16. okt 2014.

Karikatura – Penicilin protiv mržnje

ajan_0Jedna od najživopisnijih medijskih pojava našeg doba, slovenski erudit Slavoj Žižek prije nekog vremena u «New York Timesu» doveo je u vezu karikature koje se izruguju muslimanskom proroku Muhamedu sa stvaranjem «Islamske države». Žižek koji svoje lucidne analize često zasniva na stvarima o kojima baš i ne zna previše zaključuje da su one karikature «glupe» i da nijedan «istinski fundamentalist» ne bi trebao bjesniti na njih. Nažalost, niti su glupe niti su karikature. Zapravo, glupe su koliko je «glupa» tempirana bomba postavljena ispod stola za ručavanje koja će sigurno eksplodirati, ali ne zbog svoje gluposti već zato što je tempirana i zato što je bomba. Osim toga, karikatura koja to zbilja jeste ne može biti glupa, da tako kažem, ontološki budući su njena centralna svojstva inteligencija i duhovitost.

Charlie Hebdo» objavi crtež koji kao predstavlja Muhameda jer su njegov pretežni sadržaj ionako karikature, a među njima i veliki broj provokativnih crtanih viceva koji tematiziraju zbilja nepodnošljiv teror nad ateistima koji danas vrše sve religije bez razlike.

INDIKATIVNO JE DA U RASPRAVE O TIM CRTEŽIMA nikad nisu pripušteni kompetentni ljudi. Ozbiljna diskusija, da je takve bilo, neminovno bi dovela do najmanje pet zaključaka: (1) Kod karikaturalnog portreta se kao model koristi tipičan, masovno prepoznatljiv, a u slučaju političkih ličnosti „oficijelni“, portret neke osobe. Upravo stoga što je njegova fizionomija bila poznata najširim masama, jedna od prvih javnih osoba koje su karikirani bio je Napoleon. Stoga je nemoguće napraviti portretnu karikaturu proroka Muhameda koji je, ako prihvatimo da je ta osoba uopće postojala, zabranjivao da ga se portretira pa ne postoji figurativna predodžba o njegovom izgledu. Mi dakle možemo portretirati samo našu predrasudu o njemu. (2) Staviti glavu čovjeka na tijelo životinje je najprimitivnija destilacija značenja kakva se zatječe još u pećinskim crtežima. Za tako jeftini efekt dovoljna je naime inteligencija primata. Vizualna kultura, napose karikatura, mnogo je kompleksniji oblik komunikacije, takav koji je prilagođen čovjeku koji se svakodnevno služi kompjuterom, a ne kamenom sjekirom. Smisao karikature nalazi se u njenom potencijalu da strgne površinske slojeve i izloži duboki, nevidljivi i često skriveni smisao određenog fenomena koji personificira karikirana osoba, a to zahtijeva daleko viši nivo sofistikacije nego što je nacrtati psa sa ljudskom glavom. (3) Neke historijske usporedbe ovdje se naprosto nameću. Uzmemo li primjerice doktorsku disertaciju historičara Larsa M Anderssona En jude är jude är en jude (Otprilike: «Jevrej je Jevrej i uvijek samo Jevrej») primijetit ćemo zapanjujuću sličnost između onoga kako su Jevreji crtani tijekom 1930-te i muslimani danas. Riječ je ne samo o podudarnostima na motivskoj razini, već i u grafizmu, katkada se radi čak o istom tipu šrafiranja. (4) Nesporno je da je karikatura, kako god je definirali i doživljavali, jedan humoristički diskurs. Je li neko vidi nešto duhovito u tim «karikaturama»? Ako da, šta bi to bilo? (5) Konačno, i najvažnije, zašto su se ti crteži Muhameda pojavili u novinama koje inače ne objavljuju karikaturu?

NAIME JEDNA JE STVAR KADA ANARHISTIČKI «Charlie Hebdo» objavi crtež koji kao predstavlja Muhameda jer su njegov pretežni sadržaj ionako karikature, a među njima i veliki broj provokativnih crtanih viceva koji tematiziraju zbilja nepodnošljiv teror nad ateistima koji danas vrše sve religije bez razlike. Tu je u pitanju koncept i stav. Nešto je sasvim drugo kada novine koje, ili nikad nisu objavljivale karikature, ili su ih zbog smanjenog broja stranica izbacili, odjednom daju veliki prostor karikaturama koje se rugaju proroku Muhamedu. U pitanju je tendenciozna namjera ili bolje rečeno narudžbenica poželjne reakcije određenih slojeva u društvu. U «mračno doba socijalizma» karikaturisti su crtali po vlastitoj inicijativi ili po narudžbi teme, ali ne i sadržaja. Znale su se tabu-teme i ono što se nije smjelo crtati, ali se kritika društva ipak mogla izraziti alegorijom. U privatnim novinama zemalja zapadne demokracije od političkog se karikaturista često naručuje i tema i sadržaj što je, recimo, fino prikazano u filmu Zodiac (2007) Davida Finchera. Stoga ne može biti nikakve dileme o tome da pojava rugalačkih crtarija koje duboko vrijeđaju uglavnom najsiromašnije, najneobrazovanije i one koji nemaju glas u medijima, nije bila slučajna.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend