05. jun 2019.

Voker pregovarao, OVK oslobodio novinare, istrage nije bilo

Novinarska ekipa Tanjuga, novinar Nabojša Radošević i fotograf Vladimir Dobričić Kića, zarobljeni su 18. oktobra 1998. godine kada su krenuli da obave novinarski zadatak u blizini aerodroma Slatina u Prištini. Pripadnici OVK držali su ih u zarobljeništvu 41 dan, a pušteni su uoči albanskog Dana zastave iste godine.

Pregovore o njihovom oslobađanju vodio je Vilijam Voker, američki diplomata tek došao na funkciju šefa verifikacione misije OEBS-a. Oni su jedina srpska novinarska ekipa koja je preživala zarobljeništvo, ali sve vreme do njihovog oslobađanja, porodice nisu znale da li su živi. O ovoj otmici nikada nije vođena istraga.

Vladimir Dobričić, rođen 1948. godine u Tuzli, preminuo je krajem 2003. godine. U razgovoru za Udruženje novinara Srbije, njegov sin Ivan, govori i o tome kako je sve što se njegovom ocu dogodilo brzo zaboravljeno, kao i da niko porodicu nije pozvao da govore o ovoj temi.

– Moj otac je još kao srednjoškolac, početkom 60-ih, zavoleo fotografiju i počeo da amaterski fotografiše. Vrlo mlad je uspeo da se zaposli u Tanjugu, 1969. godine. To je bila neka druga država, posao sa lepim i finim snimanjima. Kada se 20-ak godina kasnije u susednoj Rumuniji dešavala revolucija, kada su streljali Čaušeskua i njegovu suprugu, otac je kao fotograf Tanjuga sve to snimao. Malo mu je „ušla u krv“ takva vrsta fotografije i nije mnogo vremena prošlo, već 1992. godine bio je u Borovu Selu u Hrvatskoj, kasnije u Benkovcu i Kninu. Kada je krenuo rat u BiH, tamo je proveo više nego kod kuće. Godine 1998. krenule su intezivne borbe na Kosovu. Otišao je tamo, iako je bilo i drugih fotoreportera na terenu. Želeo je da ode kao iskusniji, da mlađe kolege poštedi. Snimao je u Đakovici, Kosovskoj Mitrovici, Peći, svuda… Iako je bio u Prištini, bili smo u kontaktu – ne baš svaki dan, jer je tada mobilni telefon bio skup i retkost, ali se javljao – seća se Ivan Dobričić.

Svojevremeno, Vladimir Dobričić je ispričao u jedinom intervjuu koji je dao „Nedeljnom Telegrafu“ kako su tog 18. oktobra, Nebojša i on krenuli da obiđu mesto na kome je prethodnog dana bila pucnjava. Naišli su na ljude u uniformama, ali, kako je govorio, nije isprva pomislio da je reč o pripadnicima OVK, jer se grupa nalazila blizu Slatine, u artiljerijskom dometu vojske Jugoslavije. Ljudi u uniformi i sa puškama tražili su da zaustavi Tanjugovu službenu belu jugo floridu. Odmah su zarobljeni.

– Bilo je jutro, na BK televiziji su išle kratke vesti. Sa TV-a iz druge sobe sam čuo da su nestali novinari Vladimir Dobričić i Nebojša Radošević. Pomislio sam najgore. U toku dana su nam iz Tanjuga isto saopštili. Nisu imali šta više da kažu osim – nema ih. Prošlo je dosta vremena dok mi Momčilo Đorgović, vlasnik „Nedeljnog Telegrafa“ u kome sam radio, nije rekao da ima informaciju da su Nebojša i moj otac živi, da bi trebalo da ih oslobode i da se o tome sada pregovara. Na kraju je tako i bilo – seća se Ivan.

Sloboda za TV

Novinari Tanjuga oslobođeni su pred televizijskim kamerama u selu Dragobilje u Drenici. U štab OVK, za tu priliku, pozvani su i domaći i strani novinari.

– Otac me je pozvao sa nekog satelitskog telefona. Dok sam razgovarao sa njim kroz glavu mi je prolazilo samo jedno – ako su preživeli, mora da su ih polomili od batina. Trudio sam se da čujem da li šuška kada govori, jesu li mu svi zubi u vilici ili su izbijeni. On je najnormalnije zvučao, i duhovit kakav je bio, kazao da su ih „spakovali“ u neki transporter, a on tražio da ga voze „Kod kralja“. U kafanu. Sutradan je bio u Beogradu. Narednih pet godina nije puno pričao o tih 40 dana, ali ono što je govorio bilo je kroz šalu. Recimo, kako su ih prebacivali iz zatvora u zatvor, što su u stvari bili neki podrumi, pa je jednom sneg bio toliko veliki da se traktor kojim su ih vozili zaglavio. Vozač je uzeo kalašnjikov i kao nekom morzeovom azbukom pucao u vazduh. Iz daljine se čuo „odgovor“ na isti način. Posle nekoliko sati je došla ekipa da ih odglavi. Dok su bili u nekom podrumu, pričao mi je kako je satima slušao svog „čuvara“ kako rastavlja, pa bezuspešno pokušava da „sklopi“ kalašnjikov. Satima je kliktao, dok otac nije pokucao i pitao – hoćeš da ti ja sklopim? I sklopio mu. Pričao je i da su ih terali da pevaju neke pesme. Sredstva za higijenu nisu videli sve vreme, dobijali su hranu svaki dan, ali malo. Otac je smršao skoro 10 kilograma – priča Ivan Dobričić.

U vreme kada su ga zarobili Vladimir Dobričić imao je više fotografija kod sebe, između ostalog i Ibrahima Rugove, Vetona Suroija, ali i jednu koju je u uvek držao u novčaniku.

– To je fotografija sa Slobodanom Miloševićem i otac je mislio da su preživeli upravo zbog te slike, što deluje dosta nelogično. U trenutku kada su shvatili da su pred vojnicima OVK sa fantomkama na glavama, Nebojša je povikao:“bežimo“, a moj otac je zaustavio auto. Prišao im je neki komandir koji je znao srpski i rekao: „da ste išli još samo dva metra, pucali bi na vas. A sada, napolje!“ Stavili su im povez preko očiju, vezali ruke. Moj otac nije bio politički nastrojen Miloševiću, niti je bio član partije, već je tu sliku nosio u novčaniku da „mu se nađe“ kada ga zaustavi saobraćajna policija. Ljudi iz OVK odmah su ih pretresli, uzeli sve dokumente i glasno komentarisali to što su našli. U jednom momentu je nastao tajac. Otac je odmah znao da su videli sliku sa Miloševićem i pomislio: „ovih par sekundi je presudo – ili će nas odmah pobiti ili ćemo preživeti“. Preživeli su. Otac mi je pričao da je i taj OVK imao frakcije i da su oni „upali“ kod najblažih – ističe Ivan Dobričić.

Istraga bi nam značila

– Moj otac je umro naprsno krajem 2003. godine, dakle, posle tog zarobljeništva je živeo još 5 godina. Vi ste jedini koji ste kontaktirali našu porodicu od onda. A tada, ne želim da se rugam, nego da iznesem činjenice, Nebojša i on su dobili od države nedelju dana za dve osobe na Kopaoniku i nešto novca za koji je otac kupio odelo. Značilo bi nam kada bi se ovaj zločin procesuirao. Bilo nam je žao, a naročito kada se razboleo, zbog tretmana u bolnici. Nikada nismo tražili nešto posebno, svesni šta su sve ljudi izgubili u tim ratovima, ali za njega nije bilo mesta ni u bolničkoj sobi. Ležao je u hodniku. Sećam se da je moja majka tada rekla: „pa, pobogu on je bio zarobljen na Kosovu“.

Tereni na Kosovu

Ivan Dobričić je takođe fotograf, ali kaže, tom stazom nije krenuo povučen očevim stopama:

– Počeo sam da radim kao fotoreporter kada su bili protesti 1996. godine zbog izborne krađe. Protestovao sam, ali sam shvatio da da bih mogao malo bolje da doprinesem, nego da se bijem sa policijom i da me kupaju vodenim topovima. Tako sam počeo da slikam, voleo sam noćnu fotografiju, a moje slike su nekoliko dana uzastopno završavale na naslovnici lista koji se zvao „Demokratija“. Tako su me primetili i pozvali u „Nedeljni Telegraf“. Kada se naša vojska povukla i ja sam išao na Kosovo kao deo novinarske ekipe, ali porodici nisam ni rekao gde idem.

Fotografije ostale u arhivi

– Fotografije moga oca ostale su u arhivi Tanjuga u Prištini i ne znam da li je to uopšte sačuvano. Kod kuće imam neke fotografije koje prikazuju zločine u Račku i zločine nad srpskim civilima – kaže Ivan Dobričić.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend