25. nov 2014.

Srpska penzija za kosovskog novinara

fahriJoš 20. maja 2013. godine, preko zastupnika podneo sam zahtev za starosnu penziju, budući da sam u drugoj polovini jula ispunjavao uslov za istu.

U avgustu me je zastupnik obavestio da je od referenta koji obrađuje moj predmet dobio informaciju da je sve u redu sa dokumentacijom i da će rešenje biti gotovo početkom septembra, budući da se još čeka izveštaj o mom stažu na Kosovu. Rečeno je da ću imati 20 godina staža, ne računajući kosovski staž, i da će mi penzija biti prilično dobra, jer su mi primanja bila visoka, a imao sam i dosta uplata iz honorarnog rada.

Uverenje ili potvrda: Negde u oktobru zastupnik me obaveštava da rešenje nije gotovo, jer su osobe koje su radile na mom predmetu suspendovane zbog nekakvih zloupotreba, i da je predmet preuzela referentkinja Ađelka Pecić iz sobe 403. Sa Pecićevom sam stupio u telefonski kontakt i dobio odgovor da rešenje još nije gotovo jer se i dalje čeka izveštaj o stažu sa Kosova. Međutim, od iste osobe 23. decembra 2013. dobijam poziv kojim traži da obezbedim uverenje od Poreske uprave, budući da sam od 2007. staž uplaćivo sam, kao i potvrdu da sam član Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Ono što sam doživeo od službenika i šefova Fonda PIO, filijala Beograd, od septembra prošle do oktobra ove godine, nisam mogao ni da zamislim.

Polovinom januara primio sam od Poreske uprave Palilula uverenje da nemam nikakvih zaduženja ni dugovanja, da čak imam preplatu od oko 90.000 dinara koju treba da mi vrate. NUNS mi je izdao potvrdu kojom se potvrđuje da od 31. decembra 2011, zbog dužeg boravka van zemlje, neću biti aktivno angažovan u profesiji i neću imati nikakvih primanja. Kad sam to odneo referentkinji Pecić, dobio sam odgovor da će rešenje biti brzo urađeno. Krajem februara 2014. od referentkinje dobijam odgovor da rešenje nije gotovo, jer je potrebno da dostavim uverenje, a ne potvrdu od NUNS-a. Zatražio sam da mi objasni zašto je prvo tražila potvrdu, a sada uverenje, i kakva je razlika, uz opasku da je posredi čisto maltretiranje.

Traženo uverenje sam dostavio u roku od par dana (tekst je bio identičan tekstu potvrde). U maju ponovo odlazim u PIO da se informišem dokle se stiglo sa rešenjem, a od referentkinje dobijam odgovor da nije uradila ništa, jer su bili u štrajku i da NUNS mora da da neka dopunska objašnjenja. Na to sam zatražio da razgovaram sa načelnikom službe, Slobodanom Pavlovićem. Gospodin Pavlović me je primio i pozvao g. Pecić sa mojim predmetom. Ponovio mi je da se mora razjasniti uverenje NUNS-a, kao i da treba da se vidi da li sam nešto dužan.

Doprinosi i tumačenja: Nakon mesec dana opet odlazim kod gđe Pecić, da bi me ona uputila kod zamenika načelnika za pravne poslove, gđe Vesne Rašović. Gđa Rašović mi kaže da mora da se utvrdi ko me je odjavio iz socijalnog 19. maja 2013, kao i da dostavim dokaz da sam u periodu od 31. decembra 2011. do juna 2013. bio van zemlje, i to kopijom pasoša. Odgovorio sam joj da sam bio u zemljama u koje se odlazi bez pasoša – Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Kosovu, gde sam sakupljao arhivsku građu za monografiju o glumcu Bekimu Fehmiuu, i da sam najveći deo vremena proveo na Kosovu, gde mi je i porodična kuća, ali da nemam nikakav dokaz o tome. Na to mi rekla da u tom slučaju moram da platim doprinose za socijalno osiguranje za 2008, 2012, kao i za 2013, do 20 maja, kao i da „mora da se utvrdi ko je vas odjavio iz socijalnog osiguranja“, iako sam je uveravao da to nisam sam uradio.

Nakon par dana istu priču slušam i od druge zamenice načelnika za finansijske poslove, Branke Novović, kojoj sam takođe objasnio da nisam bio u zemlji duže vreme, da se nisam bavio novinarstvom, i da nisam imao nikakvih primanja, jer sam radio na knjizi, i da ne znam ko me je odjavio iz socijalnog osiguranja. Ona opet po svome, na šta sam joj rekao da ne mogu da razumem takvo maltretiranje bez ikakvog razloga, i da jedino mogu da zaključim da mi to rade samo zbog imena, odnosno zato što sam Albanac, s obzirom na to da je u mom slučaju sve čisto ko suza, a rešenje je trebalo da primim još krajem avgusta 2013, ali je odloženo zbog izveštaja o kosovskom stažu… U međuvremenu me je još dva puta primio načelnik Pavlović, koji nije mogao da mi kaže ništa konkretno, osim da će „rešenje brzo biti gotovo“. Referentkinja koja radi na mom predmetu, gđa Pecić, vazda se pravdala, na vrlo arogantan način, kako ništa ne zavisi od nje već od pravne i finansijske.

U septembru ponovo idem od kancelarije do kancelarije, ali uvek čujem istu priču. Gđa Rašović mi je vrlo drsko rekla da moram da platim dug za pomenute godine i držala lekciju kako „NUNS mora da zna gde vi odlazite i šta radite“. Odgovorio sam da dug neću da platim jer nemam nikakvo zaduženje od poreske uprave za pomenuti period, i da mi ne drži lekciju o NUNS-u, jer to udruženje nije policijska organizacija da bi moralo da zna kuda ja odlazim i za koga ili šta pišem, već samo da li poštujem profesionalna pravila, kodekse i etiku novinarstva.

Onda, 25. septembra, opet odlazim kod moje referentkinje, koja mi kaže da čeka izveštaj od finansijske službe, jer je predmet kod njih, i šalje me kod gđe Novović da se raspitam. Gđa Novović mi kaže da je ona završila svoj deo posla, da će tokom dana odneti predmet kod moje referentkinje i dodaje da je „sve u redu, da nisam zadužen za 2008. i da nemam nikav dug, i da su utvrdili da me je njihova služba odjavila iz socijalnog osiguranja 19. maja 2013“.

Trgovina sa navodnim dugom: Međutim, 30. septembra od gđe Novović poštom dobijam obaveštenje da su me zadužili sa 161.668,38 din., na ime doprinosa, zaključno sa 25. septembrom 2014, za 2008, 2012 i za šest meseci 2013. godine. Kakav apsurd! Gđa Novović jedno je rekla meni, a istog dana postupila drukčije. Sa tim obaveštenjem o zaduženju, 6. oktobra 2014. odlazim kod gđe Pecić, koja mi kaže da treba da se dogovorimo oko plaćanja duga, kako bi ona mogla da donese rešenje. Kažem joj da to nije u redu, jer mi je gospođa Novović rekla da ne dugujem ništa. Pitao sam je i kolika će mi biti penzija. Otvorila je predmet i, ovlaš ga pogledavši, rekla: „Imali ste dobra primanja i velike uplate na honorare, tako da će vam penzija biti prilično dobra. Ali, dođite sutra da vam kažem tačno kolika će vam biti“. Sutradan, 7. oktobra, od referentkinje Pecić dobijam obaveštenje da će mi mesečna penzija biti 15.162,39 dinara!

Pitao sam dotičnu gospođu otkud to da je penzija tako niska, kada mi je koliko još prethodnog dana rekla da će biti „prilično dobra“. Ona mi odgovara: „Tako je obračunao kompjuter, ja nemam ništa s tim“.

Pitao sam dotičnu gospođu otkud to da je penzija tako niska, kada mi je koliko još prethodnog dana rekla da će biti „prilično dobra“. Ona mi odgovara: „Tako je obračunao kompjuter, ja nemam ništa s tim“. Na moju opasku da kompjuter ne radi sam, već na osnovu parametara koji mu se daju, i da mi je prošle godine ekipa kod koje je bio moj predmet rekla da ću imati visoku penziju, referentkinja Pecić dodaje da će mi ukoliko platim pomenuti dug penzija biti umanjena za još 1.000 do 1.500 dinara!

„Pa ko je taj ludak koji će platiti nešto što će mu umanjiti penziju!?“, pitam ja. Prilično nervozno mi je odbrusila: „Hoćete li vi da platite ili ne?“ Odgovorio sam da ću je obavestiti telefonom posle 14 sati. Nazvao sam je i rekao da ću platiti dug za 2008. (oko 61.000 din), ali ne i za 2012. i 2013. Ona odgovara da mora da se plati sve. Onda me moli da sačekam na vezi dok pita koleginicu ili šefovicu iz kancelarije.

Ta druga osoba joj kaže (čujem): „neka plati 2008, a ono drugo ne mora“. Referentkinja mi kaže da dođem u četvrtak, 9. oktobra, da se dogovorimo oko uplate za 2008, da bi ona mogla da donese rešenje. 9. oktobra odlazim kod nje oko 11 sati i kažem joj da sam odlučio da ne platim ni 2008, jer ne želim da trgujem sa njima; jer kako je moguće da ne platim za 2012. i 2013, a da moram da platim za 2008, za koju nisam bio ni zadužen. I dodajem da je to što oni rade čista pljačka ljudi i da će neko morati za to da odgovara. Vrlo nervozno mi odgovara da sam obećao da ću da platim dug za 2008, i da će ona sada uraditi rešenje i da ću ga dobiti za par dana, a da će mi odbiti trećinu penzije dok ne izmirim dug.

Rešenje sam dobio 30. oktobra, sa iznosom koji mi je bila saopštila, kao i sa zaduženjem koje je stajalo u prvobitnom saopštenju gđe Novović. S tim rešenjem ponovo odlazim kod referentkinje Pecić i kažem joj: „Ipak ste isterali svoje. 17 meseci me šikanirate, ponižavate i na kraju određujete tako nisku penziju. Niste priznali 12 godina kosovskog staža i još me zadužili za pomenuti iznos. To je čista osveta, ali ne znam čija i zbog čega.“ Ona mi na to odgovara da je ona samo pisala rešenje i da imam pravo žalbe, budući da je rešenje privremeno.

I time se, nakon 17 meseci, okončala moja peripetija sa Fondom PIO – filijala Beograd.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend