01. dec 2019.

Tito je umro na Trebeviću

Nekadašnji reditelj i snimatelj Televizije Sarajevo se prisjeća priprema Jugoslavenske radiotelevizije za Titovu smrt

Sjećanje na taj dan je nešto što se obnavlja htio ti ili ne, prošlo je godina, a ne želim da živim prošlost. Ali evo ga na sonu kad Rinko Golubović slavi jubilarnu godišnjicu svog rada, neki detalji su isplivali, uz gutljaj vina, dva, uz priču za stolom na toj proslavi, uz susrete uglavnom poslije više godina i prepoznavanja, rukavanja, zagrljaje nekadašnjih saradnika prijatelja pa i onih koji to nisu, nije više bitno, tu su a nešto ti drago. Mnogo toga što sam radio s Golubovićem prolepršalo je vijugama, a zaustavilo se baš na 4. maj 1980., na nedjelju kada je otišao Hase (u pjesmi Zabranjenog pušenja Hase je sinonim za zna se…).

Na sjednici JRT-a u Beogradu u aprilu 1980., donesene su odrednice, pravila kako se postaviti i ponašati u slučaju da se desi to što su svi slutili da će se desiti, a niko nije vjerovao. Podijeljeni su dani po TV centrima koji su se smjenjivali u dežuri preuzimanja kompletnog JRT programa ako se desi to što nije moguće da se desi. Upoznat sam s tim konspirativnim ‘dogovorom na nivou’ (od našeg odgovornog urednika), kao čovjek od povjerenja, možda stečenog jer u sličnoj situaciji, isto u jednu nedjelju radeći uživo, režirajući emisiju Ponekad nedeljom (čuveno Nedeljno popodne) koju su preuzimali svi centri, došla je vijest da je predsjednik operisan i da su mu izvršene amputacije. Pripremljeni materijali i gosti koji su predviđeni u programu zabavnog karaktera automatski su otpali. U dogovoru s urednikom i voditeljem programa, Aleksandrom Vujisićem, uspjeli smo ‘izvući’ program zamjenama na licu mjesta i pokriti tih četiri i po sata zacrtanog termina, bez da gledaoci osjete frku u kojoj smo se našli. Napominjem da su te emisije bile veoma gledane i da u to vrijeme nije bilo drugih kanala ni satelitskih programa, pa je programski zadatak bio značajniji. Dakle, bio sam onaj u  koji treba da preuzme realizaciju dogovorenih programa po utvrđenoj šemi, odgovoran i za fotografije koje se trebaju upotrijebiti. Najprije je bila određena samo jedna, poslije je dodano još nekoliko, po odlukama visokog državnog protokola. U izboru je bila i ona (raster) koju je uradio Mladen Kolobarić a koja je visila po kancelarijama, ali to nije bio konačan izbor za ovu priliku. Određeni su i prigodni programi koje bi trebalo i koji se mogu emitovati za situaciju koja će se desiti, iako to u našim glavama nije moguće. Rečeno mi je da imaju dvije šeme, dobio sam ih na uvid pripreme radi, dva spiska i rezervni, zvali su ih šema A i šema B. Nije mi bilo jasno zašto dvije varijante i plus rezerva, u čemu se razlikuju, u čemu je kvaka, činilo mi se da smo svi bili zbunjeni, smušeni. Koja od tih varijanti odlučiće se u dežurnom centru kad se ‘to’ desi. Nije moje bilo da pitam, već da šutim o svemu, nije se smjelo znati da se priprema za događaj koji se ne može desiti. Ipak, pitao sam jer godinu dana ranije, kad je umro jedan visoki državni funkcioner, jedino je naša televizija TVSA ukinula kolor i emitovala program crno-bijelo. Taj potez nije baš naišao na oduševljenje u JRT-u, bilo je zamjerki (znam da je bilo mišljenja i kritika u smislu zašto se iz Bosne uvijek pretjeruje), a pitao sam direktora (H.B.) baš zbog toga “kolor ili crno-bijelo”, prekoran pogled mi je bio odgovor. Nije baš umjesno, ali evo sjetih se da su neki tu prethodnu komemorativnu ceremoniju (E.K.) crnohumorno nazvali generalnom probom.

Nekoliko rukovodilaca i izvršilaca na našoj TV (mislim pet-šest) je otada u svakom trenutku bilo spremno da reaguje, posebno u dane koji su nam određeni za dežuru samo u slučaju da se to nešto i desi.

Sjećam se te nedjelje, taman za izleta, Reno 4 se verao po Trebeviću, bilo je blago vjetrovito a toplo, prijatno, lepršavi oblaci, dan je obećavao provod, porodični, sa ženom koja nije znala ili nije trebala znati za moju obavezu. Nismo došli ni do Ravni, zazvrndalo je, javio sam se i čuo s druge strane “objavit ćemo vijest”. Nisam pitao koju, pitao sam “kad”, odgovor je bio u 18.00. Taman da stignem, moglo je i polako, ali vozio sam što je četvorka brže mogla, i bio u studiju znatno ranije, veliki studio (A) za veliku vijest (naravno da je moglo i iz informativnog, znatno manjeg, studija (C), ali…, zatim provjerio da li je slika, službena fotografija spremna, da li je spiker obaviješten, da li je tu negdje. Sve je štimalo. Drugi TV centri su se, koliko znam, zakačili po dogovoru (naša dežura) na TVSA, na programu su se umjesto najavljenih emisija emitovali neutralni kadrovi prirode i klasična muzika, intermezza. U 18.00, do kad je bio embargo na emitovanje saopštenja, u program startam špicu, zatim službeno odabrani fotos i glas spikera Rinka Golubovića: „Umro je (predsjednik…. Maršal…) drug Tito…“

Rekonstruišem po sjećanju, ne mogu da se sjetim pojedinosti teksta, a u ogromnom studiju je bilo nekako svečano, odijelo na Rinku tamno, krajnje ozbiljno, besprijekorno a inače je ležeran (dakle, bio je spreman za…); Rinka vide kamerman i mi u režiji, na ekranu je fotografija, službena, takva je bila direktiva, sprovedena je. Da li je to baš bilo najbolje rješenje, jer poznato je da gledaoci vjeruju licu sa ekrana, licu koje im nešto saopštava, više nego fotosu.

E sad, u kadrovima iz niza dokumentarnih filmova o tom događaju i o sahrani pojavljuje se slika iz beogradskog studija i spikera Miodraga Zdravkovića koji ulazi u studio, priprema se i objavljuje vijest o smrti, oni su snimili taj proces (dodatnom kamerom koja nije u programu) i Miodraga koji se upoznaje s tekstom, koji naravno zna suštinu vijesti i koji je čita kao da je ne zna, dramaturški opravdano, za dokumentaciju savršeno, za istinu zbunjujuće.

Istoriju pišu i urezuju se u sjećanja snimci, a eto ja znam da je Rinko prvi pročitao tu vijest za JRT, za Jugoslaviju u 18.00 (u Rinkovom današnjem sjećanju to je bilo u 18.00 ili u 18.10). U snimci Zdravkovića koji se može vidjeti na YouTube ima i dio teksta koji kaže: “ …to su večeras saopštili Centralni komitet i predsjedništvo …, “večeras” napominjem, maj je to, sigurno nije bilo snimljeno prije 19 sati. Nije ni važno, tad tog dana ništa više nije bilo važno, smrt je postala za sviju više nego stvarna činjenica, sasvim opipljiva, misao o besmrtnosti kojom se život tješi izgubila je glavni adut Tita.

Nešto kasnije tog dana saznajem da se drugi studiji otkačuju iz zajedničke šeme, ne znam kojim redoslijedom, ali i Beograd i Zagreb su preuzeli svoje programe, raspao se dogovoreni sistem, raspadala se Jugoslavija. Koliko znam, Novi Sad, Priština i Titograd su nešto duže bili na našem kanalu, Ljubljana je bila za sebe, na šta su se poslije kačili ko će znati, a može se pretpostaviti.

Pitao sam odgovornog urednika, Radeta Budalića, koju varijantu programa emitujemo, A ili B, mislim da je rekao “snaći ćemo se”, i snalazili smo se kopanjem prigodnih programa u arhivi, i emitovanjem i ponavljanjem onoga šta se pred kamerama dešava, od onih kadrova suza sa Poljuda, do prenosa putovanja kovčega iz Ljubljane ka Beogradu, i višesatnih prenosa mimohoda pred Skupštinom, pa kasnije i sahrane (8.5.) na Banjici. JRT prenos sahrane je bio jedan od najgledanijih na planeti (negdje sam našao podatak da je jedino sletanje na Mjesec do tada gledalo više ljudi). Dio ekipe su bila i sarajevska reportažna kola i posada, a glavnu režiju sahrane je vodio Moma Martinović (Bg). Moje je bilo da radim na realizaciji programa, da sklapamo kockice u Sarajevu, naravno uz upute direktora i urednike programa (Bakšić, Budalić, Lony, Radonjić), najprije po zadatku, a poslije se nisam mogao odlijepiti, adrenalin je činio svoje. Programa je bilo po dvadesetak sati dnevno. Nikada nisam manje spavao, mogao bih sabrati ukupno desetak sati sna u tih pet-šest dana, ustvari od nedjelje do nedjelje. Reno 4 je trčao tamo-vamo, od kraja programa u sitne sate, kući na Čaršiju, sat-dva u krevet, najčešće obučen, pa prije zore opet auto džoging Alipašino, na TV. Kontrolisao sam i realizovao preko režije Studija A (koja je bila za složenije prokekte) sve programe osim vijesti i dnevnika. Naravno informativni program (Paunović, Cerić, Pejić, Zulić, Lošić, Maslić, Šagolj, Kenić, Memija, Karišik,  Gurović, Jovanović, Božanić, Zubac, Vukobrat, Kapor…), je profesionalno radio prema svojim ali i vanrednim terminima, doduše znatno produženim. Iako su se sve dogovorene šeme rasule, išlo kako treba. Ne pamtim greške, koje se inače najduže pamte. Dio uspješnosti režiranja uopšte je u tome da ekipa misli da ti znaš šta radiš, to jest da niko ne pita šta će ti to. Tih dana to su i mislili, iako je tek u zoru svanjivala i programska šema tog dana, a i sam nadahnut i u zanosu formiranom događajem nije mi padalo na pamet da tražim zamjenu. To je rijetko, jedinstveno životno iskustvo u kojem mi je kao nikad prije i poslije izgledalo da sam nezamjenjiv, sasvim utopijski. Svi smo nekako izgarali na poslu, i rukovodstvo i urednici i tehničko i programsko osoblje, bilo je prijedloga kako da se, osim fizički i profesionalo, i kreativno doprinese. Evo, sjetih se i onog antologijskog kadra snimljenog u centru Sarajeva u Titovoj u vrijeme sahrane, iz auta koji vozi suprotnim smjerom od dozvoljenog, a ulica prazna nigdje nikog u eksterijeru (svi u interijerima s pogledom na ekran, ili s uhom na radiju). Taj kadar je smislio Hamza Bakšić, a nažalost ne znam ko je bio snimatelj, saznaću, možda sâm Hamza, ne bi me začudilo.

Pričajući u jednom društvu prije par godina o tome kako sam dobio informaciju na planini i kako sam pozvan na zadatak, na trenutak je mozak zastao, i upitam sam sebe, kako je to moguće, nešto si pobrkao, nije bilo mobitela, sledih se u tom trenutku smutnje, pomutnje; brzinom misli rasvijetli se, da, da, odabrani (5, 6) smo zadužili voki-toki stanice da se ne odvajamo od njih, tako je i odvajanjem na Trebević kontakt bio moguć i ostvaren, baš tamo gdje je umro drug Tito.

Ovak tekst pisao čovjek koji pamti vrijeme prije mobitela, ali i vrijeme prije magnetoskopa, kada su se vijesti i dnevnici radili isključivo filmom i kamerama uživo, čovjek koji je učestvovao kao asistent u prvom dnevniku TVSA, a koji pamti i vrijeme kada nije ni bilo TV programa, ko to može zamisliti, pa i kad ih je bilo, pamti da su postojala dva dana u sedmici (utorak i četvrtak, duže vrijeme samo utorak) kad nije bilo nikakvog programa, i naravno vrijeme kada (TVBG) humorističke serije (Čkalja, Mija) nisu bile snimane (nije bilo skopova), već emitovane direktno u program, poput današnjih tugaljivih reality show-ova. Sjećam se i onih pauza u programu (5, 10, 15 min) kod emitovanja filmova sa preklopima (telopi) na kojima je pisalo ‘mijenjamo traku’… Koga to uopšte zanima. Pitam se kome je uopšte potrebna ova priča, Rinko bi trebao i više toga da pamti s obzirom na godišnjicu 50 godina rada (radio i tv); možda njemu, napisana je i zbog njeg’.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend