16. maj 2019.

Smisao političke korektnosti je da jednoga dana bude ukinuta

Ako je Danny Baker imao na umu rasno podrijetlo kraljevske bebe kada ju je prispodobio u onom majmunčiću, tada politička korektnost ima smisla. Ako mu se, pak, dogodilo da previdi Arčijeve korijene, pa ako je zbog svog previda dobio otkaz, tada su rasisti oni koji su ga otpustili, tada je otpušten u ime rasizma, a ne u ime otpora prema rasizmu. Svejedno što nam se od ovoga čini vjerojatnijim: sama mogućnost da je bilo ovako, a ne onako, stvar čini problematičnom.

Novinar BBC-ja dobio je otkaz zato što je na Twitteru objavio crno-bijelu fotografiju muškarca i žene kako se spuštaju niza stube s ljupko odjevenim majmunčićem, i popratio je riječima: “Kraljevska beba izlazi iz bolnice”. Događaj je izazvao ekspresno zgražanje europske javnosti, ili njezina uljuđenijeg dijela, zgražanje koje je već samo po sebi postalo žanr površnoga tabloidnog i infotejment novinarstva. Ako niste primijetili, postoji rubrika u kojoj se objavljuju izrazi moralnog revolta nad onim što je izjavila sudionica rialiti šoua na svejedno kojoj od milijun svjetskih televizija ili nad onim što je na društvenim mrežama objavio predsjednik Sjedinjenih Država. Nad najnovijim zakonom što ga je donio nastrani brunejski sultan ili nad smrtnom kaznom što ju je potpisao njegov kolega, manijakalni predsjednik Filipina… Svake minute neka iole znamenita budalina u Hrvatskoj izgovori ili učini nešto besprizorno, čemu se pridruže njegove ili njezine bjelosvjetske kolege i kolegice, tako da urednici rubrike u kojoj se objavljuju izrazi moralnog revolta često imaju ozbiljnih problema čije će zgražanje imati prioritet i koje će zgražanje boostati na društvenim mrežama novcem iz redakcijskog trezora, koji je, uzgred budi rečeno, nekad bio namijenjen za istraživačke reportaže i novinarska putovanja.

No, otkaz Dannyju Bakeru ipak je zanimljiv i mimo spomenute rubrike za samozadovoljavanje moralnih idiota. I to zato što postoji realna mogućnost da je otpušteni novinar žrtva terora političke korektnosti, ali i jednako tako realna mogućnost da je zaslužio otkaz i planetarno sramoćenje. A da bismo znali je li se dogodilo jedno ili se dogodilo drugo, o Dannyju Bakeru morali bismo znati mnogo više od puke informacije da je trideset godina radio na radijskim programima BBC-ja. Ako bi se, pak, pokazalo da je zaslužio otkaz, tada bi se postavilo razložno pitanje kakav je to BBC kada mu trideset godina takav čovjek može raditi u programu.

Slika majmunčića prispodobljenog u dijete, kojeg konzervativno uređeni par s kraja dvadesetih godina prošloga stoljeća vodi za ručice, uz navedenu parolu, može biti izraz dragosti i miline. Lako je zamisliti da vam uz istu tu fotografiju i sličan ili isti apel neki šašavi stric usidjelac, nastanjen u inozemstvu, čestita rođenje djeteta, a da mu se vi obradujete. I njemu, i njegovom smislu za humor. Može li se vjerovati da je Danny Baker baš taj striko?

Ista fotografija, uz istu poruku, može biti i izraz mrzovolje, mržnje, prezira prema klasnoj pripadnosti djetetovih roditelja. A može biti, u još osebujnijem obliku, akt netrpeljivosti prema novorođenom djetetu, ovom ili bilo kojem drugom. I jedno i drugo dopušteno je, može nam se sviđati ili ne sviđati, ali nipošto ne izlazi izvan okvira slobode govora, te javnog i privatnog iskazivanja vlastitih afiniteta. Sasvim je okej misliti sve najgore o britanskoj kraljevskoj obitelji. Dopustivo je misliti loše i o svakoj drugoj obitelji, pa i o obiteljima općenito, ali je o ovoj obitelji još i mnogo dopustivije misliti sve najgore. Skoro da je to danas stvar dobrog ukusa. Također, dopustiva je, premda je pomalo ekscentrična, i nesnošljivost prema djeci. Nipošto niste dužni voljeti svu djecu. Na žalost, ne morate voljeti ni svoju vlastitu. No, dok je odsustvo ljubavi prema vlastitoj djeci nešto što vas moralno diskvalificira, tuđa djeca, kao i djeca općenito, ne samo da vas se ne moraju ticati, nego o njima smijete govoriti sve najgore. Tim prije što je tabu djece, njihova obožavanja i uzdizanja na oltar nacije i ideologije, karakterističan za sve totalitarne ideologije, desne i lijeve, fašističke, klerofašističke, komunističke… Ne postoji tabu koji bi vas priječio da mrzite djecu. Naravno, ako vas nije strah da netko ne započne s istraživanjem psiholoških korijena ili socijalnog podrijetla vaših afekata.

Međutim, ovdje nije riječ samo o obitelji, kraljevskoj obitelji, niti o istom takvom djetetu, kraljevskom djetetu. Riječ je o tome da je djetetova mater mulatkinja – kako se to nekad govorilo, a danas je politički nekorektno – tojest da je po jednom roditelju Afroamerikanka, a po drugom nije. I onda se taj slatki majmunčić na fotografiji javlja kao poprilično odvratna rasistička uvreda, zasnovana na bjelačkom stereotipu o crncima, koji nije potrebno dodatno obrazlagati. Rasizam je unutar naše civilizacije tabu, Afroamerikance, Afrikance i ostale crnce – koje nije politički korektno zvati crncima – nedopustivo je vrijeđati, ismijavati i uspoređivati s majmunima, za razliku, recimo, od kraljevske obitelji, koju slobodno možete uspoređivati s majmunima. Kao što i djecu možete smatrati majmunčićima i majmunima. To nije civilizacijski, kulturni ni politički tabu.

A nije upravo zato što nad kraljevskom obitelji nikad nije izvršen pogrom ni genocid, kraljevska obitelj nije ni minute u povijesti iskorištavana za robovski rad, niti postoje društvene i političke skupine u svijetu koje bi kraljevsku obitelj smatrale manje vrijednom, podljudskom i majmunskom. Također, nikad u povijesti nije postojala društveno-politička organizacija koja bi se bavila progonom i uništenjem obitelji općenito, pa tako ne postoji ni masovno raširen stereotip prema kojem bi život izvan obitelji bio ispravniji i ljudskiji od života u obitelji. Suprotno tome, svi navedeni i nenavedeni totalitarni, izrabljivački ili genocidni sustavi nužno su idealizirali obitelj. Eto zato kraljevska obitelj, obitelj općenito, kao ni djeca, sve za razliku od Afroamerikanaca, Afrikanaca i svih za koje vam se učini da su crnci, nisu zaštićeni civilizacijskim tabuom. Njih sasvim slobodno možete mrziti. Naravno, samo na riječima.

Rasizam, šovinizam, nacional-šovinizam, antisemitizam zapečaćeni su, međutim, civilizacijskim tabuom. To je nešto oko čega šale nema, to je prostor ozračen i kontaminiran poput zemlje, jezera i potoka oko Černobila. Pitanje je, međutim, jesu li Afroamerikanci, Židovi i razni manjinci zaštićeni time što ih se ne može tek tako uspoređivati s majmunima. Štiti li njih civilizacijski tabu od bijesa i divljaštva neprosvijećenog većinskog ili vladajućeg ološa, ili ih, možda, čini izloženijima? Odgovor na ovo pitanje tiče se razloga i smisla političke korektnosti.

Ako je Danny Baker imao na umu rasno podrijetlo kraljevske bebe kada ju je prispodobio u onom majmunčiću, tada politička korektnost ima smisla. Ako mu se, pak, dogodilo da previdi Arčijeve korijene, pa ako je zbog svog previda dobio otkaz, tada su rasisti oni koji su ga otpustili, tada je otpušten u ime rasizma, a ne u ime otpora prema rasizmu. Svejedno što nam se od ovoga čini vjerojatnijim: sama mogućnost da je bilo ovako, a ne onako, stvar čini problematičnom.

Smisao političke korektnosti je u njezinom ukinuću. Smisao tabua je u njegovom konačnom nestanku. Tek kada bude moguće slobodno se šaliti na račun Afroamerikanaca, Židova, Srba, pedera i Bosanaca, svi oni će biti izjednačeni s prevlađujućom bijelom, hrvatskom, katoličkom, heteroseksualnom većinom. Politička korektnost je poput rova i grudobrana na prvoj crti fronte. Ona nije civilizacijsko dostignuće, nego način pomoću kojeg se pokušava doći do civilizacijskih dostignuća. I to uvijek treba imati na umu. Politička korektnost u globaliziranom, ljudskopravnom, antifašističkom i liberalnom svijetu prečesto se, naime, služi istim metodama i proizvodi iste učinke kakve je proizvodila politička korektnost u jednostranačkom socijalističkom društvu. Pravovjernici, komesari, neduhoviti i zlonamjerni ljudi vrlo često presuđuju boljima od sebe, pokušavajući ih svesti na mjerila vlastite ograničenosti, prosječnosti, jada. Bilo bi mi draže da je Danny Baker postradao od takvih, nego da je rasistička ništarija, koja u kraljevskoj obitelji, kao i u obitelji uopće, drugih problema ne vidi osim tih nekoliko kapi nečiste krvi.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend