Gruhonjić: Ne možemo se protiv propagande boriti alatima iz devedesetih

„Novinari koji izvještavaju o ratnim zločinima, pomirenju ili svjedočenjima žrtava često se suočavaju sa cenzurom, zastrašivanjem i blaćenjem. Istovremeno, njihov rad je ključan za dosezanje široke i raznolike publike, uključujući mlađe generacije koje su sve više izložene fragmentiranim historijskim narativima i digitalnim dezinformacijama. Suočavanje s prošlošću putem medija zbog toga se mora proširiti izvan komemoracija; mora nastojati angažirati javnost preko političkih, etničkih i generacijskih podjela“.

Napisao je to Alexander Vojvoda, regionalni savjetnik za zagovaranje i komuniciranje u organizaciji Pro Peace, u uvodu dokumenta pod naslovom „Medijsko izvještavanje o suočavanju s prošlošću na Zapadnom Balkanu“, kojeg su pripremili Getoarbë Mulliqi, izvršna direktorica Udruženja novinara Kosova, i Dinko Gruhonjić, profesor na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i programski direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine.

Dokument, čiju je izradu koordinirao Pro Peace, ima za cilj mapirati medijske trendove, profesionalne izazove i strukturne barijere koje ometaju smisleno izvještavanje o tranzicijskoj pravdi, pomirenju i kolektivnom sjećanju u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Utemeljen je na procesu konsultacija s lokalnim stručnjacima, novinarima, predstavnicima civilnog društva kako bi se identificirale mogućnosti za izgradnju mira putem medija.

To je bio i povod za razgovor s Dinkom Gruhonjićem, jednim od autora dokumenta.

Kroz intervjue i analize, istraživanje koje ste proveli s kolegicom Getoarbë Mulliqi pokazuje da, iako svaka zemlja ima jedinstvene izazove, postoje zajednički obrasci strukturne medijske slabosti, uredničkih pritisaka i nerazvijenih etičkih okvira za praćenje nedavnih sukoba. Politički utjecaj na uređivačku politiku, manipulacija ratnim narativima i ograničeni profesionalni kapaciteti za izvještavanje o osjetljivim temama nastavljaju potkopavati povjerenje građana u medije u sve četiri države – Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, koje se i dalje bore sa suočavanjem s nedavnom prošlošću. Kako uz sva navedena ograničenja i izazove jedan novinar, koji se bavi osjetljivim ratnim temama, može neometano i profesionalni raditi svoj posao – u bilo kojoj od navedenih država?

Mislim da je danas gotovo nemoguće govoriti o „neometanom“ radu novinara koji se bavi temama poput ratnih zločina, tranzicijske pravde ili suočavanja s prošlošću. U svim zemljama koje smo analizirali postoje različiti oblici pritisaka: od političkih i ekonomskih do društvenih i digitalnih. Međutim, ono što istraživanje pokazuje jeste da profesionalno novinarstvo opstaje zahvaljujući mrežama solidarnosti, međunarodnoj podršci, malim nezavisnim redakcijama i pojedincima koji uprkos svemu insistiraju na činjenicama. Problem je što je takav rad često prepušten entuzijazmu pojedinaca, umjesto da bude sistemski zaštićen.

Dezinformacije, politički pritisci, ugrožene medijske slobode, spomenuti pad povjerenja u medije – samo su neki od izazova koje spominjete u izvještaju o istraživanju. Ako možemo pretpostaviti da tim procesima upravljaju političari, da ih provode njima sklone ili o njima ovisne medijske kuće, da su im društvene mreže idealno tlo za djelovanje, kako u takvim okolnostima provoditi kampanje suočavanja s prošlošću?

Danas više nije dovoljno samo „objaviti činjenice“ i očekivati da će one same proizvesti društveni efekat. Dezinformacije preplavljuju prostor društvenih mreža i funkcionišu emocionalno, identitetski i algoritamski. Zato kampanje suočavanja s prošlošću moraju kombinovati profesionalno novinarstvo, medijsku pismenost, rad s mladima i nove digitalne formate komunikacije, prilagođene novom vremenu i novom načinu konzumiranja medijskih sadržaja. Drugim riječima, ne možemo se protiv savremenih propagandnih mehanizama boriti isključivo alatima iz devedesetih godina.

Sve su očigledniji i, rekao bih, sve intenzivniji napadi na novinare – ne više samo verbalni, nego i fizički. Vodi li takvo nasilje dodatnom utišavanju novinara i medija, gašenju kritičkog propitivanja, autocenzuri, medijskom mraku?

Nažalost, da. I to je jedan od najopasnijih efekata. Fizički i verbalni napadi ne utiču samo na pojedinačne novinare, nego proizvode širu atmosferu straha. I nije uvijek u pitanju direktna cenzura, nego mnogo suptilniji proces autocenzure: kolege počinju sami izbjegavati određene teme kako bi zaštitili sebe i svoje porodice. To dugoročno vodi osiromašenju javnog prostora i nestanku kritičkog novinarstva. Uostalom, već sada imamo nešto što zvuči na prvi pogled paradoksalno: veliki broj medija u kojima uopšte nema novinarstva. I to nije nekakav spontani proces, već globalni plan neprijatelja slobode. Takoreći, globalna populistička franšiza za uništavanje novinarstva, kao jedne od posljednjih brana autoritarizmu ili nečemu još opasnijem.

Kad govorite o Bosni i Hercegovini, navodite da govorenje istine ovisi o geografiji, a smisleno pomirenje ostaje nedostižno, jer svaki od naroda promovira vlastitu verziju ratne historije. Kakva je u tome uloga medija i kakva bi, zapravo, trebala biti?

Uloga medija u Bosni i Hercegovini je od ogromne važnosti jer oni ne samo da izvještavaju o prošlosti, nego aktivno učestvuju u proizvodnji kolektivnog pamćenja. Problem je što je medijski prostor duboko fragmentiran i često prati etničke i političke podjele. Međutim, važno je reći da ti narativi nisu simetrični ni po intenzitetu ni po institucionalnoj podršci u svim dijelovima države. Ono što bi mediji trebali raditi jeste otvarati prostor za višeperspektivno, na činjenicama zasnovano i etički odgovorno izvještavanje koje neće relativizovati zločine ili – još gore – slaviti ratne zločince i vrijeđati žrtve, što je najviše primjetno u entitetu Republika Srpska, ali ni ostati zarobljeno unutar zatvorenih nacionalnih narativa.

Ako politika baš direktno i ne diktira uređivačke smjernice medija, onda to čini indirektno kroz budžetsko financiranje, pogotovo u lokalnim sredinama. Jesu li to jedini otežavajući faktori na putu do nezavisnosti medija ili ih ima još?

Nisu jedini. Finansijska zavisnost jeste ogroman problem, posebno na lokalnom nivou, ali nije jedini. Tu su i koncentracija vlasništva, politički uticaj na regulatore, nesigurni radni uslovi, pad profesionalnih standarda, algoritamska logika društvenih mreža i sve veća tabloidizacija medija u pokušaju prilagođavanja tabloidnim algoritmima. Dakle, danas uredničke politike često oblikuju i politički i tržišni pritisci istovremeno.

Ceo intervju pročitajte na sajtu Mediacentra Sarajevo.