30. mar 2017.

Nova Jugoslavija i stare Novosti

‘Ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije’, kaže tako u svom referatu drug Bozanić, koji tim ‘književnim vrstama’, kako vidimo, barata kao Kristovim prispodobama

Prije tridesetak godina – u ono doba kad se još nije smjelo reći da si Hrvat, pa je Feral izlazio samo na jednoj stranici Nedjeljne Dalmacije – Predrag Lucić i ja u jednom smo se broju, posvećenom Miloševićevim mitinzima, malo zaigrali zajebavajući se s JNA, Centralnim komitetom, tekovinama Revolucije, bratstvom i jedinstvom, te ostalom jugoslavenskom revolucionarnom bižuterijom – jednom satiričnom pjesmicom, recimo, i samim Narodnooslobodilačkim ratom – i Nedjeljna je prvi put u svojoj povijesti bila zabranjena.

Ispala je od toga slučaja cijela jedna jugoslavenska afera ograničenog dometa, zasjedali su centralni komiteti, općinski odbori i gradske konferencije, padale neopozive ostavke i teške riječi, Predrag i ja završili smo na sudu, gdje nam je oduvijek bilo mjesto, a i prije nego je Država dala svoj pravorijek, osudila nas je vlastita redakcija.

Najprije su na sastanku Savjeta Nedjeljne Dalmacije stariji drugovi održali zapaženo predavanje o ulozi satire i humora u socijalističkom društvu, predloživši da se organizira, citiram, ‘okrugli stol o profilu rubrike Feral i konstruktivnoj satiri kakva se želi njegovati’, neka dakle vrsta Feralova Savjeta, u kojemu bi nas najuglednija imena jugoslavenske humoristike poučavala razlici između zdravog humora i kontrarevolucionarne satire. A onda smo jednoga jutra – ne sjećam se više tko je u to doba bio partijski sekretar, je li još bio Joško Čelan ili je to već bilo za mandata Josipa Jovića, nije sad ni važno – strogim tonom pozvani na izvanredni sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije.

Jedna od bizarnijih epizoda Feralove povijesti – u kojoj su oni manje dobronamjerni među drugovima inzistirali na našem isključenju iz Saveza komunista, a oni dobronamjerniji među nedobronamjernima smatrali kako smo još mladi, pa će nam i opomena pred isključenje biti dovoljna, hm, opomena – naprasno je završila kad je jedan od drugova uvidom u evidenciju članstva Saveza komunista otkrio kako Predrag i ja, jebiga, nismo članovi. Cijeli je slučaj uskoro prekrila duga, mračna noć slobode, konačno se smjelo reći da si Hrvat, pa su se drugovi sekretari odmah upisali u evidenciju članstva, i tko zna bih li se ja ikad sjetio te davne afere, partijskog sastanka i predavanja o ulozi satire u društvu, da nekidan sasvim slučajno nisam ponovo čuo izlaganje druga sekretara.

‘Drugovi i drugarice, mi komunisti, koji želimo živjeti u svjetlu Revolucije, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju jugoslavenske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što su naši narodi i narodnosti propatili ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, ironije ili metafore.’

Da, draga djeco, tako je bilo u to strašno vrijeme. Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi – ‘Jugoslavija’ se u tom povijesnom kovitlacu premetnula u ‘Hrvatsku’, naši ‘narodi i narodnosti’ u ‘hrvatski narod’, a ‘drugovi i drugarice’, odnosno ‘mi komunisti’, postali su ‘braća i sestre’, ‘mi vjernici’ – i odjednom, nije sastanak partijske organizacije Slobodne Dalmacije, niti ‘u svjetlu Revolucije’ govori drug sekretar, već to na koncelebriranom euharistijskom slavlju ‘u svjetlu Preobraženja’ govori zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.

‘Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije.’

Točno tim riječima, eto, prošle je subote u zagrebačkoj katedrali, u homiliji povodom petnaeste obljetnice smrti Franje Kuharića, rekao predsjednik Centralnog komiteta Zagrebačke nadbiskupije drug kardinal Josip Bozanić, jasno aludirajući na odluku zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva o odbijanju kaznene prijave protiv tjednika Novosti zbog satiričke pjesmice ‘Lijepa naša haubico’, te zajebavanje ovog tjednika s ikonom katoličkog aktivizma Željkom Markić i ostalom hrvatskom državotvornom bižuterijom.

Neke su riječi, rekoh, dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi, samo su satira, društvo i uloga satire u društvu, kako vidimo, ostali potpuno isti, izvukavši se iz toga povijesnog kovitlaca netaknuti i neoštećeni.

I odjednom, eno par dana kasnije u zagrebačkom dominikanskom samostanu blaženog Alojzija Stepinca korizmene tribine ‘Vjera, politika i humor’: eno tribine pod vodstvom dominikanskog provincijala Ante Gavrića, na kojoj o vjeri, politici i humoru govori bivši v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić, eno druga Kovačića gdje mrtav ozbiljan govori kako ‘treba razlikovati zdrav humor od satire, koja se nerijetko koristi u svrhu određenog aktivizma’, i kako je ‘žalosno kada državno odvjetništvo mora odlučivati je li neka naslovnica satira ili uvreda’.

Odjednom, eto tako tribine pod raspelom kao onog trideset godina čekanog i dočekanog ‘okruglog stola o političkoj satiri kakva se želi njegovati’, ovaj put Savjeta posrnulih Novosti, na kojemu nas o razlici između ‘zdravog humora i satire’ – one kardinalove kontrarevolucionarne ‘književne vrste’ – poučavaju najuglednija imena naše humoristike.

Eto tako Srećka Puntarića Felixa, kralja impotentne hrvatske političke karikature, gdje drhtavim glasom priča o strahotama komunizma, kad se nije smjelo šaliti na račun Centralnog komiteta, pa se danas u Glasu koncila razuzdano šali na račun ateizma i drugih negativnih pojava u društvu, eto kraj njega i Zorana Homena, biskupa Martina i hižnog japice, legende križevačkih martinja, animatora međugorskih ekskurzija i čovjeka kojega prati glas da je jednom prilikom u autobusu pričao viceve od Zagreba do Lourdesa – točne mjere nadaleko čuvenog hrvatskog smisla za zdravi evangelistički humor. Uostalom, ‘smisao za humor najbolji je način za naviještanje Isusa Krista’, lijepo je primijetio drug Anto Gavrić, poručivši kako ‘humor u korizmi može biti privilegirani put posvećenja.’

‘Vulgarno i primitivno pisanje Novosti duboka su uvreda ljudskog dostojanstva, moralnih vrijednosti i domoljubnih osjećaja naših vjernika i građana’, zaključili su na kraju sudionici tribine. ‘To je neprijateljski akt koji predstavlja napad na društveni poredak, ismijavanje Domovinskog rata i hrvatskog zajedništva, te obescjenjivanje svih napora na sređivanju stanja u Hrvatskoj.’

Dobro, možda ne baš tim riječima: znate kako je ljudsko pamćenje varljivo i nepouzdano, neke su riječi u ovih trideset godina dobile nova značenja, neka stara značenja nove riječi – ‘Hrvatska’ je nova riječ za Jugoslaviju, ‘Domovinski rat’ za Narodnooslobodilačku borbu, ‘hrvatsko zajedništvo’ za bratstvo i jedinstvo, a ‘vjernici i građani’ za ‘radne ljude i građane’, i odjednom, nije zaključak tribine ‘Vjera, politika i humor’ o pisanju tjednika Novosti, već trideset godina stari zaključak SSRN-a, SUBNOR-a i ostalih ‘organa društvenog utjecaja’ o pisanju Ferala kao ‘ismijavanju NOB-a i bratstva i jedinstva’, te ‘obescjenjivanju svih napora na sređivanju stanja u Jugoslaviji’.

I sve ima upravo savršenog historijskog smisla.

‘Ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije’, kaže tako u svom referatu drug Bozanić, koji tim ‘književnim vrstama’, kako vidimo, barata kao Kristovim prispodobama. Pa se iste subote – u istom referatu u kojemu precizno detektira što se ‘ne može’ i ‘ne smije’ – riječima kardinala Kuharića prisjeća onoga strašnog vremena kad se nije moglo ni smjelo zajebavati s Centralnim komitetom, NOB-om i bratstvom i jedinstvom: ‘To je bio totalitarizam utemeljen na sili: ne na argumentima, ne na uvjeravanjima, ne na diskusijama s drugačijim mišljenjem, nego na sili i nametnutoj šutnji.’

Eto, drugovi i drugarice, to je ona, kako se zove, ironija, metafora i satira, a ne ono što pišu Novosti. Moj je zato prijedlog, da ne duljim, da se urednici i novinari Novosti isključe iz hrvatskog naroda.

Osim, jasno, ako se uvidom u evidenciju članstva ne utvrdi da su Srbi.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend