‘Snajperski safari’ u Sarajevu: Šta o tome znaju ratni reporteri

Informaciju o tome da su italijanski građani, uz logističku i svaku drugu pomoć struktura Vojske Republike Srpske, organizovano dolazili na obronke brda oko Sarajeva kako bi iz zabave snajperima ubijali ljude u gradu donijelo je Oslobođenje. Vijest se na naslovnici pojavila 1. aprila 1995. godine, a preuzeta je iz zagrebačkog Vjesnika, odnosno iz teksta Inoslava Beškera. Novinar Bešker se u svom tekstu referisao na italijanske medije koji su prenijeli tekst iz La Stampe, pod nazivom „Ratni vikend u Sarajevu“ novinara Giuseppea Zaccarije. To je mogao da bude još jedan od tekstova koji su opisivali situaciju u i oko Sarajeva tokom rata, a koji su čitatelji u Italiji dobijali skoro na dnevnom nivou. Za razliku od drugih izvještaja, ovaj je imao „informaciju više“. Zaccaria je opisao kako ga je pripadnik Vojske Republike Srpske odveo do improviziranog snajperskog položaja, ne navodeći lokaciju, s pogledom na tadašnju „Snajpersku aleju“ u Sarajevu i ponudio mu da iz snajpera puca na nekoga sa sarajevskih ulica. Novinar je vjerovatno ponudu odbio, vratio se u Italiju, pripremio i objavio tekst koji je samo nakratko pobudio pažnju javnosti.

Priča o ovome mirovala je sve do 2022. godine, kada je na petom izdanju AJB DOC Film Festivala u Sarajevu prikazan dokumentarni film Sarajevo safari režisera Mirana Zupaniča. Film je temu ponovo aktuelizovao i od tada, pa sve do danas, pojavljuje se u medijima. Zupaničev film dao je povoda da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u novembru 2022. otvori predmet u ovom slučaju, a na inicijativu tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić. U novembru 2024. godine, Tužilaštvo u Milanu je otvorilo istragu na temelju prijave pisca Ezija Gavazzenija, autora knjige Vikend snajperisti.

Pretražujući novinsku arhivu Infobiro, jednostavno je ustanoviti da mediji u Sarajevu sa pažnjom prate temu. Analiza sadržaja ukazuje da pokrenute istrage još nisu dale konkretne rezultate.

Uz sve ove činjenice, a kako bismo donijeli novi ugao i novi tračak svjetlosti nad ovom pričom, pitali smo pet novinara – ratnih reportera, koji su mogli i trebali nešto znati o tome.

Filmsko-dokumentaristička ‘jednačina’ sa bezbroj nepoznatih

Martin Bell, novinar BBC-a, na naše pitanje da li je imao informacije o „snajperskom safariju“ u vrijeme dok je bio ratni reporter, jasno je odgovorio: „Moram reći da tokom cijelog vremena koje sam proveo u Sarajevu za vrijeme opsade nikada nisam čuo čak ni glasinu o toj priči“.

Bell se ogradio rečenicom da su vlasti Republike Srpske zabranile pristup stranim novinarima na teritoriju pod njihovom kontrolom još od avgusta 1994. godine, time ograničivši izvještavanje. U svom odgovoru također sugeriše da su drugi novinari, uglavnom Rusi i Grci, imali mogućnost izvještavanja sa teritorije Republike Srpske „bez ograničenja“ i da su oni „možda dobra adresa sa daljnja istraživanja“.

Sličnog mišljenja je novinar i urednik Senad Avdić, koji spada u dobro obaviještene urednike. Kaže da ne zna nikoga u medijima, politici, vojsci, policiji, pravosuđu ko je tada, pa ni narednih decenija, čuo za te jezive zločine. Avdić dodaje da je producent Sarajevo safarija, slovenački filmski radnik Franci Zajc, kazao da je priču o bogatim strancima koji plaćaju srpskim vlastima da bi ubijali Sarajlije čuo 1993. godine tokom boravka u Sarajevu. Zajc je 30 godina kasnije našao svjedoka tih zločina. Pred kamere je, zajedno sa redateljem Zupaničem, doveo anonimnog slovenačkog obavještajca koji je radio za nepoznatu američku agenciju predstavljajući se kao novinar i kome su neimenovani srpski prijatelji, iz Beograda i sa Pala, omogućili da svjedoči morbidnim orgijama bogatih, obijesnih evropskih monstruma bez identiteta.

„Tu filmsko-dokumentarističku ‘jednačinu’ sa bezbroj nepoznatih je teško uzeti za ozbiljno“, kaže Avdić. Na kraju, napominje, temi „snajperskog safarija“ nema šta dodati ni oduzeti od onoga što je pisao novinar Michael Martens na stranicama Frankfurter Algemaine Zeitunga.

Florence Hartmann, dok je boravila u Bosni i Hercegovini i Sarajevu (sve do maja 1994.) i izvještavala za Le Monde, također nije imala saznanja o „turistima“ koji iz snajpera ubijaju građane Sarajeva. Međutim, Hartmann vjeruje da su „pojedini privilegovani strani gosti imali priliku pucati na sarajevske civile“, pri čemu kao jedini javno potvrđen primjer navodi Eduarda Limonova iz filma Serbian Epics. Hartmann ne isključuje mogućnost da su sličnu priliku imali i drugi stranci, ali smatra da nema dokaza o organizovanim „vikend safari“ turama. Pozivajući se na svoje izvore, Hartmann u izjavi kaže da je Haški tribunal još 1998. godine raspolagao imenima pet italijanskih državljana povezanih s ovim navodima i da je sve ostalo na tome.

Zoran Kusovac, najbliži saradnik Aernouta van Lyndena, ratnog dopisnika Sky Newsa, koji je zajedno sa njim skoro četiri godine izvještavao sa svakog dijela Bosne i Hercegovine, također je sumnjičav spram priče pod nazivom „Sarajevo safari“. U izjavi Kusovac navodi da je tvrdnje o navodnom „sarajevskom safariju“ od početka smatrao neutemeljenima i profesionalno neodrživima, ocjenjujući ih kao senzacionalističku konstrukciju zasnovanu na nepouzdanim izvorima. Kusovac kao argumente navodi nemogućnost tajnog organizovanja takvih aktivnosti, strogu kontrolu kretanja, nepostojanje međunarodnih letova prema Beogradu tokom sankcija, te odsustvo bilo kakvih svjedočenja iz prve ruke. Smatra da je priča dodatno dobila publicitet zbog tvrdnji o navodnoj ulozi Aleksandra Vučića, što je, prema njegovim riječima, otežalo javno osporavanje te teorije. Kusovac smatra da je opsada Sarajeva sama po sebi bila dovoljno strašan zločin i da joj nije potrebno dodavanje neprovjerenih tvrdnji, te poziva da se pažnja usmjeri na rasvjetljavanje stvarnih ratnih zločina i pronalaženje odgovornih za ubistva sarajevskih civila.

I na kraju, ratni dopisnik Glasa Amerike iz Sarajeva, Boro Kontić se pridružuje jednoglasju svojih kolega. Za Kontića, kao i za sve druge, ne postoji nijedan trag da su ratni reporteri ikada pominjali ili govorili o ovome u vrijeme rata u Sarajevu. Kontić navodi da je u izjavi za jedan crnogorski medij, nakon pojavljivanja filma o „Sarajevo safariju“, izrazio sumnju u ovu priču, što je izazvalo čuđenje kod crnogorskog novinara. Ratni reporteri koji su tokom opsade pokrivali Sarajevo, prema riječima Kontića, svoj posao su radili na vrhunskom nivou. Vodili su računa da im ništa ne promakne, pa ni najmanja vijest koja bi zanimala njihovu publiku. Imali su široku mrežu lokalnih saradnika na svim frontovima. U prilog njihovoj informisanosti, Kontić navodi da je jedan od njih 1993. godine sa njim podijelio informaciju o gradnji tunela ispod aerodromske piste. Tada je sa tom informacijom bila upoznata tek nekolicina ljudi iz vlasti. Za kraj, Kontić tvrdi da tema „Sarajevo safarija“, u formatu kako se danas interpretira, „ne postoji, jer niko od ratnih reportera nije pisao o tome – takva tema, takvim profesionalcima ne bi mogla promaći“.

Priča koja jeste klimava

Analiza dostupne novinske građe, zajedno sa izjavama ratnih izvještača, ukazuje da priča o organizovanom „snajperskom safariju“ jeste klimava. Iako su još 1995. godine postojale pojedinačne informacije i novinski izvještaji koji su ukazivali na mogućnost da su strani državljani učestvovali u zločinima nad civilima, tvrdnje do danas nisu potkrijepljene dokazima koji bi ukazivali na postojanje organizovanog sistema masovnog dolaska stranaca koji su plaćali nekome da iz zabave, sa položaja Vojske Republike Srpske, ubijaju ljude u Sarajevu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) donio je presude protiv vojnog i političkog vrha Republike Srpske, potvrđujući da je opsada Sarajeva bila dugotrajna kampanja neselektivnog granatiranja i snajperskog djelovanja sa ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom. U tom kontekstu, Kusovac je u svojoj izjavi naveo da je opsada Sarajeva sama po sebi bila dovoljno strašan zločin i da joj nije potrebno dodavanje neprovjerenih tvrdnji.

Kao konačni zaključak, u kontekstu djelovanja snajperista prema građanima Sarajeva, sigurno bi bilo korisnije da se medijski prostor i napori za otkrivanje istine usmjere na istraživanje i dokumentovanje djelovanja snajperista Vojske RS-a sa Grbavice ili Jevrejskog groblja o kojima, valjda, ima dovoljno informacija koje su prikupile i dokumentovale službe Republike Bosne i Hercegovine, čiji je to bio zadatak.