Ugodno življenje u medijskom patrijarhatu: lijepe žene prolaze kroz jad

„Testeronka, tako me zovu učenici kad ih prozovem i ispitujem“ – kaže srednjoškolska profesorica u diskusiji kojom je okončan Okrugli stol o rodnoj ravnopravnosti u medijima koji je 10. prosinca 2015. u Zagrebu organizirala Agencije za elektroničke medije. I to zapravo najjasnije govori o trenutačnom stanju jednakosti žena i muškaraca u Hrvatskoj koja je, u redovitoj godišnjoj procjeni Svjetskog ekonomskog foruma, prema zastupljenosti i ravnopravnosti žena s muškarcima na osnovu ekonomskih, obrazovnih, zdravstvenih i političkih pokazatelja, među 145 država, doslovno doživjela debakl – sa 17. pala je na 59. mjesto

Uostalom, potvrdila je to, otvarajući skup, ravnateljica vladina Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin, koja tvrdi da „iako je hrvatsko zakonodavstvo dobro, pomaka u medijima, koji bi to i potvrdili – nema“. Napravljen je određeni pomak, ali smo još uvijek suočeni s prisutnim stereotipima u elektroničkim i tiskanim medijima, uključujući javne i privatne televizije – iako zakonodavstvo obvezuje medije na promicanje ravnopravnosti spolova, uklanjanje stereotipa, seksizama i uvredljiv način prezentacije žena i muškaraca. Ipak, postoji pomak u izvještavanju medija zadnjih godina, kao i u prikazivanju pitanja vezanih za suzbijanje nasilja nad ženama, zaključuje je Helena Štimac-Radin te upozorava na niz situacija kojima ne možemo biti zadovoljni.

Žene u „muškim“ zanimanjima zapravo imaju neko drugo, „pravo ja“

„Primjerice, kad javna televizija poziva sugovornike, čini se da postoje određeni prostori koji su rezervirani samo za žene, npr. kad se raspravlja o ženskim pravima, i na te se teme ne pozivaju muškarci, kao da ih se to ne tiče“, dodala je Helena Štimac-Radin.
S njom se slaže i savjetnica za medije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Nevenka Sudar. Rezultat 30 rodnih analiza i istraživanja, provedenih od 2006. do 2015. jest da „gotovo uopće nema promjena nabolje kad je riječ o načinu prikazivanja žena u 80 – 90% medijskog sadržaja.“ U udarnim vijestima, koje se prije svega odnose na politiku i gospodarstvo, žene su zastupljene sa samo 20 posto, a taj se postotak drastično povećava, na čak 71 posto, u vijestima s estrade i showbusinessa. Zaključak svih tih analiza jest da mediji i dalje održavaju spolne stereotipe i seksizam, tvrdoglavo i uporno koriste, uglavnom žensko tijelo, kao objekt za privlačenje pažnje na druge sadržaje ili u svrhu vrednovanja žena isključivo i primarno temeljem njihova izgleda.

Čak i kad u medijima naiđemo na sadržaje posvećene promociji ravnopravnosti spolova u zanimanjima ili aktivnostima gdje su žene inače značajno podzastupljene, novinarke i novinari, pa i urednici i urednice, nisu svjesni da u svojim pohvalama ili podršci zapravo koriste spolne stereotipe čime ih perpetuiraju i osnažuju.

Tako, npr. u članku posvećenom nogometašicama stoji: „Zgodna, a još zna i s loptom: američka ljepotica od koje će vam se zavrtjeti u glavi igra u finalu SP-a!“.

Kad se, pak, piše ili govori pozitivno o ženama u tzv. „muškim“ zanimanjima, ne propušta se prilika da se spomene njihova tzv. „ženska strana“. Nekad direktno, nekad indirektno, sugerira se da žene koje rade poslove u policiji, vatrogastvu, zaštitarstvu, gorskoj službi spašavanja, vojsci, zapravo imaju neko drugo, „pravo ja“ koje je, za razliku od tih grubih i opasnih profesija kojima se bave, više u skladu sa stereotipnom društvenom predodžbom o tome što „prava žena“ voli, kako se ponaša, što joj jest, ili bi joj trebalo biti najvažnije.

Trivijalizacija ljudske tragedije kroz vrednovanje žena prema izgledu

U medijima je, zapravo, stanje shizofreno. Često jedan medij objektivno izvještava o zakonima, rezolucijama, preporukama, direktivama, raznim nacionalnim i međunarodnim dokumentima koji prepoznaju seksizam kao stvarnu prepreku postizanju ravnopravnosti spolova, objektivno izvještava o nasilju nad ženama, seksualnom uznemiravanju ili diskriminaciji žena u bilo kojem području života, a onda, samo jednu stranicu dalje, jednu vijest poslije, jedan scroll niže, obilno se koristi ženskim tijelom kao objektom privlačenja pažnje – vrlo često na granici pornografije – ne uočavajući i(li) ne mareći što su takvi sadržaji i takva stajališta u potpunoj kontradikciji, što sami prakticiraju ono protiv čega se, formalno, zalažu.

Ekstreman je za to primjer članka u Slobodnoj Dalmaciji, u jeku najintenzivnije izbjegličke krize, pod naslovom „Lijepe žene prolaze kroz jad“. Smatralo se primjerenim, etičkim i profesionalnim pisati o fizičkoj ljepoti žena-izbjeglica, na način da su nas „zaslijepile svojom ljepotom“, pa su stoga, samo one, lijepe i mlade, navodno šaljivim tonom pozvane da ostanu u „Lijepoj našoj“.
Dakle, vrednovanje žena, isključivo prema izgledu, kao u ovom slučaju, ponekad prelazi sve etičke granice i neukusna je trivijalizacija goleme ljudske tragedije.

Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, informira njezina medijska savjetnica Nevenka Sudar, javlja se sve više građanki i građana. Broj se pritužbi u zadnjih pet godina povećao za 38% u odnosu na prethodno sedmogodišnje razdoblje (od 2004. do 2010.). Sve više žena, ali i muškaraca, postaje osjetljivo na način na koji se žene, temeljem spola, prikazuju u reklamama ili drugim medijskim sadržajima, sve ih je više koji traže javnu osudu, dok su na to dosad reagirale isključivo organizacije civilnog društva koje su i odradile najveći posao u osvještavanju javnosti o ovom problemu.RTL je dominatno muška televizija

„Rodna nejednakost problem je u društvu općenito pa je prirodno da se odražava i u medijima“, tvrdi Sanja Sarnavka, predsjednica Udruge B.a.B.e., predstavljajući rezultate globalnog projekta monitoringa medija (Global Media Monitoring Project) za 2015.

Prema njima, iako žene čine više od 50 posto ukupnog stanovništva, samo 24 posto ih se može čuti i vidjeti na radijskim i televizijskim vijestima ili se o njima može čitati u novinama. Rezultati se nisu promijenili u odnosu na istraživanje provedeno 2010.

„Katkad je u medijima rodna neravnopravnost očita, jer u borbi s društvenim mrežama, u potrazi za ekskluzivom i top-vijestima kako bi se privukla pažnja, vrlo često zanemaruju žene, koje su manje važne u društvu i zauzimaju manje važne pozicije“, kaže Sanja Sarnavka.

U Hrvatskoj žene u središnjim i glavnim vijestima zauzimaju 30 posto vremena, dodaje, pitajući koliko bi tek malo žena bilo zastupljeno da nemamo predsjednicu države.

„U proizvodnji medijskog sadržaja imamo gotovo ravnopravan broj žena i muškaraca, nešto više žena na radiju nego što ih je u novinama i na televiziji. One donose premalu promjenu, što znači da svi ugodno živimo u patrijarhatu i svi mislimo da su muški ekonomisti ili politički analitičari pametniji i da će se rijetko žene pitati kad se radi o nekakvim temama za koje mislimo da su top-teme“, ističe Sarnavka.

Dodaje kako je kontinuitet da su u zabavnom programu, koji prevladava u ukupnom medijskom prostoru, žene uvijek prvenstveno seksualni objekti, a rijetko će ih se uvažavati kao stručnjakinje.

Gotovo su identični rezultati istraživanja stanja u informativnim emisijama tri televizije s nacionalnom koncesijom, vijećnice mr.sc. Suzane Kunac. Zabrinjavajući je trend malog broja sudjelovanja žena-sugovornica u najčešćim političkim temama. Jednako ih ne pozivaju i novinarke i novinari. Alarmantan je i trend smanjivanja broja novinarki i urednica. Ipak, Nova TV je tu najstabilnija, dok je RTL dominatno muška televizija.

Reklame su za – nju

Odgovor na pitanje – „Jesu li reklame za nju ili za njega?“, nakon istraživanja reklamnog sadržaja u udarnom terminu, neposredno prije Dnevnika Nove TV, znala je vijećnica mr.sc. Gordana Simonović. Uglavnom su, dakle, reklame, za nju! Iako, zapravo, ne bi trebalo biti tako. Žene kupuju jednako koliko i muškarci. Sve ih je manje koje kupuju kompulzivno. Pa, iako su, čak 70 posto zaposlenica u marketinškim agencijama, proizvođačima reklama, žene, reklame su seksističke, jer žene, vrlo često, preuzimaju muški obrazac razmišljanja.

Muškarci su, pak, oni koji češće predstavljaju određeni proizvod (45% reklama), iako su žene glavni likovi u više od 50 posto reklamnih spotova i jedina su meta oglašivača u 30 posto analiziranog uzorka.

Najveći broj stereotipa, prema analitičarki u Stručnom nadzoru Agencije za elektroničke medije, Mariji Lalić, vezan je za ulogu žene kao kućanice, one su jedine odgovorne za brigu oko doma i ostalih ukućana, posebno djece, a reklame o proizvodima za čišćenje obraćaju se isključivo njima.

Žensko tijelo prikazano kao nesavršenost koju treba popraviti, žensko tijelo izloženo pogledima, ljepota i mladost kao preduvjeti za uspjeh – sve su to opći i najčešći stereotipi u reklamnim spotovima.

Predsjednica Vijeća za elektroničke medije ali i Mediteranske mreže regulatornih tijela, Mirjana Rakić, podsjeća da je rodna ravnopravnost u medijima definirana u više međunarodno ratificiranih konvencija i nacionalnih zakona. Tako Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW), u članku 5. navodi: Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi izmjene društvenih i kulturnih obrazaca u ponašanju muškaraca i žena kako bi postigle uklanjanje predrasuda, običaja i svake druge prakse koja je utemeljena na ideji o podređenosti ili nadređenosti jednoga ili drugoga spola ili na stereotipnim ulogama muškaraca i žena.

U Platformi iz Pekinga (1995.) – Deklaracija i akcijski plan predviđaju u 12. području interesa dvostruki strateški cilj: uravnotežene i nestereotipne slike žena u medijima, putem izrade i upotrebe strategije informiranja, senzibilizacije i komunikacije; veće sudjelovanje i bolji pristup žena u izražavanju i donošenju odluka u medijima i putem medija, kao i novim tehnologijama komunikacije. U Akcijskom planu se navodi i da države potpisnice Pekinške Deklaracije trebaju voditi računa o stereotipiziranju i nejednakom pristupu i uključenosti žena u svim komunikacijskim sustavima, a posebice u medijima.

Cilj je okruglog stola Agencije za elektroničke medije o „Rodnoj ravnopravnosti u medijima“ bio razmotriti moguće instrumente medijske samoregulacije za uspostavljanje rodne ravnopravnosti u medijskim sadržajima. Je li bar djelomično postignut, čitat ćemo, slušati i vidjeti – mi.