19. jun 2016.

Fratucan: Šta su najveći gresi ukinutog ‘Radara’

marina fratucanMarina Fratucan, urednica na Radio-televiziji Vojvodine (RTV) a čiju je emisiju „Radar“ novo rukovodstvo ove medijske kuće odlučilo da prestane emitovati, kaže da je najveći greh bivšeg rukovodstva to što je bilo profesionalno, objektivno, što se nije sviđalo ni jednoj vlasti

„Stojim iza toga da nismo bili Pajtićevi i da smo se vrlo kritički odnosili prema njima“, navodi naša sagovornica.

Fratucan se od prvog dana pridružila protestima zbog politički motivisane smene rukovodstva RTV odmah nakon izbora.

RSE: Da li je Vaša emisija „Radar“ skinuta sa programa RTV-a zbog toga što vas je teško kontrolisati ili zato što ste učestvovali na protestima?

Fratucan: Zato što nas je teško kontrolisati. Bila bih svakako „skinuta“, s protestima ili bez.

RSE: Poslednji „Radar“ nije reprizno emitovan. RTV je saopštio da ste zloupotrebili ugovorene obaveze. O čemu je reč?

Fratucan: Ne smatram da sam zloupotrebila ugovorene obaveze. Imala sam moralnu i svaku drugu obavezu da gledaoce, posle pet godina, obavestim da narednog utorka, u 21 sat, neće biti naše emisije i da im dam obrazloženje. Rekla sam da nije samo reč o letnjoj šemi, nego i o političkom pritisku, što je reprizno neemitovanje i potvrdilo.

RSE: Imate li plan šta dalje ili ćete proći kao Olja Bečković sa „Utiskom nedelje“? Očekujete li poziv od neke druge TV?

Fratucan: Ne očekujem, iz razloga što takva TV ne postoji. „Radar“ će pokušati na neki drugačiji način da ostane u eteru, najizvesnije je kroz neku produkciju na internetu.

(Epizoda „Istorijat građanskih protesta“, emitovano 14.06.2016. Ovo je poslednja epizoda emisije „Radar“ koja je emitovana na Radio-televiziji Vojvodine u premijernom terminu utorkom u 21, da bi već sutradan kada je trebalo da bude repriza od 14 časova njeno emitovanje izostalo. Izvor: Youtube)

RSE: Da li mislite da će sudbinu RTV Vojvodine doživeti i RTS (Radio-televizija Srbije), ili je on malo oprezniji?

Fratucan: S obzirom na kontakte sa ljudima iz RTS-a, mislim da su oni dosta obazriviji. Naravno da se i oni trude da održe profesionalni nivo novinarstva. Dajem im svu podršku u tom smislu. Možda će doživeti promene, ali najverovatnije u blažoj meri.

RSE: Uporedite Vučićev i Miloševićev odnos prema medijima.

Fratucan: Slobodan Milošević je vladao kada nije bilo interneta, kada je bila jedna jaka TV. Nije imao potrebu da se toliko eksponira, sve je kontrolisao uz pomoć par svojih ljudi na RTS-u i oko sebe. Vučić ima potrebu da bude uvek, svakog dana, ispred gledalaca i još uvek nema javni servis. Agresivniji je i teško mu je da „pokrije“ sve, uključujući i internet. Razlika ipak postoji.

RSE: Kako razumete Vučićevu izjavu da neće da gostuje ni na jednom javnom servisu, ni na RTS-u, ni na RTV Vojvodina?

Fratucan: Mislim da to, pre svega, govori o premijeru, o načinu kako on poštuje institucije, koje bi trebale da su se već izgradile u ovih 16 godina. Govori o tome da je premijer ne poštuje, a mnogo manje govori o javnim servisima. Mogu da zaključim da su oni, bar u prethodnom periodu, pokušali da budu objektivni, što se njemu nije dopalo.

RSE: Šta je najveći greh bivšeg rukovodstva RTV Vojvodine?

Fratucan: Što je bilo profesionalno, objektivno, što se nije sviđalo ni jednoj vlasti. Stojim iza toga da nismo bili Pajtićevi i da smo se vrlo kritički odnosili prema njima. Zato što nismo hteli da slušamo nikoga, nego samo osnovne kodekse svoje profesije. To nam je najveći greh.

RSE: Da li je to najveći greh „Radara“?

Fratucan: Očigledno. „Radar“ je dobio nagradu Cirkoma, bili smo u Bugarskoj. To su regionalni javni servisi Evrope. Naša emisija „Radar“ je proglašena za najbolju u kategoriji News Magazina. Mislim da ova nagrada govori o našoj profesionalnosti, za razliku od onih, koji su našu profesionalnost i objektivnost osporavali.

RSE: Iza te nagrade stiže otkaz.

Fratucan: To govori o novom rukovodstvu i o svemu onome što su oni rekli, da neće doći do promene uređivačke politike i da ćemo svi raditi na istom zadatku. Ostali su samo očigledno oni, na njihovom radnom zadatku, u koji se mi svakako ne bi ni uklopili, i da smo ostali.

RSE: Da li je bilo pritisaka na RTV Vojvodine u vreme Pajtićeve ekipe?

Fratucan: Svako bi bio naivan ako bi pomislio da bilo koja vlast ne kontroliše, ili ne pokušava da kontroliše, medije. Takav je bio slučaj i sa RTV Vojvodine. Sigurno je da su postojale određene vrste komunikacije, a ne znam da li bi ih nazvala pritiscima ili pokušajima pritisaka.

Mi iz „Radara“ se nismo sviđali ni ovima, ni onima. Pogotovo ova garnitura novinara i urednika, koja je sada smenjena, njih 14. To su mladi ljudi koji su došli sa Odseka za medijske studije, jako puno njih sam ja usmerila na tu TV. Oni nisu ni imali vremena da budu članovi nekih stranaka, niti su to po svojoj vokaciji. Konstatacija da smo mi „žuti“, Pajtićevi, što se po novinama razvlači i što sadašnje rukovodstvo tvrdi, zaista je neutemeljena.

Mislim da na rukovodećim mestima moraju biti ljudi koji znaju da kažu ne. Znam da to zvuči kao iluzija i kao utopija, ali mislim da na rukovodeća mesta treba staviti ljude koji će moći da kažu ne, bilo kojoj vlasti. Da li je to moguće ili ne? Uvek se nadam da jeste.

RSE: Koji je deo odgovornosti na samim novinarima?

Fratucan: Sve veći i veći. Devedesetih su novinari imali hrabrosti da se distanciraju, ustanu, sklone se, bez obzira na priče o egzistenciji. Svako je u tom trenutku imao članove porodice o kojima je morao da brine. Ipak se imao osećaj do koje mere se može ići i kada treba da se stane i kaže: „Neću da služim tom režimu!“

Sada nije ratno stanje, situacija je potpuno drugačija, ali i sada, svako od nas, mora da ima osećaj, ako se do sada profesionalno bavio novinarstvom, ili ako je mlad čovek a želi dalje da se bavi profesionalno novinarstvom. Treba reći Vučiću, nekada Miloševiću: „Neću da radim po diktatu koji nam vi namećete.“

Novinarstvo mora ostati novinarima, politika političarima. U tom smislu, meni je jako drago da se desio pokret podrške RTV Vojvodine, koji zaista nije politički obojen. Jesam u tom pokretu, u smislu podrske, ali nisam inicijator. To je ostavljeno mladim ljudima.

Upravo ti mladi ljudi su u nekom trenutku shvatili da ne žele da budu marionete bilo kojoj vlasti, pa ni ovoj sada. Usprotivili su se tome. Mislim da je to jako važno. Oni već sada, sa svojih 20 ili 30 godina, znaju gde treba biti. To mi je jako drago.

RSE: Protesti novinara povodom seksističke izjave tadašnjeg ministra Gašića, završen je njegovom smenom. To je bio efekat tih protesta. Šta očekujete da će se dogoditi sa ovim protestima u Novom Sadu?

Fratucan: Protesti u Novom Sadu nisu konkretno do sada ništa rešili. Videćemo da li će vratiti te ljude na male ekrane, recimo od jeseni. Takvih je bilo indicija od strane rukovodstva. Nisam očekivala konkretan efekat, ali mislim da su bar uprli prst na one koji sada vladaju televizijom, da to što rade ne može da se radi.

Pokazali su da taj lanac upravljanja kreće od Vlade, zapravo od institucija države koje imenuje Skupština, pa Upravni odbor, pa onda dalje. Upravni odbor je obavio smene. Upravni odbor je jednoglasno smenio rukovodstvo RTV. Mislim da smo javnosti ukazali da iza toga zaista stoji politika.

RSE: A šta nas uči primer Savamale i protesta protiv fantomskog rušenja dela Beograda?

Fratucan: Uči nas da ipak vredi izaći na ulicu i podići svoj glas protiv nepravde, protiv svega što se dešava, da to ima nekog efekta. Sad ćemo čekati konkretne poteze, da vidimo ko je kriv, šta će se desiti sa ljudima koji se imenuju kao krivci, da li će tu biti konkretnog postupka. U svakom slučaju, da toga nije bilo, verovatno bi to prošlo kao još jedna od situacija u Beogradu koju je pojeo mrak.

Protesti su jako važni. Mislim da je ovo buđenje građanske svesti, u svim ovim gradovima na lokalnom nivou. Veoma je važno da ljude interesuju lokalni problemi. Protesti su svakako drugačiji od onih devedesetih. Tada smo rušili Miloševića, borili se protiv rata. Sada ljudi nisu direktno usmereni na Vučića, ali su usmereni na svoje lokalne probleme.

Da li će se oni uvezati, da li će ići u neku širu akciju, ostaje da to pokaže vreme. Građani su se konačno probudili i mislim da je to jako važno, da konačno kažu: „Ne. Nećemo više da trpimo ono što se dešava sa nama!“

RSE: Ali, nauk je dvostruk, za novinare i one kod kojih se budi građanska svest, da ipak nešto može da se učini, da nešto može da se promeni, da može neko da se pozove na odgovornost. Sa druge strane, vlast je shvatila da je slaba u odnosu na proteste i da može da pojača kontrolu medija. Da li mislite da to može biti također efekat?

Fratucan: Za građane je svakako dobra poruka. Mislim da su se ohrabrili. Mislim da je bilo puno nezadovoljnih, ali da je većina njih, po kućama, i naravno najviše po društvenim mrežama, komentarisala da ne može da bude nikakav efekat tih protesta i da ne vredi izlaziti na ulicu. Mislim da su se na ovaj način ohrabrili, svi ti koji su do sada sedeli, čučali i jadikovali. U tom smislu, efekat za građane je svakako pozitivan.

Bez obzira što na ulicama nema stotine hiljada ljudi, kao što je bilo devedesetih godina, da Vučiću svakako nije svejedno što se ulice svake dve nedelje, skoro pa svake nedelje, pune u nekim od većih gradova Srbije i što ti protesti nisu politički obojeni. On i njegovi poltroni mogu da tvrde da sve to ime veze sa opozicijom. Definitivno, ovoga puta nema.

Građani su razočarani opozicijom i to jeste negde najstrašnije, što je ova druga strana, uslovno rečeno demokratska, u koju smo mi verovali šesnaest godina, izgubila naše poverenje. Mi sada zapravo nemamo izbora, nemamo tu drugu stranu.

Stvarno se nadam, to su neki sagovornici u našoj emisiji rekli, da će ovi protesti iznedriti neko novo lice, ali za to treba očigledno vreme. Baš je bilo na društvenoj mreži jedno pitanje – „OK, sada srušimo Vučića. Koga ćemo da stavimo?“ To jeste jedno pitanje za Srbiju, nimalo prijatno. Stvarno – koji nam je izbor?

RSE: Možda i malo preuranjeno.

Fratucan: Možda i malo preuranjeno, svakako.

RSE: Da malo prošetamo kroz Vašu novinarsku biografiju. Možete li nam reći gde ste sve bili sa kamerom, od devedesetih na ovamo?

Fratucan: Moja biografija kreće od 1984. godine na televiziji, još u nekim srećnijim vremenima i mojim srednjoškolskim danima, kada su teme bile bezbrižne, poput muzike, zabave i svega ostalog. Onda je došao rat koji me odveo na Yutel. Tu je nekako krenulo ozbiljnije bavljenje novinarstvom. Prilike su bile takve, imala sam svega 22 godine.Sve to što sam gledala svojim očima, a nisam mogla da vidim u tom periodu na Televiziji Novi Sad, ni na RTS-u, želela sam da pokažem i imala sam priliku na Yutelu.

Išla sam u okolini Vojvodine, u Slavoniju na ratišta. U prve borbene redove i rovove nisam toliko išla. Išla sam, kada su bili snajperisti, u Bačkoj Palanci. Sećam se na mostu 25. maj, rekla sam snimatelju da ovde uradimo „stand up“. Pitao me da li sam normalna, jer je tamo snajper. Bile su i takve situacije. Bila sam na mirovnim koncertima u Sarajevu, gde smo svi pokušavali da nekako sprečimo rat u Bosni.

Kada se Yutel ugasio, onda sam nekako prirodno otišla na neke strane produkcije, koje su me tada zvale. Pravila sam priče koje su bile aktuelne u Srbiji tih godina, poput sankcija, Arkana i raznih priča.

Do Arkana sam došla slučajno, preko Đovani di Stefana. On je ovde bio miljenik Slobodana Miloševića. Čak je i u ličnoj karti dobio adresu Tolstojeve ulice (ulice na Dedinju, elitnom delu Beograda u kojoj je stanovao i sam Milošević, op.a.). Italijani su bili zainteresovani za tu priču, Rai Uno, pa čak i Sky.

Jednom sam sa tim Đovanijem šetala po Beogradu. Vodio me svuda. Išli smo u hotel Hilton. Bilo je neko obezbeđenje, pa neka besna kola. U to vreme je tobilo i opasno. Onda me je odveo kod svog najboljeg prijatelja, nisam ni znala kuda idem a taj prijatelj je bio Arkan. Tako sam završila kod Arkana i intervjuisala ga.

Godine 1996. sam osnovala svoju produkciju Urbans, teme su bile regionalne. Radila sam i za Radio Slobodna Evropa do 1994. godine. Taj region je mene, sve vreme, ne mučio, već mislim da mi je mnogo toga lepog donio.

Meni je stvarno žao što se Jugoslavija raspala. Nije me sramota to da kažem. Radila sam tada na Televiziji Novi Sad i sarađivala sam sa svim tim centrima, kao zaista mlada novinarka. Radila sam za TV Zagreb, Prištinu, Sarajevo, za nedeljne Dnevnike JRT. Meni je to bilo jako drago, osećala sam taj prostor kao svoj, kao i sada. Svi ti projekti, i Yutel i RSE, su bili regionalni. I Urbans je pokušavao da sagleda problem u regionu tih godina, devedesetih, kasnije i dvehiljaditih. Radar sam, igrom slučaja, pokrenula 2011. godine. U nekoj meri sam ga fokusirala, koliko god i kada god je bilo moguće, na region.

RSE: Da li Vam je bogata arhiva, koliko je bogata profesionalna biografija?

Fratucan: Ima nešto i iz tog perioda. Videćemo sada koliko će RTV Vojvodine sačuvati od ovih pet sezona „Radara“. Mislim da sute godine bile plodonosne, ne samo zbog nagrade, koja je stigla, nego i zbog reakcije ljudi. Idući u Beograd, prema železničkoj stanici u Novom Sadu, ljudi su mi i danas davali podršku uz put, dok sam hodala ulicama grada. To rade svakodnevno.

RSE: Šta Vam kažu?

Fratucan: Daju podršku. Kažu: „Svaka čast. Izdržite, uz vas smo“. Ima puno pregleda „Radara“ na Youtube-u. Ova poslednja emisija je skinuta, ali smo našli načina da je okačimo na Youtube.

RSE: Ima li pretnji?

Fratucan: Ima nekih zluradih komentara, koji su naravno uobičajeni, ali ih je u znatno manjoj meri nego ranije u 90-im. Da li će ih biti kasnije, ne znam.

RSE: To govori da je u društvu, ipak, drugačija atmosfera.

Fratucan: Nadam se da je taj period iz devedesetih iza nas. Meni su zaista i fizički pretili devedesetih godina. Moje starije dete je odrastalo uz pretnje da smo svi ustaše, izdajice, srbomrzci i tako dalje. To sada dosta provejava od novog rukovodstva. Smatraju da sam veliki izdajica i da ne poštujem srpske interese, zapravo, da ih izdajem.

Imala sam dosta neprijatnih situacija devedesetih, baš od građana, od mladih, koji su išli za mnom i vikali: „Ustašice“ i slično, da ne ponavljam neke druge, neprijatne, skaradne izraze. Sada toga nema. Ako je neko i nezadovoljan, možda će reći: „Baš ti ova emisija nije bila dobra“, ali na uljudniji način.

Podrška je znatno veća. Drago mi je zbog kolega, Nevena Bogdanovića, Dejana Bajića, Maje Đurić. Oni su podršku i zaslužni. To je jedna mlada ekipa. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni „Radara“. Oni idu na teren, istražuju priče, zajedno ih formiramo i pakujemo. Trudimo se stvari sagledamo iz što više uglova.

RSE: Vi predajte novinarstvo na Novosadskom univerzitetu. Znaju li Vaši studenti u šta se upuštaju kada izaberu tu profesiju?

Fratucan: Držim na trećoj i četvrtoj godini televizijsko novinarstvo. Prve dve godine ih ne upoznam. Očekujem, kada su već došli na treću godinu, da imaju izgrađen stav o tome hoće li biti novinari ili neće. I razočaram se svake godine, zato što ih je sve manje koji hoće da budu novinari.

RSE: Uprkos tome što to studiraju?

Fratucan: Da. Oni hoće da idu u PR-ove (PR – Public Relations ili odnosi s javnošću). Vide novinarsku profesiju kao vrlo neizvesnu, malo plaćenu, sklonu rizicima i ne vide zašto bi to trenutno radili. Ne kažem svi, ima i onih koji su zainteresovani, ali ih je svakako manje od deset procenata. Vidim ih na raznim mestima, sa master diplomama, po robnim kućama, kafićima. To je zato što ne mogu da nađu posao.

Konformizam je svakako prisutan. Oni nisu spremni da drže mobilni telefon uključen 24 sata dnevno, da budu informisani, da prate vesti, da budu stalno u toku.

Ne možete doći na četvrtu godinu, a ne znati ko čini vlast na republičkom nivou. Ima i toga, i to na odseku gde bi trebalo da se bave politikom. Ima i onih fenomenalnih, koji suza ovu profesiju, ali u velikoj meri ima i onih koje to prosto ne zanima. Tu su slučajno. Možda nisu uspeli da upišu neki drugi fakultet. Hoće da budu PR menadžeri sa akt tašnom, od osam do četiri. Nema tog adrenalina u velikoj meri, kao što je bilo ranije. Meni je žao. Nekako mi bude žao kad im kažem da ja imam veći žar, sa skoro pedeset godina, nego oni, koji nemaju ni 25. To ne razumem.

RSE: Da li Vas studenti pitaju šta se sada događa u Televiziji Novi Sad?

Fratucan: Sad je trenutno ispitni rok. Na kraju, kada smo se videli na poslednjem času, baš su krenuli protesti. Rekla sam im: „Vi sada ovo možete da tumačite kako hoćete, ali ja ne mislim da je ovo zloupotreba katedre ili univerziteta. Mislim da ste dužni da znate šta se dešava. Na vama je da odlučite da li ćete da učestvujete u tome, ili ne. Morate da znate šta je jedna strana, a šta druga, i da ne poverujete informacijama koje vam se serviraju sa bilo kog kanala“.

Upoznala sam ih sa situacijom. Neki studenti dolaze, neki ne dolaze na te proteste. Blaži su u reakcijama, odmereniji, više diplomatski nastrojeni, što je možda i dobro za ovo vreme. Mi smo gerila, koju još uvek zastupam, što se pokazalo i sa ovom spornom odjavom emisije. Dosta njih to podržava, ali moguće je da ima i onih koji smatraju da nije trebalo tako se obratiti gledaocima, da im kažem da je to poslednja emisija.

RSE: Kako ste završili poslednji „Radar“?

Fratucan: Tada, u ponedeljak, kada sam snimala najave, nisam znala da će to biti poslednja emisija. Da sam znala, rekla bih to u studiju, pod svetlima, u sakou i našminkana. Zaista mi je u utorak, kada smo završili emisiju, bilo nemoralno, neprofesionalno, protiv svih mojih načela, da odemo sa ekrana, a da ne kažemo da nas narednog utorka neće ljudi gledati.

U tom smislu sam sela u montažu i sa ljudima koji su montirali, to je ekipa „Radara“, rekla sam: „Ovde bi sada trebalo da ide odjavna špica, nju ćete videti kasnije, mislim da je naša obaveza da vam kažemo zašto nas narednog utorka nećete gledati. Upravo smo dobili informaciju da za ‘Radar’ nema mesta u letnjoj šemi“.

(Radar, epizoda „Srbija i Hrvatska prošarale migrantsku krizu“, emitovano 29.09.2015.)

„Radar“ je išao svakog utorka, punih pet godina, od sredine septembra 2011. godine, kada se prvi „Radar“ emitovao, čak i u letnjoj šemi. U letnjoj šemi su bile neke modifikovane emisije, nekada serijali, specijalno snimljeni, nekada su bile ponovljene teme na koje nismo dobili odgovor u toku sezone. „Radar“ je uvek išao, u ovom ili onom obliku.

Odluka da se prelazi na letnju šemu bez političkih emisija donela je v.d. glavne urednice, Nada Kalkan, i to u trenutku kada treba da se formira republička i pokrajinska vlada, kada su u toku pregovori sa MMF-om i EU.

Mi to ne možemo da shvatimo drugačije, nego kao pritisak na novinare i medije, da se ne pokreću teme koje će biti neprijatne. To sam otvoreno rekla, neprijatna premijeru.

Smatram da su oni ispostava, produžena ruka premijera. Smatram to užasno lošim i nečim zbog čega moramo da se pobunimo. I to sam rekla, ostavivši mogućnost da sam pogrešila, da nije reč o političkom pritisku, nego isključivo o nepromišljenoj i ishitrenoj odluci v.d. glavne urednice. U tom slučaju se vidimo od septembra.

Ostavila sam mogućnost da su oni možda pogrešili, profesionalno pogrešili. Međutim, skidanje narednog dana emisije u repriznom terminu je samo pokazalo daje bila reč o jednom vidu političkog pritiska. Isticanjem ugovora, za dve nedelje, je bilo najlakše rešiti se emisije, koja im je bila trn u oku, ne samo ovoj, nego i prethodnoj vlasti. To je bio najbezbolniji način. Nema ugovora, nema emisije. Doviđenja.

 Foto: RSE 

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend