14. avg 2021.

Imitacija tržišta i mit o boljoj prošlosti

„Kad ne znaš odakle, onda kreni iz sredine“, kaže stara poslovica, i vjerovatno ima pravo. Jer, kad se govori i piše o tome kako je bilo nekad, a kako je sad, uvijek na umu valja imati sredinu. Kao sadašnjost, središnju tačku onoga o čemu se i odakle govori, i kao socijalnu kategoriju. Sredinu u kojoj se neki proces odvija.

Bez obzira na to šta ko mislio o jugoslavenskom socijalizmu – koji je u svom postojanju imao različite faze – o tom se društvu s relativnom sigurnošću mogu reći najmanje dvije stvari. Prvo, da je bilo dinamično, da su socijalna kretanja određivala pravac i brzinu razvoja. Drugo, bilo je ideološko. Ali, problem svake ideologije je u tome da je, suštinski, neprovodiva u praksi. Što se, dakle, tiče komunizma, može se reći da ga je jugoslovenska inačica, „samoupravni socijalizam“, pokvario, i to – nabolje. Naravno, ukoliko pod komunizmom podrazumijevamo ono što se događalo u Sovjetskom savezu i ostatku Istočne Evrope, odnosno Varšavskog ugovora. Jugoslovenska je ideologija, jednostavno, bila ‘mekša’ u poređenju sa sličnima, pa se znalo dogoditi da neki sadržaji i programi postanu dijelovima kulturnog nasljeđa i odrastanja cijelih generacija.

Recimo, Zabavnik.

Urbana legenda kaže da je krenulo tako da je drugu Titu negdje poslije rata u ruke dopala beogradska „Politika.“ Prelistavši novine, manjkao mu je zabavni sadržaj koji je kao mladac čitao, i primijetio je da nema kaiševa stripa njemu dragog lika: „Bogati“, uskliknuo je pokazavši na stranicu, „ovdje je nekada bio Pajo Patak.“ Bio je to odmah signal urednicima da nova vlast u Jugoslaviji neće oponašati ruske prostaljinističke snage, za koje je strip sam Nečastivi, pa je kao takav strogo zabranjen, nego da zasuču rukave, i krenu s poslom. I nastave gdje su stali.

Jer, prvi broj „Politikinog zabavnika“, novine za djecu, izašao je 28. februara 1939. godine u Beogradu. Tadašnji intelektualci – ljevičari „furali su se na Zapad“, a od tamo su dolazili stripovi: Lone Ranger, Jungle Jim ili Brick Bradford. Disneyevi junaci dobili su ‘domaća’ imena – Mickey Mouse je bio Mika Miš, a Donald Duck – Paja Patak. Ipak, Dušan Timotijević i Živojin Vukadinović, kako su se zvali osnivači Zabavnika, znali su da i drugi izdavači neće sjediti skrštenih ruku. „Mikijev svet“ i „Mikijevo carstvo“, kasnije Mikijev zabavnik i ostali sadržaji, bazirali su se skoro isključivo na crtežima, a ono što je odvajalo Politikin Zabavnik je bio – tekst. U njemu su izlazili i romani Marka Twaina, Edgara Allana Poea ili H.G. Wellsa. Časopis je prije Drugog svjetskog rata imao tiraž od 41.000 primjeraka, što je veliki uspjeh.

Nakon rata, nekoliko godina se čekalo i kad je Tito dao hint (u našem jeziku poznat i kao išaret) da neće slijepo za Rusima, eto i zabave. Već 1952. niknuo je novi Politikin zabavnik. Godine 1968. prebačen je iz novinskog formata u časopis. To će biti početak zlatne epohe, u kojoj će Zabavnik 1971. godine početi izlaziti na latinici, i na slovenačkom jeziku. Tiraž mu je tada bio oko 330.000 po broju, što je ekonomski, u vrijednosti posla, jedan od najvećih uspjeha u novinskom biznisu u Jugoslaviji. Skoro dvije decenije kuća u kojoj ima djece nije se mogla zamisliti bez „Zabavnika“. Koji je uvijek bio uređen po istom principu. Naslovnica, zatim druga stranica na kojoj je Ripleyeva rubrika „Vjerovali ili ne“, na jednoj polovini,  i onda „domaća“ „Jeste vi već čuli da“. Na trećoj, cijeloj stranici je stajao Miki, i onda bi kretale priče, tekstovi o fenomenima s raznih strana svijeta. O Amazonu, Crvenom baronu, vulkanskim otocima Polinezije, ili slapovima Krke.

Biće, onda, da nije ni čudo da sam sanjao da u životu budem novinar. Tada, prije tinejdžerstva skupljena opća znanja (pro)vući će me kroz život, čiji se uspjeh može ocjenjivati različito, ali je jedno jasno: nije bilo prazno, ispunjenost bi mogla biti glavna karakteristika ove prirode.

Novinarom se postajalo najviše zbog uloge u društvu i nekakve specifične težine koju je ta profesija nosila. Kad bi se za nekoga kazalo da je „novinar“, to je značilo da zna više od drugih, i da svojim znanjem podiže ukupan rejting zajednice. Sredine. Jer, u kasnim osamdesetim se još uvijek znalo dogoditi da u redakciju novina, kulturnu, recimo nazove starija gospođa i zamoli nekog od novinara da joj pomogne riješiti križaljku. Ili nešto mlađa osoba, da pita gdje se može naći knjiga za lektiru djetetu, jer je ta knjiga u bibliotekama svugdje posuđena. Jasno, svi istovremeno imaju lektiru.

Te male, društvene akcije kojima su novinari podizali ukupan nivo informiranosti i fundusa znanja u nekom društvu su, zapravo, bile so naše profesije. Jer, iste vijesti su uvijek dolazile s teleksa i govorile su o tome kako socijalistička Jugoslavija cvjeta i gradi se, drug Tito putuje na sve četiri strane svijeta, a Samit nesvrstanih samo što nije donio odluke po kojima će se svijet u budućnosti ponašati. Bilo kako bilo, društvo u kojem smo nekada živjeli u dobroj je mjeri bilo subjekt međunarodnih odnosa i kretanja. Danas to već predugo nije tako. Današnje društvo je objekt slabe distopije u kojem je teško doći do pozitivnih nalaza. Moguće je da je doživljaj toga vremena iz pera ovoga autora mit o boljoj prošlosti, ali realnost je uvijek ona koja puni medije. Samo je pitanje načina interpretacije činjenica.

Ali, unutar tih konvencionalnih i uvijek isto intoniranih vijesti, ostavljao se prostor za mlade i talentirane ljude koji žele reći stvari na drugačiji način. Iz razgovora sa svim značajnijim kreatorima programa za djecu i mlade, od Timothyja Johna Byforda, scenarista i reditelja ponajboljih, međunarodno nagrađivanih programa kakvi su Neven, Poletarac ili Nedjeljni zabavnik, preko Maje Anzulović, dugogodišnje sarajevske urednice najvažnijih programa, ili Bore Kontića, glavnog krivca za Top listu nadrealista, recept je, praktično, isti: nađe se talentiran pojedinac ili grupa ljudi s idejama, i oko toga se sagradi kontekst, emisija ili serija njih koja na zabavan, poučan i edukativan način govori o stvarima koje okružuju mlade, ili im saopštava stvari koje tek treba naučiti. Zvuči jednostavno.

I tu se vraćamo na duh sredine: neko ko se tada smatrao uspješnim, trebao je nešto znati, dok se danas pri gledanju raznih takmičenja, supertalentsa, x-faktora i najboljih glasova, sve svodi na to da mlad čovjek ili dijete od svog talenta odmah moraju nešto imati. I krenuti putem, u ovom slučaju show-biza. Tako je i s medijima: sve one čestice znanja koje su se brižljivo prikupljale s nadom da će nekada trebati, ili neće, ali će biti savršeni ukrasi za priče, nestali su u želji da se oponaša ekskluzivitet „razvijenih“ društava.

Paradoksalno, ali istinito, društvo koje je bilo ideološki ograničeno imalo je pojedince koji su omogućavali širu sliku. Danas se uz pomoć nekoliko klikova može doći do najrazličitijih sadržaja, ali ispada da je interes za njih mali ili nikakav. Ispada da prije, dakle, nije bilo, ali se – tražilo. Danas, ima – ali se, skoro isključivo traže, periferni, i u osnovi banalni programi. Koji, eto, trebaju biti i interaktivni, i u kojima se direktno može sudjelovati. Fotografije i malo teksta, kako mladi danas obično definiraju ono što vole vidjeti. Doduše, bez da se iko uvrijedi, razgovor s nekima od novih zvijezda baš i ne nudi mogućnost da se od njega napiše tekst. Sve se, otprilike svodi na to kako tu i tu imaju „gažu“, kako „spremaju materijal“, i kako nemaju veze sa incidentom s koncerta gdje su zaštitari na pod bacili nekog obožavaoca i onda ga tukli. Tu, objektivno, nema teksta.

Danas svaki smartphone ima kameru koju su do prije petnaestak godina sanjali fotoreporteri profesionalci. A opet, čini se da je malo atraktivnih, dobrih i svježih sadržaja kojima bi mladi bili zadovoljni. Što je, samo po sebi, kontroverzno. Uzmimo primjer da je vijest koju su svi prenijeli: seks na plaži na crnogorskom primorju podijelio javnost. Vrlo je teško naći kriterij po kojem je to vijest. To je intimni akt dvoje ljudi koji efektom pokazivanja u javnosti postaje „vijest“. A vijest je po definiciji nešto novo, nešto što se dotad nije dogodilo. Tu, čini se, dolazimo do srži problema savremenih medija: publiku manje zanima ono što se događa (u) svijetu, „prava“ zabava je privatni život drugih. Zaviriti u tuđu intimu, i ne baviti se svojim životom, to kao da je postulat današnjice. Zavijen u oblandu tržišta i „klikabilnosti“.

E, sad, postoje i drugi primjeri. Kad mlad čovjek kaže da bi želio raditi naučne programe, nad glavom mu odmah visi činjenica da je svaki drugi učenik u BiH, prema PISA istraživanju funkcionalno nepismen. A za nauku se prije nego što se nešto o njoj počne objavljivati valja dobro opismeniti. U društvu u kojem je znanje toliko potcijenjeno, i u kojem se obrazovanje ne koristi za proširenje fundusa znanja, nego se diplome stiču da bi se potvrdila radna mjesta, odnosno politički položaji, onda za „nauku“ baš i ne ostaje puno. Što ne znači da se stvar može mijenjati.

Ili, ekologija? Ispada da je svi volimo, a mladi su načelno za to da u medijima prave ekološke sadržaje, ali skoro svi nijemo posmatramo kako vlast dozvoljava sistematsko uništavanje rijeka malim hidrocentralama. Napisi protiv toga su rijetki, protesti još rjeđi. Šta treba da se dogodi da se počne razmišljati i medijski djelovati u tom pravcu?

Sa sportom je, donekle, drugačije. Tehnološki napredak, mogućnost praćenja svih događaja, tabele, statistike, trivia, transparetnost kapitala i marketinška strana spektakla dovele su sport u poziciju u kojoj je postao jaka industrijska grana. Ubrzani tehnički napredak u velikoj je mjeri utjecao na sport, i to dotle da te mogućnosti mijenjaju načine igranja pojedinih sportova, kontrolišu igre i utrke, i, donekle, mijenjaju njihov duh.  Da biste danas postali dobar sportski novinar, bloger ili neko ko učestvuje u značajnim stvarima na tom polju, mora vam biti dostupna ozbiljna infrastruktura, koju, pak, mogu obezbijediti samo finansijski stabilni mediji. Dostupnost događajima, skupa prava, dug i ekonomski uslovljen akreditacijski proces, sve to ima utjecaj na današnje sportsko novinarstvo koje je, čini se, razvijenije nego ikad. U tom smislu, mladima nije lako ući u taj svijet. Pogotovo iz ovakve današnjice u kojoj društvo ne stimuliše bavljenje sportom zbog masovnosti ili boljeg fizičkog stanja nacije. Slave se samo seniorski uspjesi, organizacija i tehničke pretpostavke su slabe. Svijet sporta, barem u nas, korumpiran je skoro kao i politički, i za slabije, manje i ekstenzivnije praktično nema mjesta. Ona su podijeljena između centara moći.

Podijeljena su barem onoliko koliko je to i društvo.

U takvom je kontekstu teško kreirati. Ne treba ni isključivo optuživati mlade ljude, kad ne čitaju printane medije, ili kad gledaju televiziju isključivo zbog zabave. Ali, kad kažu da na problematične medijske sadržaje treba ignorisati, moraju znati da se problemi – za koje, istina, nisu krivi – neće riješiti sami. I da će morati uzeti aktivnije učešće u njihovom rješavanju. Možda je to put za nove sadržaje, za medije koji bi im bili prihvatljiviji, i koje bi kreirali sami. Ili neće, ali onda će se stvar odvijati kao i dosad. Samo memovi, slike oponašanja koje se unutar kulture šire između pojedinaca, pa makar oni bili brojani milionima – naprosto nije dovoljan. Nešto će se morati dogoditi, jer depresija i loš materijalni položaj u kojem se mladi nalaze neće vječno trajati. Niti je inspirativno okruženje za stvaranje medijskih sadržaja koji bi im odgovarali. Umjesto toga, stoje peersharing i scrolling za koje se nismo potrudili niti da nađemo odgovarajuće prijevode: piljenje i palčevanje su moguća dva prijedloga, ali se oni neće primiti jer ih sugeriše neko ko jeste dovoljno otrovan novim putevima i načinima razbijanja koncentracije u medijima, ali je, ipak, starinskoga kova, i pripada školi koja od medija, na kraju, ipak traži (i) nivo prosvjetiteljstva.

Možda sam naivan, ali muči me pitanje kako na internetu još nikome nije uspjelo da napravi tako nešto dobro i dugotrajno kao što je bio „Politikin Zabavnik“? Istina, ima i rijetkih drugačijih primjera. Helem Nejse su sa svojom animiranom serijom donijeli jedan sasvim novi pristup temama, i osvježili medijsku scenu. Ništa ne dolazi odmah, a živimo u vremenu koje traži instant – uspjeh. Na tržištu. Koje to nije u pravom smislu te riječi, nego je, kako rekosmo, imitacija.

I, eto nas na kraju tamo gdje smo bili na početku. U sredini. Da bi se promijenila medijska percepcija, mora se promijeniti sredina. A to je uvijek najbolje u interakciji. Jer, mediji nikada nisu ni bili ništa drugo, i ništa više ni manje, nego ogledalo društva. I u tome svako ima svoj put: ispada da smo najveći naivci ispali mi koji smo željeli slobodno društvo i medije. Fenomen omladinske štampe i medija u bivšoj Jugoslaviji, donio je mogućnost novih glasova: i to je mogao biti putokaz za buduća vremena. No, nije bilo tako: pobijedio je mit o tržištu, o uspješnosti, koji u našem slučaju – ako je igdje – nije kapitalizam, nego njegova loša imitacija.

Za početak promjene potrebna je ideja. Bez vjerovanja nema ničega, pa ni medija.

Makar im i ne vjerovali.

Jer, svaki tekst na svijetu treba propitivati.

A da bi se to desilo, on, ipak, mora postojati.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend