29. dec 2022.

Od stereotipizacije do razbuktavanja govora mržnje

Uloga medija je ključna u borbi protiv stereotipa, s obzirom na svakodnevnu konzumaciju različitih medijskih sadržaja.

foto:Pixabay

Uloga medija nije samo da informišu. Njihov značaj i doseg mnogo je širi od posredovanja između plasiranja informacije i konzumiranja njenog sadržaja. Mediji utiču na oblikovanje javnog mnijenja i mogu, onda kada znaju kako, biti značajan društveni korektiv.

U potkapacitiranosti redakcija, stalnoj utrci za klikom i likeom nerijetko će se zanemariti postulati profesije. Pa će se zgodnim učiniti da se objavi video sa reporterskim lapsusom tokom živog javljanja, koji će uskoro, uslijed ljudske dokonosti, postati viralan i neće se razmišljati o posljedicama koje će pretrpjeti osoba kojoj se lapsus desio. A dešava se svima. Ljudski je griješiti, ali ne i koristiti slabosti drugih radi većeg broja posjeta ili klikova, kako bi se u konačnici marketinški prihodi povećali.

Širiti stereotipe ne znači samo uvredljivo pisati o nekome. Dovoljno je odabrati da to budu prigodničarski tekstovi. Najogledniji su vezani za Rome i Romkinje, kojih se mediji obično sjete tek za Međunarodni dan Roma ili Đurđevdan, te ih predstavljaju kao veseo narod kojem ne smeta život ispod svakog dostojanstva. Ili će na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom posjetiti one najuspješnije, koji su preskočili sve barijere i uprkos svemu postigli uspjehe. Kao da su uspjesi nužni. I kao da su imanentni i osobama bez invaliditeta. U oba slučaja često će propustiti da govore o stvarnim problemima, izostanku sistematske podrške, ljudskim pravima koja nisu privilegija nego dužnost.

„Uloga medija je ključna u borbi protiv stereotipa, s obzirom na usmerenost javnosti na medije i na svakodnevnu konzumaciju različitih medijskih sadržaja. Mediji delom reflektuju, a delom i proizvode stvarnost i naše mentalne slike o stvarnosti i ulozi različitih grupa u društvu, uključujući marginalne grupe. Kod nas imamo problem da se o ovim grupama izveštava nesistemski, prigodno povodom nekih određenih događaja (dani ljudskih prava i sl.) i ovo nesistematsko izveštavanje doprinosi njihovoj daljoj nedovoljnoj vidljivosti“, objašnjava Zlatiborka Popov Momčinović, sociologinja, politologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu.

Slično misli i Vanja Šunjić, književnica i nezavisna novinarka posvećena odgovornom novinarstvu, dodajući primjer pisanja o femicidu.

„Kad govorimo o medijskom izvještavanju o marginalizovanim skupinama i žrtvama, najveći problemi su prigodničarsko izvještavanje, kada ih se sjetimo samo oko obilježavanja različitih datuma i događaja, sa ne uvijek najčasnijim i najetičkijim novinarskim namjerama, npr. za Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, Dan žena, Povorka ponosa itd., te viktimizacija i sekundarna viktimizacija žrtava, čemu svjedočimo posljednjih mjeseci nakon brojnih naslova o nasilju, femicidu, samoubistvima“, kaže ona.

Čitajući ove tekstove, kako dodaje, nemoguće se oduprijeti osjećaju da je njihova jedina namjera clickbait, gdje bombastičan naslov koji će privući klik mišom, autoru bitniji od suštine pa čak i od istinitosti teksta koji je ispod tog naslova kada je izvještavanje o ovim temama u pitanju.

„S druge strane, mi imamo vrlo ozbiljne, opsežne analize uglavnom autorica, koje problematizuju ove pojave u društvu, no ti tekstovi teško dopiru u mainstream i nemaju pažnju kakvu zaslužuju“, govori Šunjić.

Stereotipizacija za osnaživanje stigme

Pisati o ženama, iz bilo koje profesije i bilo kojim povodom, nerijetko će se svesti na stereotipe, uz odsustvo razmišljanja čemu oni u konačnici vode. I dok će se kod muškaraca paziti o društvenoj hijerarhiji na kojoj se nalaze, žene će biti jednako stereotipizirane neovisno o tome čime se bave.

Za pjevačice će misliti da su same odgovorne zbog toga koju su profesiju izabrale. Da obezvređivanje i seksualizacija idu kao prateća oprema uz mikrofon. Za političarke isto. Kao da odluka o bavljenju politikom istovremeno podrazumijeva i prihvatanje štetnih narativa koji se o njima kreiraju. I nakon svega što se tokom predizbornih kampanja i mimo njih može u medijima pročitati o političarkama, ravno je čudu da se žene uopšte odlučuju na taj korak.

Širenje stereotipa u medijima o ženama ne vodi „samo“ kliku i lajku, nego vodi rodno uslovljenom nasilju. U atmosferi neuvažavanja žena u javnom prostoru svaki nasilnik će misliti kako ima dodatno pravo da donosi odluke o životu svoje žene ili partnerice. Nekada do te mjere da posljednji čin nasilja bude femicid, o kojem će se pisati uz romantiziranje i relativiziranje, otvarajući novi krug ovog beskonačnog ciklusa omeđenog odsustvom etike i ljudskosti.

„Upravo stereotipizacijom, mediji ponajviše učestvuju u osnaživanju stigme, ravnodušnosti, pasivnosti, skeptičnosti i nepovjerenja prema marginaliziranim i osjetljivim skupinama društva. Pri tome, gomilanjem i produbljivanjem stereotipa, mediji jednako doprinose veoma ozbiljnom problemu današnjice, a to je potpuni izostanak kritičkog i afirmativnog mišljenja“, napominje Nikolina Todorović, književnica i nezavisna novinarka, takođe posvećena odgovornom novinarstvu i pisanju o marginalnim skupinama.

Mediji zasigurno, kako kaže viši asuistent na Odsjeku za književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Anes Osmić, imaju moć da umjesto stereotipa predstave čovjeka i da iza etikete, predubjeđenja i zablude ponude ljudsko životno iskustvo najrazličitijih pojedinaca/ki.

„To bi barem odgovorni, etični, profesionalni mediji mogli i trebali da rade. Stereotip je uvijek svedena, površna slika o nekome. Mediji mogu produbiti i istražiti te slike predstavljajući zašto se određeni stav o nekoj grupi pojavljuje, a i ponavlja. Recimo, kada govorimo o stereotipu da Romi/kinje ne žele da idu u školu, mediji mogu istražiti šire socio-političke prilike koje dovode do uvjerenja Roma/kinja da se obrazovanje ne isplati. Isti je primjer za svaku marginaliziranu skupinu“, smatra Osmić.

Dodaje da je svjestan da je lakše, brže, odnosno ekonomičnije nuditi stereotipe „nego posvetiti dublja i pažljivija istraživanja kako predrasude nastaju ili kako ih prevazilaziti. Iako mediji nisu nužno učiteljica života imaju mogućnost i da javnost informiraju o široj pozadini određenog problema i kontekstu nastajanja predrasuda“.

LGBTIQ populacija u mainstream medijima najčešće će biti stereotipno predstavljena i seksualizirana. Tekstove o LGBTIQ osobama pratiće erotizirane fotografije istospolnih partnera/ica čime će se stvarati iskrivljena perspektiva i sklanjati fokus sa stvarnih problema koji podrazumijevaju potpuno neravnopravan status istospolnih partnerstava u odnosu na heteroseksualne parove, do drugih poteškoća sa kojima se suočavaju trans osobe i slično.

Umjesto da se put do klika barem jednom premosti dobrom namjerom i tematiziranjem problema i poteškoća sa kojima se LGBTIQ osobe svakodnevno suočavaju dok istovremeno ispunjavaju sve obaveze prema društvu i državi kao i heteroseksualna većina.

Govor mržnje izazvan stereotipima

„Govor mržnje u online prostoru jedna je od tema koje me istinski okupiraju i o kojima sam, uostalom, napisala nekoliko tekstova i članaka. Uprkos tome, svaki put iznova jednako me potresa i uznemirava val agresivne, destruktivne, otrovne mržnje i gluposti koja izranja iz pluralističkog bespuća“, kaže Nikolina Todorović.

Pozornijim sagledavanjem, dodaje ona, vrlo lako se može uvidjeti da su prakse govora mržnje u medijima više pravilo nego izuzetak. Na primjer, gotovo isključivo, svaka vijest koja se tiče LGBTIQ pripadnika/ica bit će ispraćena uvredama, prijetnjama i ismijavanjem.

„Odmah se nameće pitanje da li je problem samo u komentatorima/icama ili dio odgovornosti preuzimaju i web portali odnosno mediji koji nastoje tobože što neutralnije izvještavati i pisati o LGBTIQ zajednici, ograditi se od zvanične podrške, a istovremeno ne činiti ništa da se istospolna i trans zajednica zaštite od dehumanizirajućih homofobnih i transfobnih komentara. Čini mi se da je odgovor kristalno jasan, te da bi se veliki broj bosanskohercegovačkih portala mogao smatrati saučesnicima u širenju govora mržnje. Razbuktavanje mržnje i promicanje stereotipa je, uostalom, jedna od fundamentalnih odlika većine naših mainstream medija“, kaže Todorović i napominje da ovaj krupni fenomen sagledava iz pozicije pripadnice LGBTIQ zajednice, žene, aktivistice i autorice koja se trudi pisati i promišljati odgovorno. Stoga je sve to skupa, s razlogom, pogađa vrlo intimno.

Marginalne grupe, navodi Zlatiborka Popov Momčinović, se najčešće prikazuju kao pasivne žrtve, čime im se negira bilo kakva subjektivnost. O njima se izvještava senzacionalistički, kada se desi neka tragedija ili kad neka osoba s invaliditetom postigne neki uspjeh.

„Time se skreće pažnja sa stvarnih uslova u kojima osobe s invaliditetom žive, ne doprinosi jačanju svesti o nasilju u porodici kao ciklusu, o diskriminaciji LGBT osoba koje svaki dan istu žive… Takođe, profesionalno izveštavanje bi stvorilo klimu i preduslove da se brojni problemi i reše, a ne samo da se o njima izveštava. No, dominantan način funkcionisanja i izveštavanja, tj. marginalizacija i senzacionalizacija stvara trigger za različite komentare na društvenim mrežama i portalima gde zapravo i najviše ima govora mržnje i pozivanje na nasilje, kao i neprimerenih i stereotipnih komentara“, dodaje Popov Momčinović.

Dominantno loša slika nije istovremeno i povod da sami/e nešto ne učinimo. Samim neučestvovanjem u objavljivanju tekstova koji potiču stereotipe već doprinosimo promjeni. Osvijestiti da je nešto problem već je dio rješenja. Lična odgovornost pojedinaca i pojedinki u medijima kao i u društvu općenito, od presudne je važnosti. I upravo zahvaljujući njoj, promjene su moguće. Proces je sigurno spor i zahtjevan, ali alternativa je jedino u još dubljem medijskom dnu ka kojem zasigurno koračamo.

Potrebna je svijest da se iza tekstova nalaze ljudi koji su njihovim sadržajem pogođeni. Da iza femicida i najčešešće samoubistva počinioca, nerijetko ostaju djeca. Da se njihovi životi i karijere trebaju posmatrati odvojeno od onoga što se dogodilo njihovim roditeljima. A najčešće se ni to ne ispoštuje. Političko neistomišljeništvo ne smije biti pokriće za izrugivanje, seksualizaciju i stereotipizaciju političarke. Veselje Roma za njihov praznik nije alibi da ništa za poboljšanje života romske zajednice ne činimo tokom ostalih dana u godini.

„Ono što bi mediji mogli uraditi jeste odustati od clickbait i marketinškog segmenata, obavezno mnogo više voditi računa o naslovima koji moraju prestati biti senzacionalistički, te ukoliko izvještavaju o nasilju i marginalizovanim skupinama, obavezno konsultovati i stručne osobe (psihologe, sociologe), jer sama vijest kao takva nema nikakvu društvenu korist. Važno je i prilikom izvještavanja o pravima LGBTIQ+ osoba, izbjeglica i drugih marginalizovanih skupina prestati pitati javnost da li to podržava, jer ljudska prava ne mogu i ne smiju biti stvar nečijeg mišljenja i osjećanja“, objašnjava Vanja Šunjić.

Zlatiborka Popov Momčinović sugeriše način kojim bi se trebalo ići do odgovornog novinarstva kao mainstream načina izvještavanja.

„Mediji trebaju biti svesni svoje uloge u društvu i važnosti novinarske profesije koja treba da bude jedan od ključnih faktora u daljoj demokratizaciji društva, a sigurno je da bi profesionalnije izveštavanje doprinelo ne samo poboljšanju situacije već i boljem položaju novinara i novinarki u društvu i u medijskim kućama. Važno je unapređenje saradnje sa nadležnim institucijama, uvezivanje sa civilnim društvom, i posebno obrazovnim institucijama te bi zajednički rad u tom pravcu doprineo da profesionalno izveštavanje postane mainstream, a neprimereno se konačno premesti na margine društva“, navodi Popov Momčinović.

„Voljela bih da bosanskohercegovački mediji ponajprije shvate dubinu, važnost i odgovornost koju imaju u društvu. Poražavajuće je što u našoj zemlji postoji tek nekolicina portala i medija u kojima tek nekoliko hrabrih i odgvornih novinarki i novinara pišu tekstove u kojima otvoreno promišljaju o važnim problemima sugrađana/ki. Potom, umjesto senzacionalističkog, tabloidnog i površnog izvještavanja, mediji bi, napokon, trebali prigrliti etičko, te društveno odgovorno i osviješteno informiranje javnosti“, zaključuje Nikolina Todorović.

Nedavni slučaj izolovanja dječaka sa Down sindromom na priredbi u vrtiću uznemirio je javnost. Nerijetko onu istu koja će se, kada propusti nisu toliko očigledni, zabavljati konzumiranjem sadržaja i dijeljenjem tekstova koji potiču različite vrste stereotipa. Koliko će samo puta to učiniti dijeljenjem video klipova sa Romima/kinjama koji bi „trebali biti smiješni“.

Kada s razlogom reagujemo na ekstreman primjer diskriminacije i kada nas naravno ljudski zaboli koreografija koju udaljeni dječak izvodi samostalno, trebamo se zapitati koliko sami doprinosimo takvim epilozima. Koliko smo zanemarujući naizgled male medijske propuste dozvolili da se stvarnost koju živimo pretvori u mračnu sliku neljudskosti.

Zato, za početak, ne trebamo čekati dan osoba s Down sindromom da obujemo raspar čarape nego uticati da medijski prostor ne bude u rasparu sa etikom i da profesionalni standardi novinara/ki budu jedna od ključnih poluga pravednijeg društva.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend