nevidljiva granica koja je dijelila Markovu Srbiju i Markov pakao. U diluvijalnoj bujici dobro organiziranog javnog bijesa, moj drug – „koji se u svojim djelima zauzima protiv ratnog huškanja i velikosrpske mitomanije“, „glasni kritičar režima devedesetih, koji u svojim medijskim istupima ništa manje ne štedi ni aktualni politički vrh“ – zasut je „govorom mržnje, zastrašivanjem i pozivanjem na linč“ s „više od sto prijetnji“, sve otada „u stalnom strahu da će ga netko na ulici zaskočiti“: u „hajci“ kojoj su se priključili „najviši politički predstavnici“ i „medijska propagandna mašinerija“, Marko je, eto, na koncu „označen za nacionalnog izdajnika koji treba biti eliminiran“. A sve zbog jedne javne psovke u jesen 2021. godine. „Pička ti materina ona odvratna!“

Bio sam, rekoh, ponosan na hrvatski PEN, mada malo ljubomoran na mog druga Marka. Cijela stvar, naime, neobično je podsjećala na drugi jedan slučaj javne psovke, ponešto čak i bliži hrvatskom PEN-u. Sjetit ćete se možda tog seoskog skandalčeta, kad je jedan jednako protudržavni, ali više hrvatski pisac baš iste te jeseni 2021. – jedva mjesec dana nakon Vidojkovićeve psovke – na portalu regionalne televizije velikim slovima napisao: „Jebo vas Vukovar!“

Posve jednako taj se novinar i pisac u svom tekstu „zauzimao protiv ratnog huškanja i nacionalne mitomanije“ – posve jednako, kao „glasni kritičar režima iz devedesetih, u svojim medijskim istupima nije štedio ni aktualni politički vrh“ – i posve jednako zbog te je javne psovke zasut „govorom mržnje, zastrašivanjem i pozivanjem na linč“ s „više od sto prijetnji da će ga ubiti, raskomadati ili mu ozlijediti obitelj“, posve jednako „u stalnom strahu da će ga netko na ulici zaskočiti, ozlijediti ili ubiti“: posve jednako u tu su se „hajku“ uključili „najviši politički predstavnici“ i „medijska propagandna mašinerija“, posve jednako ga „označivši za nacionalnog izdajnika koji treba biti eliminiran iz javnog prostora“.

Pa ipak, hrvatski se PEN tada o cijelom slučaju izjasnio tek kratkom rečenicom: „Oštro osuđujemo brojne i sve učestalije prijetnje smrću piscu i novinaru Borisu Dežuloviću, kojem je zbog napisanog teksta ‘Jebo vas Vukovar’ ugrožen život i egzistencija.“ I još: „Bez obzira što o tekstu mislili i kako ga doživljavali, pa i kao produbljivanje rana žrtve Vukovara, atmosfera straha i javno pozivanje na linč zbog izgovorene riječi neprihvatljivo je u slobodnoj zemlji.“

I to je bilo sve. Dvije kratke rečenice, u svemu jedva tristo znakova, bilo je dovoljno predsjedniku hrvatskog PEN-a Tomici Bajsiću za „oštru osudu“ hajke na moju sitnež. Podvig utoliko veći zna li se da je Bajsić s tih tristotinjak slova virtuozno uspio „oštro osuditi“ i „neprihvatljivo javno pozivanje na linč“, i neprihvatljivu poruku teksta – onaj, kako reče pjesnik, „doživljaj produbljivanja rana žrtve Vukovara“.

Niste tako u Bajsićevom apelu godinu dana kasnije mogli pročitati kako je, štajaznam, „javno pozivanje na linč neprihvatljivo, bez obzira što o Vidojkovićevim tekstovima mislili i kako ih doživljavali, pa i kao produbljivanje rana srpskog naroda“; nije hrvatski PEN objavio kako se, nemam pojma, „europske vrijednosti temelje na slobodi govora, bez obzira kako doživljavali Vidojkovićev istup, pa i kao prostačku uvredu nečije majke“.

Bilo bi to, jasno, izravno učitavanje iste teze kojom je moj drug uopće javno kamenovan: tako šupački o progonjenim se kolegama ne izjašnjavaju niti u diktaturama. Nikad bogami predsjednik Udruženja sovjetskih pisaca Konstantin Aleksandrovič Fedin nije napisao kako je „deportacija u gulag zbog izgovorene riječi neprihvatljiva, bez obzira kako doživljavali tekst druga Solženjicina, pa i kao izdaju Oktobarske revolucije“. Kada, međutim, visoko sponzorirani ološ umjesto srpskom piscu u Srbiji likvidacijom prijeti hrvatskom piscu u Hrvatskoj, hrvatski PEN umjesto političkog konteksta hajke na pisca iznenada analizira politički kontekst njegova pisanja.

Kad je tako o Srbiji riječ, razgori se u Tomici Bajsiću plameni intelektualni gnjev, pa sa sigurne distance bez pjesničkih metafora i „doživljaja“ hrabro zbori o „vlasti koja pregovara o ulasku u EU, a podupire agresiju na Ukrajinu“, pa „retorikom ‘srpskog svijeta’ kreira nestabilnost na područjima gdje su ne tako davno započeli agresiju na Hrvatsku i BiH“, precizno razotkrivajući Srbiju baš kao ono Markovo „đubre“. Kad, međutim, kao „nacionalnog izdajnika koji treba biti eliminiran“ politički i medijski eskadroni smrti označe hrvatskog pisca, Jambrek Bajsić i domobranski centar PEN-a odjednom nemaju dovoljno slova za domaće đubrivo: niste, recimo, mogli pročitati kako „vlast pregovara o ulasku u Schengen, a podupire hajke na kritičare“, niste čuli Bajsićev „poziv europskim i hrvatskim političarima da tijekom pristupnih pregovora jasno istaknu ovaj problem, jer sloboda govora ne može postojati u društvu gdje su nepoćudni građani u stalnom strahu da će ih netko na ulici zaskočiti“. Ostalo je slova tek za tanani pjesnički „doživljaj produbljivanja rana žrtve Vukovara“.

To što PEN-ovo priopćenje nije glasilo onako kako je zapravo pravilno glasiti trebalo, dakle obrnuto – da se, „bez obzira što je javno pozivanje na linč neprihvatljivo, Dežulovićev tekst doživljava kao produbljivanje rana žrtve Vukovara“ – to je pak samo zato što na čelu PEN-a nije neki domobranski podoficir, već razigrani domobranski pjesnik.

Tu stilsku figuru u rukama Bajsića i esnafske domobranske službe moj drug Marko nazvao bi „PEN-đubre“. Na oštrom jeziku hrvatske inteligencije ona se zove – PEN-drek.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend