„Dobro je što su svi ljuti na nas, loše bi bilo da su jedni zadovoljni, a drugi nezadovoljni.“
Ovu rečenicu je pre nekoliko godina izgovorio tadašnji generalni direktor RTS-a Dragan Bujošević. Nezadovoljstvo vlasti i opozicije često je predstavljano kao argument u prilog nepristrasnosti javnog servisa.
Da li je zadatak novinara da balansiraju i vode računa o tome koliko su političari zadovoljni njihovim izveštavanjem? Ako zadovoljstvo vlasti i opozicije nije merilo nezavisnosti, šta jeste?
Profesorka Aleksandra Krstić, autorka knjige „Rat protiv novinara“, smatra da o kvalitetu rada javnog servisa ne bi trebalo da presuđuje zadovoljstvo političara.
„Jedino ko treba da donosi sud o radu javnog medijskog servisa kao takvog je javnost, odnosno građani i građanke Srbije“, ističe Krstić.
Prema njenim rečima, nezavisnost podrazumeva samostalno donošenje uređivačkih odluka, bez obzira na interese vlasti, opozicije ili bilo koje druge političke organizacije.
Pitanja koja nisu postavljana
Šta, zapravo, znači raditi u javnom interesu? Da li je dovoljno da javni servis objavljuje tačne informacije?
Za razliku od komercijalnih medija, koji mogu da se rukovode i interesima svojih vlasnika, javni servis ima posebnu zakonsku obavezu da zadovoljava informativne, obrazovne, kulturne i druge potrebe različitih delova društva. To ne znači da ostali mediji nemaju profesionalne obaveze, već da javni servis ima dodatnu odgovornost prema svim građanima.
Aleksandra Krstić smatra da je jedan od najvećih problema RTS-a prethodnih godina bilo selektivno informisanje. Ne samo način na koji su pojedine vesti predstavljane već i ono o čemu se nije izveštavalo, pitanja koja nisu postavljana i teme koje nisu otvarane.
Kao primer navodi izveštavanje o protestima nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu. Krstić tvrdi da se u pojedinim izveštajima manipulisalo izborom kadrova, brojem učesnika i trenutkom uključenja reportera, čime je, prema njenoj oceni, stvarana iskrivljena slika događaja.
Posebno kritikuje to što RTS nije u dovoljnoj meri sam pokretao važne istraživačke priče, niti je istraživanja drugih redakcija, poput CINS-a, BIRN-a i KRIK-a, koristio kao povod za sopstveno izveštavanje.
Podsećajući da javni servis finansiraju građani, Krstić ističe: „Ovde se građanima polažu računi.“
Odgovornost javnog servisa, prema njenim rečima, nije samo da saopšti šta se dogodilo već i da istraži ono što je važno za život građana, čak i kada takvo izveštavanje nije u interesu političkih ili drugih moćnih struktura.
Osvrćući se na poznati slogan RTS-a „Vaše pravo da znate sve“, Krstić poručuje da bi suština javnog servisa morala da bude nešto drugo: pravo građana da znaju istinu.
Rat protiv novinara
U knjizi „Rat protiv novinara“ Aleksandra Krstić istražuje različite oblike političke i ekonomske kontrole medija, od otvorenih pretnji i nasilja do pritisaka koji se odvijaju daleko od očiju javnosti. Ona upozorava da pritisci ne moraju uvek da dolaze neposredno od političara. Mogu da se prenose kroz samu redakciju, od rukovodstva i glavnih urednika do novinara i reportera.
Nije svaka promena teme ili izbor drugog sagovornika dokaz pritiska. To su uobičajene uredničke odluke. Problem nastaje kada se one donose, ne zbog profesionalnih kriterijuma, već radi zaštite nečijih političkih ili privatnih interesa.
Krstić objašnjava da se u takvim okolnostima razvija autocenzura. Novinar vremenom počinje sam da procenjuje koje teme ne bi trebalo da otvara, koga nije poželjno da pozove i koja pitanja mogu da ga dovedu u nepriliku. „Bolje da ne talasam, pa ću onda sačuvati posao“, jedan je od načina razmišljanja kojim profesorka ilustruje taj mehanizam.
Tako se otvara i pitanje odgovornosti urednika. Da li je njihov zadatak da prenose očekivanja rukovodstva ili da štite profesionalnu nezavisnost redakcije? Krstić smatra da urednik mora da obezbedi prostor za profesionalni dijalog i da zaštiti novinara kada je izložen pritiscima.
Ali, šta kada pritisak dolazi upravo od urednika? Profesorka podseća da ni sami novinari nisu oslobođeni odgovornosti i da i oni moraju da procene da li će pristati na zadatak koji je u suprotnosti sa profesionalnim i etičkim standardima.
Ipak, profesorka upozorava na raskorak između prava koja novinari imaju na papiru i zaštite koju mogu da ostvare u praksi. „Čak i kada se obrate nadležnim institucijama, postupci mogu biti dugi i neizvesni“, kaže Krstić i navodi da upravo zbog toga mnogi novinari odustaju od prijavljivanja pritisaka.
Istovremeno, ističe da postoje redakcije koje su razvile mehanizme zaštite svojih novinara i da se iz njihovih iskustava može učiti.
Put do promena
„To što se sada u emisije koje vode neki isti ljudi dovode drugi sagovornici, to ne znači da je RTS drugačiji“, smatra profesorka Krstić.
Promena gostiju, kaže ona, nije dovoljna ako način donošenja uredničkih odluka ostaje isti. Za stvarnu promenu javnog servisa nije presudno samo ko će se pojaviti pred kamerama, već ko odlučuje koje će teme biti otvorene, kojim događajima će biti posvećena pažnja, koja pitanja će novinari postavljati i ko će snositi odgovornost za eventualne profesionalne propuste.
Krstić smatra da RTS prethodnih godina nije iskoristio priliku da izgradi poverenje građana. Za to, prema njenoj oceni, posebnu odgovornost snose rukovodioci i urednici Informativnog programa. Međutim, ona upozorava da se u razgovoru o budućnosti javnog servisa ne smeju zaboraviti novinari koji su i u nepovoljnim okolnostima profesionalno radili svoj posao.
Reforma, prema njenom mišljenju, ne sme da se pretvori u obračun sa zaposlenima, niti da posle promene vlasti javni servis jednostavno postane instrument nove političke većine.
Zbog toga je pitanje nezavisnosti mnogo šire od izbora novog direktora ili glavnih urednika. Nameće se pitanje, ako se ne promene pravila po kojima se donose odluke, ko garantuje da neka sledeća vlast neće koristiti iste mehanizme političkog uticaja?
Kako građani mogu da traže odgovornost RTS-a
Na pitanje koje bi promene predložila da RTS postane nezavisan javni servis, koji radi u interesu građana, Aleksandra Krstić odgovara da reforma mora da bude temeljna.
Iz njenog odgovora izdvajaju se tri važna pravca: preispitivanje dosadašnjih uredničkih odluka i odgovornosti, promena načina upravljanja i donošenja odluka, kao i vraćanje građana u središte rada javnog servisa.
Govoreći o iskustvima Poljske, Grčke, Slovenije i Španije, Krstić ukazuje na složenost reformi javnih medija. Promene moraju biti pažljivo osmišljene kako ne bi ugrozile prava zaposlenih i kako bi donele stvarnu, a ne samo formalnu uređivačku nezavisnost.
Profesorka Krstić smatra da se o javnom servisu retko pitaju građani koji ga plaćaju. „Šta oni misle o programu i šta mogu da urade kada smatraju da javni servis nije ispunio svoju obavezu“, pita se profesorka.
Zakon o javnim medijskim servisima predviđa da javni servis za svoj rad odgovara javnosti. Među mehanizmima te odgovornosti su Programski savet, razmatranje pritužbi i predloga građana, javne rasprave o programu i poverenik za zaštitu prava slušalaca, gledalaca i čitalaca. Programski savet ima zadatak da razmatra kvalitet programskog sadržaja i primedbe građana, daje preporuke rukovodstvu i organizuje javne rasprave o programu, podseća Krstić.
„Učešće građana u proceni rada javnog servisa nije samo dobra volja rukovodstva. Ono je predviđeno zakonom. Pitanje je koliko su ti mehanizmi delotvorni i koliko građani zaista znaju da imaju pravo da zahtevaju odgovore“, upozorava profesorka.
Krstić podseća na ranije pokušaje RTS-a da anketama i javnim raspravama uključi gledaoce, ali ocenjuje da rezultati takvih aktivnosti nisu bili dovoljno vidljivi javnosti. „Kao što je važno vratiti novinarstvo u medije, tako je važno vratiti javnost u javni medijski servis“, poručuje profesorka.
Zato se suština reforme ne iscrpljuje u pitanju ko će rukovoditi RTS-om, ponavlja ona. Podjednako je važno kako će se donositi uredničke odluke, ko će za njih odgovarati i kako će građani moći da provere da li javni servis ispunjava svoju ulogu, smatra Krstić.
Ima li nade za RTS?
Uprkos oštrim kritikama, Aleksandra Krstić ne smatra da od javnog servisa treba odustati. Naprotiv, veruje da je on neophodan demokratskom društvu i da njegova reforma mora biti pažljiva, temeljna i zasnovana na profesionalnim standardima. Razloge za optimizam pronalazi u mladim ljudima koji i dalje žele da se bave novinarstvom, ali i u profesionalcima koji već rade u javnim medijskim servisima. „Upravo njima treba pružiti podršku u procesu promena“. smatra Krstić.
Na pitanje postoji li šansa za javni servis kakav građani Srbije zaslužuju, odgovara: „Apsolutno. Pa, ja ne bih bila ovde da to ne mislim.“
Ipak, ona naglašava da će proces reforme biti dug i da nije dovoljno samo promeniti ljude na rukovodećim pozicijama. Potrebno je vratiti profesionalne standarde u središte svakodnevnog rada redakcija i obezbediti da nezavisnost novinara ne zavisi isključivo od njihove lične hrabrosti.
„Analogija“ – serijal o budućnosti javnog servisa
Razgovor sa Aleksandrom Krstić prvi je u nizu intervjua koje će Ana Manojlović u „Analogiji“ posvetiti javnom medijskom servisu, njegovoj ulozi, nezavisnosti i odgovornosti.
Cilj serijala nije ni optužnica protiv RTS-a, niti njegova odbrana, već razgovor o tome šta javni servis mora da bude, kako se profesionalni standardi ostvaruju u praksi i šta je potrebno da bi građani imali poverenja u njega.
Serijal je namenjen i gledaocima i novinarima. Građanima, da bolje razumeju šta imaju pravo da očekuju od javnog servisa, a novinarima i urednicima, da se kroz konkretne primere i iskustva podsete profesionalnih obaveza i mehanizama zaštite nezavisnosti.





Kako ojačati lokalne medije i obnoviti informisanje o radu opštinskih vlasti: Britansko rešenje daje rezultate
Deset medijskih sporazuma za „zajedničku budućnost” sa Kinom, zemljom cenzure i progona novinara
Silovanje ili cenzura: Na šta to smrdi Pepe le Tvor?
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.