Azra Nezirić: Ne dam svoje ja ideale…

Građanski hrabri jesu oni ljudi koji uspiju sami sebe da pobijede, svoje strahove i predrasude kako na ličnom tako i na kolektivnom planu. S mnogo groteskne gorčine promatram mlade koji bezambiciozno, bez ikakvog kvalitetnog sistema vrijednosti provode besciljno dane trateći vrijeme uzalud, te mi često dođe da dignem ruke od svega, od učenja, od ulaganja u sebe u pogledu novih znanja nevezanih za struku, da čisto postanem jednaka njima; društveni parazit čije su funkcije mozga odavno zakržljale i svele se na animalni, biološki nivo.

Svakodnevno sam izložena različitim vidovima manipulacije ideoloških centara moći koji represivno utiču na svakog iole kritički i analitički orijentiranoga čovjeka, koji je uvijek u manjini i kao takav nužno biva hrabar u očima onih pojedinaca koji čine veliku većinu. Zbog čega je, ustvari, svima nama nužna i neophodna naobrazba u vezi sa fenomenom građanske hrabrosti? Zbog čega nisu svi podjednako u mogućnosti da se odupru uticaju etnonacionalističke retorike koju sprovode čak i religijske institucije? Svjedoci smo činjenice u kojoj se količini čovječanstvo robotiziralo i potpuno otupjelo u pogledu svih vrijednosti humanizma koji se apsolutno pretvorio u čisti materijalizam i konzumerizam, te da počimamo ignorirati činjenicu da smo ljudska, emotivna, društvena bića koja tako ne mogu da funkcioniraju niti da se ostvare u svojoj potpunosti. S tim u vezi, građanska hrabrost u smislu spremnosti pojedinca na žrtvu za Drugog, uz odgovarajući rizik zahtijeva i traži mnogo, u šta me uvjerila i radionica Škole građanske hrabrosti na kojoj sam bila svjedokom govora hrabrih pojedinaca koji su odlučno stali u odbranu drugog te pritom ugrozili vlastitu bezbjednost.

Na seminaru sam naučila da je rizik neminovan kao i ‘isključenje’ iz društva koje potom slijedi, iz jednog jedinog razloga – što nisu slijedili politiku, letargiju, učmalost i apatiju mase. Građanski hrabri jesu oni ljudi koji uspiju sami sebe da pobijede, svoje strahove i predrasude kako na ličnom tako i na kolektivnom planu. S mnogo groteskne gorčine promatram mlade koji bezambiciozno, bez ikakvog kvalitetnog sistema vrijednosti provode besciljno dane trateći vrijeme uzalud, te mi često dođe da dignem ruke od svega, od učenja, od ulaganja u sebe u pogledu novih znanja nevezanih za struku, da čisto postanem jednaka njima; društveni parazit čije su funkcije mozga odavno zakržljale i svele se na animalni, biološki nivo. Jeste da su oni većina, čak 98 % ih je, ali kada mi takve misli zaplove umom, zgrozim se od pomisli da neko drugi razmišlja za mene, te sam iz tog razloga radije spremna na velika i bolna odricanja i rizike, nego da se manipuliše mnome na bilo kojem polju. Zahvalna sam gospođi Broz i organizatorici Melisi Kapić što mi je omogućeno da steknem uvid u ideju i praksu građanske hrabrosti i na upoznavanju istih takvih ljudi koji treba da izvrše krucijalne promjene unutar našega društva i koji prvenstveno smiju stati u obranu ruba, periferije i obespravljenih marginalnih grupa poput LGBT populacije, silovanih žena i prava žena općenito kao i svakih ‘Drugih’ koji će skupiti hrabrost, pobijediti jedan od primarnih ljudskih nagona – strah (od moćnika koji su trenutno na pozicijama, pogrešnih znanja i uvjerenja, sistema vrijednosti koji graniči sa zdravim razumom, te konstantno poziva na prljavštinu i smrad ograničenog primitivizma i nacionalizma).

Hrabri građani, pojedinci, outsideri su jedini koji mogu izmijeniti trenutni sistem korupcije, mita i ideje podobnosti umjesto sposobnosti te se iskreno nadam da ću i sama postupiti građanski hrabro kada se nađem u situaciji u kojoj ljudski moral tjera na djelovanje i pomoć potrebnima pa makar i sama bila potlačena od strane tih istih moćnika. Nije me strah, pobijedila sam ga, što znači da sam glavnu prepreku za građansku hrabrost prevazišla. Na pojedince poput Srđana Aleksića, Neđe Galića, Višnje Marilović, Bobana Stojanovića treba da smo ponosni te da idemo njihovim putem i učimo mlade da uvijek budu spremni stati u odbranu ugnjetavanog. Iako se čini da su nam politički moćnici i ideološki centri moći nebo vezali žicom, ipak je samo humanost na djelu ono što širi granice našega mjesta pod suncem. Još je Električni orgazam krajem 80-ih godina prošloga stoljeća objasnio zatvorenost, skučenost, monologičnost naših prostora; 30-ak godina poslije, njihova pjesma ‘Nebo’ je neka vrsta ‘himne’ hrabrih, mladih i obrazovanih ljudi sa ogromnim potencijalom za promjenu i poboljšanje:

‘Moje su nebo vezali žicom
po mome mozgu crtaju sheme
žele još jednu kopiju svoju
da njome vrate nestalo vreme;
Al’ ne dam svoje ja ideale
i ješću snove umesto hleba
ja svoju sreću nosim sa sobom
ona je parče slobodnog neba.’

Naši ideali su aktivna humanost, tolerancija, etičnost, edukacija, građanska hrabrost i spremnost na Dijalog. Iako sam svjesna da ne možemo lako mijenjati naslijeđe jednostranog monologa, primitivizma i nacionalizma, ali ulažući u sebe, unaprijeđujući sebe u bolju osobu nesvjesno činimo i podstičemo druge da budu isti takvi te postepeno, ali kvalitetno i trajno možemo iskorijeniti svaku anomaliju našega društva.

Tekst napisan u okviru School for Civil Courage – Gariwo