Mladi, izbori i lokalni mediji – između političkih interesa i potreba zajednice

Mladi u Bosni i Hercegovini ponovo su postali najskuplja predizborna dekoracija, ali i najjeftinije političko obećanje. Dok retuširana lica sa billboarda obećavaju svijetlu budućnost, milioni maraka troše se na politički marketing i jednokratne pomoći.

Za to vrijeme, stvarni glas omladine ostaje hermetički zatvoren izvan medijskog prostora. Finansijski ucijenjeni i politički pritisnuti, lokalni mediji tokom kampanje radije biraju ulogu stranačkih PR platformi nego ulogu javnog servisa. Mladi su ostavljeni na brisanom prostoru – zarobljeni između lažnih nada i autobuskih karata u jednom pravcu.

Finansijski okovi: Kako lokalni mediji postaju stranački zvučnici

Ključni problem nevidljivosti omladinskih tema leži u samoj strukturi i načinu finansiranja lokalnih medija u Bosni i Hercegovini. Umjesto da funkcionišu kao stvarni javni servisi građana koji otvaraju prostor za marginalizovane grupe, općinski i gradski radio i TV emiteri u potpunosti zavise od milosti lokalnih moćnika koji kroje budžete.

Ovu sistemsku anomaliju precizno mapira profesor Mirza Mehmedović, komunikolog sa Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Upozorava da trenutni bosanskohercegovački model finansiranja lokalnih javnih medija direktno prkosi evropskim standardima.

„U praksi to znači da su lokalni javni mediji direktno ovisni o lokalnom budžetu, te su informativni sadržaji uglavnom usmjereni ka lokalnoj vlasti, odnosno partijama koje u tom trenutku čine većinu u lokalnoj vlasti. To uzrokuje najčešće zanemarivanje svakog oblika javnog interesa, pa samim tim i pružanje javnog prostora za diskusiju o pitanjima mladih, aktivizma ili uopšte o učešću mladih u procesima odlučivanja na lokalnom nivou”, objašnjava Mehmedović.

U predizbornom periodu, ta ovisnost eskalira u ono što Mehmedović naziva „jednim oblikom zarobljeništva medijskog prostora“. Umjesto da mediji budu platforma za raspravu o temama od vitalnog značaja, oni se transformišu u stranačke servise za opsluživanje kampanje. Izborni programi zbog toga bivaju svedeni na sterilno prenošenje međustranačkih prepucavanja, dok suštinska kritika političkih programa i propitivanje odnosa kandidata prema mladima – potpuno izostaju.

Ignorisanje publike: Kakav program mladi zapravo traže?

Uprkos tome što lokalne redakcije uporno ignorišu omladinsku populaciju, podaci pokazuju da problem nije u apatiji publike, već u ponuđenom sadržaju. Istraživanje „Mladi za bolje medije“, koje je proveo Mediacentar u saradnji s Nevladinom organizacijom „Ja bih u EU“ (JaBiHEU), ogolilo je poražavajuću činjenicu: čak 66 posto mladih u Bosni i Hercegovini izjavilo je da je potpuno nezadovoljno sadržajem online medija, te radijskih i televizijskih programa u zemlji.

Tradicionalni mediji nude kritično malo specijalizovanih sadržaja za mlade. Pravila Regulatorne agencije za komunikacije BiH (RAK) ne obavezuju sve stanice da emituju omladinski program, već ta obaveza formalno postoji samo za javne servise. Međutim, i na javnim emiterima taj se program svodi na kasne noćne termine ili školske emisije prevaziđenog formata.

S druge strane, nedavna anketa Udruženja „Zašto ne”, pokazuje da mladi najveći značaj pridaju ekonomiji, zapošljavanju i kvalitetu javnih usluga. Informišu se uglavnom putem interneta (65 posto) i društvenih mreža (28 posto). Dok ih lokalne radio i TV stanice ignorišu, mladi provode između dva i četiri sata dnevno na TikToku i Instagramu.

„Vrlo je važno da shvatimo da kada lokalni mediji odbiju otvoriti mikrofon mladima, oni ne prestaju konzumirati medije – oni samo trajno napuštaju tradicionalne informativne kanale, ostavljajući prostor lokalnih zajednica u informacionom mraku“, ističe profesor Mehmedović.

Hladni tuš realnosti: Kada javne politike zavise od omladinskih ‘mišića’

Ovaj informacioni mrak direktno zamagljuje i uvid u donošenje ključnih odluka, stvarajući ogroman raskorak između predizbornih kulisa i budžetske realnosti. Da se ozbiljan odnos prema omladinskoj populaciji ne može i ne smije mjeriti njihovom pukom vidljivošću na stranačkim tribinama, naglašava i Irma Rešidović, generalna sekretarka Vijeća mladih Federacije BiH. Ona ukazuje na duboki raskorak između onoga što političari izgovaraju pred kamerama i onoga što stvarni dokumenti pokazuju.

„Teme poput zapošljavanja, obrazovanja, odlaska mladih ili stambenog pitanja gotovo su redovno prisutne u kampanjama, ali se još uvijek nedovoljno često pretvaraju u konkretne mjere, jasne rokove i odgovarajuća budžetska izdvajanja. Naša analiza budžetskih izdvajanja za mlade u Federaciji BiH za period 2022-2024. pokazala je upravo taj raskorak. Više od polovine ispitanih mladih nije imalo priliku učestvovati u konsultacijama o planiranju sredstava za mlade, dok značajan dio njih nije ni znao da takva mogućnost postoji“, naglašava Rešidović.

Poražavajući podaci iz fokus grupa koje je provelo Vijeće mladih Federacije BiH pokazuju da više od 90 posto učesnika smatra kako mladi nemaju dovoljno prostora da direktno učestvuju u procesima donošenja odluka i vode dijalog sa institucijama. Ovaj podatak posebno dobija na težini jer se odnosi na mlade koji su već društveno aktivni, što ruši ustaljeni i komforni politički narativ o tome kako su mladi u Bosni i Hercegovini navodno „apatični i nezainteresovani“.

„Problem, dakle, nije u nedostatku interesa omladine, već u tome što im sistem, potpomognut pasivnim lokalnim medijima, ne nudi stvarne i dostupne mehanizme za uključivanje“, smatra Rešidović.

Kako taj sistemski nemar u Federaciji BiH izgleda, najbolje je opisati kroz praktičan primjer: zamislimo mladu osobu, studenta ili mladi bračni par iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, koji pokušavaju pokrenuti omladinski startup ili aplicirati za subvenciju pri kupovini stambenog prostora. Zakon o mladima Federacije BiH teoretski garantuje mehanizme podrške, ali u praksi sudbina tih politika često visi o koncu političke volje pojedinaca.

Irma Rešidović podsjeća da je početkom godine Transfer za mlade prvobitno bio potpuno izbrisan, odnosno nije bio planiran u prijedlogu Budžeta Federacije BiH. Da nije bilo hitne, koordinisane reakcije, pritiska i „mišića” omladinskog sektora koji je ušao u mukotrpan proces zagovaranja s institucijama, mladi bi ostali bez ijedne marke. Transfer je na kraju ne samo vraćen, nego i povećan na milion konvertibilnih maraka.

Ovaj primjer, iako uspješan, ogoljuje suštinu problema: podrška mladima u Bosni i Hercegovini još uvijek nije institucionalna konstanta, već incident koji ovisi o tome hoće li omladinske organizacije na vrijeme primijetiti budžetske rezove i podići glas. Mediji su u ovom procesu ponovo odigrali reaktivnu ulogu – izvještavali su o problemu tek kada je nastala kriza, umjesto da proaktivno i kontinuirano prate krojenje budžetskih stavki.

Ceo tekst OVDE.