Rekla mi je da su godišnji odmori, da će možda moći u ponedeljak, a kada je dodala da bi bilo najbolje da ga ja uradim, shvatio sam da se ona nalazi u sličnoj situaciji u kojoj sam bio i ja pre četvrt veka.
Prvih dana Danasa urednik sportske (i Beogradske) rubrike bio je Ivan Mrđen, vrstan poznavalac sporta i odličan novinar pa je zahvaljujući njegovom autoritetu sportska imala dobar tretman (najmanje dve strane). Njegovim odlaskom u desk, a ubrzo i iz Danasa, sporstka dobija sve manje prostora.
Dejan Sretenović, Mrđenov naslednik, nije imao ni približno takav uticaj na uređivačku politiku, dok Petar Cvijić koji ga je nasledio nikada pre toga nije bio sportski novinar. Kao Cvijićev zamenik u par navrata molio sam Grujicu Spasovića, glavnog i odgovornog urednika, da nam da više prostora i dobijao isti, pomalo šaljiv a zapravo iskren, odgovor: „Sportsku stranu imam samo zato što je imaju i ostale novine“. Sličan tretman imale su i kolege u ostalim novinama.
Do promena je došlo početkom ovog veka – tadašnji direktor Danasa Dušan Mitrović je Gruju (i mene) ubedio da treba da budem urednik sportske rubrike i dao mi „odrešene ruke“ u izboru saradnika. Izabrao sam Ljilju Bukvić, Olju Nikolić, Miloša Šterića, Pavla Zlatića, Mirjanu Šegan i Ivana Bogunovića, na preporuke prijatelja (rodbine) stigli su Slobodan Penezić, Katarina Sinđelić, Vlada Živanović, Jelena Davidović, … zaboraviću nekog sigurno, jer je stvarno veliki broj mladih ljudi u to vreme (petnaestak godina mog „urednikovanja“) maštalo da postane sportski novinar u Danasu.
Svakom od njih sam već na prvom sastanku rekao da beži iz novinarstva, sportskog pogotovu. Neki, poput Feđe Dimovića i Ognjena Jankovića (Beogradski sindikat) su me, srećom, poslušali. Elem, okupila se ekipa talentovanih novinara i odličnih ljudi i – zaslužili smo poverenje. Tokom Igara, svetskih i evropskih prvenstava dobijali smo četiri strane. Sa Partizanom sam postigao dogovor da za svaku evropsku utakmicu i derbi pravimo dodatak na četiri strane.
To što smo radili sa crno-belima, dopalo se i „komšijama“ pa smo isto radili i za Crvenu zvezdu. Za večite derbije Crvena zvezda i Partizan su kupovali šest hiljada primeraka Danasa (ako se ne varam danas Danasu nije mnogo veći ukupni tiraž).
Sve što je lepo kratko traje. Zvezda nije htela da bude u istim novinama u kojima je i Partizan, u Humsku 1 došao je Vazura (i otišao a dug Danasu nije platio), mene su „oterali“ u penziju, nema više Gruje i Duleta i – danas smo na početku. Sportski novinari su nužno zlo.
Ja jesam „samo glupi sportski novinar“, ali znam da kada je u pitanju unutrašnja politika „lud zbunjenog“, u međunarodnu politiku se ne razmeju ni naši ambasadori, ekonomiju ne kapira ni Siniša Mali, o umetnosti tek da ne pričam.
Jedino što ne da volimo već i znamo (bolji smo selektori od Pešića, Piksija, Terzića..) je sport. Toga se sete i ljudi koji danas vode uređivačku politiku u medijima samo kada su Olimpijske igre, svetska i evropska prvenstva.
Ali, tada (sada) sportskih novinara više nema.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Ubistvo u Ulici Slavka Ćuruvije
Novi rijaliti na Pinku pred presudu za ubistvo Slavka Ćuruvije: Ponižavanje žrtve i relativizacija tragedije novinara koga je ubila država
Tabloidi brišu tekstove u kojima blate studente zato što moraju da dokažu da su tačni da im ne ugase portale
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.