15. jun 2022.

Novinari kao svjedoci u sudskim postupcima

Iako im to zakon nalaže, kao i svim drugim građanima, ne smatraju svi novinari da bi i trebali svjedočiti.

Dnevno medijsko izvještavanje i istraživačke novinarske priče mogu da posluže kao poticaj za pokretanje istrage i da doprinesu dokazivanju počinjenih krivičnih djela, a novinari i novinarke tada budu pozvani kao svjedoci na suđenju. Iako im zakon, kao i svim drugim građanima, nalaže da svjedoče, ne smatraju svi da bi i trebali svjedočiti.

Kada je dobila poziv da svjedoči u predmetu protiv Veselina Vlahovića Batka, novinarki Oslobođenja Edini Kamenica se ta ideja nije svidjela.

“Iskreno, kada sam dobila poziv za svjedočenje, nisam bila nimalo oduševljena. Smatrala sam da je od mene, kao novinara, dovoljno to što sam se godinama prije, od 1993., bavila tim zločincem, i samo njegovo hapšenje i procesuiranje, upravo za zločine o kojima sam pisala, meni je bilo potvrda ispravnosti tog pisanja. Činilo mi se da je od jednog novinara to bilo dovoljno”, prisjeća se Kamenica ovog slučaja.

Tužilaštvo BiH je njenih 29 tekstova o kasnije osuđenom ratnom zločincu koristilo kao dio svojih materijalnih dokaza. Neposredan povod za poziv na svjedočenje su bila dva serijala njenih tekstova. Prvi se odnosio na „Tihe nestanke s Grbavice i Vraca“ i nastao je 1993. godine, odmah nakon što je napisala serijal tekstova o silovanjima u ratu.

“Baveći se tom temom, svjedoci koji su izbjegli ili protjerani s okupiranih naselja u Sarajevu, često su govorili o nasilnom odvođenju bračnih parova i pojedinaca o kojima se više ništa nije čulo. Jedno ime se tu uvijek pominjalo: Batko! Nakon rata, 1997. godine, ponovo sam se vratila toj temi, a ovaj put je priča bila samo o Veselinu Vlahoviću. Tako je nastao serijal ‘Krvolok koji se boji pauka’, svjedočenjem ljudi koji su preživjeli susret sa ovim zločincem, ili su bili svjedoci zločina nad nekom drugom osobom. Vlahović je meni, kao novinaru, ostao u fokusu interesovanja sve do marta 2010. godine, kada je uhapšen u španskom Alicanteu i u augustu te godine bio izručen BiH”, objašnjava Kamenica za Mediacentar Sarajevo.

Kada je dobila poziv za svjedočenje, rečeno joj je da će samo potvrditi njihovu autentičnost i da će potvrditi da je ona autorka tekstova. Na suđenju se pojavila 30. maja 2012. godine kao svjedokinja Tužilaštva BiH, a njeni tekstovi i svjedočenje doprinijeli su osuđujućoj presudi. Vlahoviću se tada sudilo za desetine ubistava, silovanja, premlaćivanja, maltretiranja i pljačkanje građana nesrpske nacionalnosti tokom rata u Sarajevu. Danas on služi kaznu od 42 godine zatvora.

Novinarsko svjedočenje

Kada novinari tačno i objektivno prenose činjenice uz adekvatne dokaze to može biti korisno za pravosudne postupke i ne mora nužno dovesti do osuđujućih presuda. Iako novinari često samo daju izjave u fazi formiranja predmeta u kojem čak bude donesena naredba o nesprovođenju istrage, oni u nekim slučajevima budu zaslužni za donošenje tužilačke odluke o podizanju optužnice, te naposlijetku sudske presude.

Novinar Avdo Avdić bio je svjedok Tužilaštva Kantona Sarajevo. Bez njegovog novinarskog rada javnost ne bi bila upoznata sa okolnostima pod kojima je ubijen povratnik srpske nacionalnosti Cvijan Radić u Bihaću, iako njegove ubice nikada nisu osuđene. Avdić je sa kolegom snimateljem Refikom Vejsilagićem počeo da istražuje ovaj slučaj, a ključne dokaze našao je u kancelariji tužioca Tužilaštva Unsko-sanskog kantona Idriza Begića.

„On je otišao u toalet, a nas dvojica smo ilegalno otvorili neke dokumente koji su bili na stolu i vidjeli kompletnu dokumentaciju sa mjesta tog ubistva i snimili smo je. Nakon što sam objavio priču, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je otvorilo istragu, jer tužilaštvo u Bihaću to nije moglo“, sjeća se Avdić.

Nakon otvaranja istrage počela su saslušavanja, ali kada su od Tužilaštva u Bihaću zatražili preuzimanje predmeta, u spisima nije bilo fotografija sa uviđaja. To su, smatra Avdić, bili ključni dokazi, za koje postupajući tužilac nije znao da su u rukama novinara. No, tužioci Tužilaštva Kantona Sarajevo saznali su da Avdić posjeduje videomaterijal u kojem se vidi kompletna dokumentacija, pa su Avdića pozvali u svojstvu svjedoka.

„Ja sam, naravno, pristao da svjedočim oko tog ubistva, bio sam prvi svjedok u tom predmetu. Ubice su prvostepeno osuđene. To su bili policajci u vrijeme ubistva, a danas su ozbiljni biznismeni u Bihaću. Tužilac Idriz Begić je kasnije uhapšen zbog korupcije u nekom drugom slučaju kojim se ja nisam bavio, ali je i dalje tužilac“, kaže Avdić.

U ovom predmetu sudilo se bivšim pripadnicima MUP-a Unsko-sanskog kantona Asmiru Bakraču, Fuadu Poprženoviću, Huseinu Kuniću, Halidu Velagiću, Izetu Šahinoviću i Ejubu Ikiću. Oni su prvostepeno 2014. osuđeni na 31 godinu i osam mjeseci zatvora, no presuda je odlukom Vrhovnog suda Federacije BiH ukinuta, a predmet je vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud u Sarajevu je 2019. godine u ponovljenom predmetu odbacio optužnicu zbog zastare.

Novinar Centra za istraživačko novinarstvo Aladin Abdagić bio je pozvan kao svjedok Tužilaštva Kantona Sarajevo u sudskom postupku koji je bio u toku. Trebalo je da govori o okolnostima i iskustvima koja je imao tokom istraživanja na priči koju je objavio. “Radi se o istraživanju o zloupotrebi i prevarama javnog funkcionera i političara koji je obnašao visoke funkcije u Kantonu Sarajevo. Svjedočenje nisam dočekao, jer je optuženi u međuvremenu umro”, objašnjava Abdagić.

Istražni postupci

Iako se mnoge tužilačke odluke baziraju na sadržajima novinarskih priča, novinari su puno češće svjedoci u istražnoj fazi nego u toku samog suđenja. Mubarek Asani, novinar Centra za istraživačko novinarstvo, tokom 17-ogodišnje karijere radi kao istraživački novinar, pa je navikao na praksu da zbog svog rada bude pozvan u prostorije policijskih agencija i tužilaštava. Prvo takvo iskustvo imao je još 2006. nakon što je objavio svoju prvu istraživačku priču.

„Tada mi je bukvalno u ponoć kući došla, bez najave, tužiteljica sa nekoliko krim inspektora. Rekla mi je da su došli zato što sam u opasnosti zbog objavljene priče. Naredne četiri sedmice su me konstantno vukli kroz razne sobe za ispitivanja, od tužilaštva do Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Ispitivali su me o tome šta znam, tražili da sarađujem sa njima u vezi sa temom koju sam istraživao. To je bilo moje prvo iskustvo sa tim fenomenom. Tada sam bio neiskusan – tek sam počeo da radim, a to je bila moja prva istraživačka priča”, kaže Asani za Mediacentar Sarajevo.

Od tada su za njega “kontakti” sa istražnim organima “uobičajena stvar”.

“U većini slučajeva, razlog zašto u ovom poslu dolazite do tačke da pravosudnim organima budete od koristi, pa vas pozivaju da svjedočite, jesu činjenice koje ste otkrili i objavili, pa su policijske agencije nakon toga napravile predmet i doveli su ga do sudskog procesa”, dodaje Asani.

Amarildo Gutić, novinar Magazina Žurnal, više puta je bio pozivan da da izjavu u svojstvu svjedoka u istražnom postupku. Pitanja koja je dobijao su se odnosila uglavnom na to da li ima dodatna saznanja u odnosu na ono što je pisao, da li posjeduje dokumentaciju, te da li poznaje potencijalne svjedoke.

“Radio sam serijal tekstova o nezakonitom trošenju budžetskog novca koji je dobrim dijelom završavao na privatnim računima. Nakon što je Tužilaštvo otvorilo istragu, pozvan sam i dao sam izjavu u svojstvu svjedoka. Tužilac je procijenio da nema potrebe da me pozivaju u sudnicu. Ne želim da kažem konkretno koji je predmet, jer je suđenje u toku. Važno je da počinioci budu adekvatno kažnjeni, sve je moguće”, priča Gutić za Mediacentar Sarajevo.

Čuvanje profesionalne tajne

Sagovornici Mediacentra Sarajevo smatraju da novinari trebaju biti svjedoci ukoliko je njihovo svjedočenje korisno za predmet, no smatraju da treba da procijene da li će njihovo svjedočenje ugroziti novinarski izvor ukoliko je povjerljiv. Ipak, zakonski su obavezni da se odazovu pozivu.

Kada je novinarka Edina Kamenica dobila poziv da bude svjedokinja u predmetu protiv Vlahovića, u njemu je stajalo da propisana kazna za neodazivanje na sud iznosi 5.000 konvertibilnih maraka.

“No, i bez te kazne, ne mislim da mi novinari treba uvijek da budemo izuzeti od svjedočenja. Zašto bismo bili ukoliko je ono što znamo i ono što smo napisali, bitno za procesuiranje?! Međutim, nijedan slučaj nije isti i, shodno tome, treba se i odnositi spram svakog svjedočenja, pa i svjedočenja novinara”, kaže Kamenica.

U njenom slučaju ništa nije bilo skriveno, nije bilo tajnih izvora koji su tražili zaštitu, ako se izuzme osoba koja je zahtijevala da u tekstu o smrti njenog supruga ne bude navedeno njeno i imena njene djece.

“Ja sam to prihvatila, kao njen uslov da govori za Oslobođenje. Dakle, ovo je bila specifična problematika (ratni zločini), ali sigurno ima puno situacija u kojima novinar mora štititi svoj izvor i ni po koju cijenu ga ne smije otkriti, pa ni na sudu”, kaže Kamenica.

Upravo iz tog razloga, zaštite svog svjedoka, novinar Avdo Avdić odbio je svjedočiti u slučaju SOA (Sigurnosno obavještajna agencija Hrvatske).

„Radi se o pokušaju hrvatskih obavještajaca da namontiraju terorističke napade u BiH. Uspio sam da razgovaram sa jednim od svjedoka, čovjekom kojem su nudili novac i privilegije da odnese eksploziv u mesdžid kod Zenice, objavio sam dokaze. Onda sam se našao pod pritiskom Tužilaštva BiH koje je od mene zahtijevalo da otkrijem ko su moji izvori i odakle mi informacije. Nisu ih interesovali dokazi, već ih je interesovalo ko mi je te informacije dao. Ja sam se pozvao na odrebe Zakona o krivičnom postupku BiH, a i Federacije BiH. Ja sam u tom trenutku procijenio da moje svjedočenje može da ugrozi moj izvor i odbio sam svjedočiti“, kaže Avdić.

Član 82. Zakona o krivičnom postupku BiH kaže kako se u svojstvu svjedoka ne mogu saslušati, između ostalog, osobe koje bi svojim iskazom povrijedili dužnost čuvanja profesionalne tajne, gdje su navedeni vjerski službenici, odnosno ispovjednici, novinari u svrhu zaštite izvora informacija, advokati, bilježnici, liječnici, babice i slično, osim ako su oslobođeni te dužnosti posebnim propisom ili izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne.

Pod pritiskom da odaju izvor

No i pored zakonske zaštite prava na čuvanje izvora, sagovornici Mediacenra Sarajevo svjedoče da se novinare često, posebno u istražnom postupku, pokušava natjerati da odaju svoj izvor i time prekrše etička načela profesije. Mubarek Asani kaže kako, prema njegovom iskustvu, istražni organi nakon što formiraju predmet zbog novinarske priče od autora traže više od onoga što smije reći.

“Žele da znaju bukvalno sve, a to znači da žele i identitet svake osobe sa kojom ste kontaktirali i koja vam je dala određene podatke ili dokaze. Tu dolazite do problema u ovom poslu, jer, ovisno o temi koju istražujete, nekad imate izvore koji pristaju da budu otkriveni istražnim organima, a često imate izvore koji traže striktno da ih čuvate u tajnosti”, kaže Asani i dodaje da pravi novinar nikad ne otkriva svoje izvore, ukoliko oni traže da ostanu tajni i da je to pravilo koje, objašnjava, u ovom poslu jednostavno ne smijete prekršiti.

“U takvim situacijama dolazi do svojevrsne ‘napetosti’ u toj komunikaciji sa istražnim organima koji uvijek traže da im otkrijete izvore, a vi to ne želite”, objašnjava on.

Insistiranje istražnih organa da novinari odaju svoje izvore za Amarilda Gutića je poseban problem na koji, očigledno, i iz iskustva ostalih sagovornika, novinari moraju biti spremni.

“Bilo je primjera gdje su tražena saznanja koja bi pomogla daljnjoj istrazi, ali nažalost više je primjera gdje sam prozreo da je glavni razlog poziva pokušaj da se otkriju moji izvori. Takve iskaze sam brzo prekidao i pozivao se na zakonske odredbe koje mi dozvoljavaju zaštitu izvora”, kaže za Mediacentar ovaj novinar Žurnala.

Novinarka Edina Kamenica je imala drugačiju vrstu problema. Na nju niko nije vršio pritisak da otkrije izvor, ali je bila izložena drugoj vrsti pritiska.

“Ne na mene kao novinara, nego na mene kao svjedoka Tužilaštva BiH. Jer, umjesto da se sve završi mojim potvrđivanjem autentičnosti pomenutih tekstova, dvojica Vlahovićevih advokata su mene duže od sat ispitivali sve i svašta, najmanje u vezi s pisanjem mojih tekstova, nego s očitom namjerom da dokažu ‘urotu’ protiv njihovog klijenta”, kaže Kamenica.

Ton njihovog obraćanja, pitanja koja su „pobjegla od teme“, imala su za cilj da, kako kaže, diskredituju nju kao novinarku. Zbog svega je tražila reakciju predsjedavajućeg Sudskog vijeća. “Valjda sam, konačno, kao svjedok Tužilaštva, zavrijedila zaštitu! Nakon te moje intervencije jedna sudinica je doista i reagovala”, kaže Kamenica i dodaje da reakcije nije bilo kada joj je, prilikom ulaska u sudnicu na jednom od ročišta Vlahović opsovao majku.

“Obavijestila sam tužioca, koji je o ovome informisao sud na početku suđenja. I Vlahović i njegovi advokati negirali su da se to desilo, a ja sam nakon ovog mučnog događaja, ponukana blagom reakcijom sudije, napisala protestno pismo predsjedavajućem Sudskog vijeća. Zašto postoje kamere u sudnici? Zar je teško provjeriti ko govori istinu? Ako se to ne može dokazati, kako dokazati ratne zločine koje je činio ovaj zločinac? Nikad odgovor nisam dobila”, govori Kamenica o neugodnom iskustvu.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend