24. avg 2020.

Ministarska parnica – treći put

Stefanović dr Nebojša se zabavlja. Opet tuži medije. Iako, uprkos svom partijskom ugledu, eklektičkom tj. s koca i konopca skupljenom doktoratu ekonomskih nauka, uprkos tome što stoji na čelu jednog ministarstva sile (što ga, po njegovom stručnom mišljenju ovlašćuje da primenjuje silu kako i kad mu se prohte), on ipak zna parnicu i da izgubi. Da li parnice gubi zbog neprirodne navike ponekog sudije da se drži zakona ili zato što je izišao iz zaštićenog rezervata Gospodara njegovog i uopšte, cele Srbije – nije izvesno.

Spor koji je vodio protiv NIN-a zbog toga što mu je tamo pridato svojstvo „glavnog fantoma Savamale“, definitivno je izgubio. Morao je izgubiti, znalo se to od samog početka, pod uslovom da se norme pravnog poretka Srbije primene onako kako glase. O tome sam već pisala. Najpre je dr Stefanović protiv NIN-a uspeo pred prvostepenim sudom. Dobrotom sudije Keranovića dobio je političku i ličnu zadovoljštinu, pa je Apelacioni sud u Beogradu preinačio prvostepenu presudu i odbio ministarski zahtev, primenivši pravo (i izazvao iznenađenje do zaprepašćenja), čime je uskratio zadovoljenje ministrove sujete. Pa je onda Vrhovni kasacioni sud, kao da je poslovični šumar, zaveo red i ukinuo obe presude, vrativši predmet na ponovno suđenje. Pa je ponovo Apelacioni sud preinačio dobitničku prvostepenu presudu i ponovo odbio zahtev… Cela stvar je trajala približno četiri godine rada sudija, advokata, medija, sudskih službenika. U toj poslednjoj presudi Apelacionog suda razdvojeno je najzad jasno bitno od nebitnog, pa je postupljeno razumno i uobičajeno, tj. Stefanovićevo fantomsko svojstvo definisano je kao vrednosni sud (zaključak). A taj i takav, u skladu sa čl. 8. Zakona o javnom informisanju i medijima, imenovani je dužan da trpi ma koliko ga svrbeo, na osnovu same činjenice što je to – javni funkcioner, kojeg plaćamo, pa imamo pravo da mu izdevamo razna imena, tj. da ga kritikujemo zbog načina na koji svoju funkciju vrši.

Potom je rečeni funkcioner tužio Peščanik i Vesnu Pešić. Dobio je (razumljivo) prvostepenu presudu u svoju korist, ali ovoga puta i drugostepenu. Iznenađenje, ranije izazvano time što je primenjeno pravo a ne samodefinisani ugled ministra, je u ovom predmetu izostalo. I to zato što jedno drugo veće Apelacionog suda u Beogradu, smatra da je „glup“ činjenična tvrdnja, a ne vrednosni zaključak. I o tome sam pisala.

E sad, ujednačavanje prakse u okviru istog suda – Apelacionog suda u Beogradu – jeste javna, a ne privatna stvar i zadatak je, na prvom mestu, predsednika tog Suda, sudije Duška Milenkovića. Javna stvar, uređena u čl. 36. st. 1. Zakona o uređenju sudova. A za nju, tu javnu stvar, mediji bi trebalo da pokažu interesovanje nezavisno od ičije tužbe. Pravo živi samo ako se jednako primenjuje prema svima u bitno sličnim situacijama i ako svaki sudija to čini. Jer, Ustav nam poručuje da smo svi jednaki pred zakonom i da je diskriminacija zabranjena. Suprotno dovodi do ne-prava, tj. samovolje.

Možda smo navikli da samovolja vlada Srbijom, možda smo navikli da „u našoj kući urla laž“? Ako i jesmo, krajnje je vreme da stanemo na kraj Pavlovljevom refleksu. Ta, ljudi smo. Iako psi nikako nisu loše društvo.

Ovih dana Stefanović dr Nebojša je tužio Danas. Zašto? Po svemu sudeći, zato što u toj kući ne urla laž.

(Kompletan tekst možete pročitati na portalu Peščanik)

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend