24. feb 2015.

Saša Leković: Država je pristala na otvaranje tajnih računa u Švicarskoj

Sasa-Lekovic-Drzava-je-pristala-na-otvaranje-tajnih-racuna-u-Svicarskoj_ca_largeHrvatska, budući da je u EU potpisala jedan dokument, dobiva određenu količinu novca u državni proračun na ime toga što njezini državljani u švicarskoj banci polažu novac i ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Druga stvar je činjenica da to što su neki ljudi imali račune u toj banci ne podrazumijeva i da su oni prekršili zakon

Istraživački novinar, odnosno trener istraživačkog novinarstva Saša Leković , dio je velikog međunarodnog projekta u kojem će preko stotinu novinara istraživati vlasnike računa u švicarskoj HSBC banci. Prva istraživanja koja se tiču vlasnika računa s našeg govornog područja trebala bi izići u ponedjeljak, ali čileanski mediji već su objavili da je tamo novac deponirala i hrvatsko-čileanska poduzetnička obitelj Lukšić.

Činjenica da je netko otvorio račun i deponirao novac u spomenutoj banci, naglašava Leković, ne znači ujedno da je ta osoba i kriminalac. Međutim, međunarodna novinarska mreža istražit će one slučajeve u kojima postoji sumnja na pranje novca i utaju poreza. S Lekovićem smo razgovarali o ovom velikom istraživačkom poduhvatu, koji će, vjeruje se, međunarodnoj javnosti približiti način funkcioniranja pojedinih švicarskih banaka, a razgovarali smo i o stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na njegovo dugogodišnje iskustvo u profesiji, Leković je više nego kompetentan govoriti o navedenom. Za početak, našim čitateljima sugovornik će objasniti kako funkcionira međunarodna novinarska suradnja na slučaju Swiss Leaks i što se tu zapravo ima za (raz)otkriti.

– Najprije moram reći da sam o ovom projektu odlučio govoriti prije nego što sam objavio prvu priču upravo da bi spriječio efekt koji je zapravo neizbježan: da svi samo traže imena, da mnogi, čak i novinari, ne vide što je suština. Samo daj imena i doviđenja. Zato sam htio iskoristiti trenutak dok se nitko još ne bavi konkretnim ljudima, jer se još ne zna tko su oni, da pokušam objasniti kako to funkcionira. To je paralelan svijet, koji je za većinu novinara u Hrvatskoj naprosto nezamisliv. Radiš sa stotinu kolega od kojih polovicu njih zapravo ne poznaješ, a pritom nigdje ništa ne procuri i sve bude napravljeno profesionalno. Osnovna stvar je, u slučaju prethodnog projekta Off shore leaks, da je nepoznat netko direktoru ICIJ-a (The International Consortium of Investigative Journalists) dostavio gomilu podataka u elektroničkom obliku, koji se onda pregledava i proučava sa svih strana kako bi se utvrdilo je li stvar vjerodostojna. Nakon toga se uključuju ljudi i redakcije koji su u mreži. Materijal se u cijelosti najprije daje najvećim redakcijama, kao što su Guardian, Le Monde i drugi, odnosno svojim najiskusnijim reporterima. Kasnije se pristup podacima da i drugim ljudima u mreži, odnosno onima koji su pozvani da rade u projektu. Svi ti ljudi dobiju djelomične podatke, za svoju zemlju, za svoju regiju i slično. Imati račun u nekoj švicarskoj banci nije protuzakonito, kao niti imati off shore kompaniju, ali pri obradi materijala nastoje se pronaći veze, odnosno utvrditi postoji li tu sumnja da je netko prao novac. Traži se izvor novca, povezuje se s nekim drugim poslovanjem tih osoba, povezujete s tim da li ta osoba ima neku off shore kompaniju kroz koju je prošao taj novac, gleda se radi li se u slučaju tih osoba o nekom sukobu interesa i slično.

Pranje novca

Razlikuje li se po čemu ovaj slučaj s bankovnim računima u Švicarskoj od prethodnog slučaja, kad ste s kolegama obrađivali podatke o vlasnicima off shore kompanija?

– U ovom slučaju zna se tko je dao podatke. U pitanju je čovjek koji je radio u banci; jednoj od najvećih svjetskih banaka. To je britanska banka, koja ima podružnicu u Švicarskoj, s tim da je ta podružnica privatna. Oni su kao podizvođači. Po nalogu švicarskog državnog odvjetnika sad je tamo ušla i policija, a poticaj za to su ovi podaci koji su iscurili i koje obrađujemo. Čovjek koji je uzeo podatke pobjegao je iz Švicarske u Francusku i dostavio ih redakciji Le Mondea. Budući da je Le Monde umrežen, oni su proslijedili podatke ICIJ-u. Podaci koje su novinari dobili tiču se razdoblja do 2007. godine, a ako švicarsko državno odvjetništvo odradi svoj posao, oni će otkriti i što se događalo nakon 2007. godine. Moj dio istraživanja tiče se ljudi koji su na bilo koji način povezani s Hrvatskom, bilo da su hrvatski državljani ili da su imali neku firmu u Hrvatskoj. U pitanju je 37 ljudi sa ukupno 77 računa.

Prema uvidu koji imate u dio podataka, čini li vam se da je ta priča važna za Hrvatsku?

– Ta priča je važna za Hrvatsku, kao i za mnoge druge zemlje, ali najvažniji elementi te priče ne razumiju se kako treba. Između ostalog, tu imamo stvar da je Hrvatska, pošto je u Europskoj uniji, potpisala jedan dokument da dobiva određenu količinu novca u državni proračun na ime toga što njezini državljani u švicarskoj banci polažu novac i ne plaćaju porez u Hrvatskoj. To znači da je Hrvatska zapravo pristala da, na primjer, ja budem anonimni ulagač u tu švicarsku banku i da ne plaćam porez u Hrvatskoj, ali zato u državni proračun na ime toga sjeda određena količina novca. Država je, dakle, pristala na takav aranžman, a kad je otvorena priča oko Swiss Leaksa državne institucije – Ministarstvo financija, Porezna uprava – reagirale su govoreći da će tražiti tko su ti ljudi, da će oni odgovarati ako budu pronađeni i slično. Čekaj, ali vi ste pristali na to. Pristali ste na nešto što je u najmanju ruku nemoralno, ako ne i nezakonito. To je jedna stvar.

Druga stvar je da činjenica da to što su neki ljudi imali račune u toj banci ne podrazumijeva i da su oni prekršili zakon. Međutim, zaboravlja se da postoje dokazi da je ta banka omogućavala svojim klijentima i poticala ih da osnivaju off shore kompanije preko koji peru novac. Tu je u pitanju kriminal. To je puno važnije od činjenice da netko ima račun u Švicarskoj.

Kad će biti objavljeni prvi tekstovi koji se tiču našeg područja?

– Prvi će biti objavljeni u ponedjeljak. Znam o kome su, ali to ne smijem reći.

Koliko bi istraživanja koja se tiču našeg područja moglo biti objavljeno?

– To je teško reći, jer ako je netko na popisu to ne znači automatski da je i kriminalac.

U novinarstvu nikad gore

Već dugo radite u istraživačkom novinarstvu. Recimo ponešto o hrvatskom istraživačkom novinarstvu. Kako ga ocjenjujete?

– Nedavno sam dobio ponudu da napišem jedan tekst za list HND, a ponuđena mi je tema: Ima li još istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj. U polušali sam rekao – može, ali ako će pitanje biti ima li uopće novinarstva u Hrvatskoj. Situacija s hrvatskim novinarstvom nikad nije bila lošija, pa tako i sa istraživačkim novinarstvom, a tome smo više pisali u knjizi koja je nedavno objavljena, a u nastanku koje je, kao partner projekta, sudjelovao Centar za istraživačko novinarstvo. U pitanju je znanstveno istraživanje koje se bavilo transparentnošću vlasništva u medijima, medijskim politikama, zakonima i njihovim provođenjem, statusom novinara, utjecajem raznih financijskih i političkih centara moći na uređivačku politiku medija i slično. Najkraće rečeno, zaključak je da situacija nije bila nikad gora i da za razliku od razdoblja od prije nekih dvadesetak godina – i pitanju je kraj Jugoslavije i početak neovisne Hrvatske – kad su ti pritisci bili politički, sad je već neko vrijeme na djelu konglomerat povezanih pritisaka financijskih centara moći, političara i vlasnika medija, koji medije nemaju zbog novinarstva, nego im oni služe da bi potkusurivali svoje račune s različitim političarima i slično. Sve se u novinarstvu događa po principu »tko je jači, taj kvači«. U Hrvatskoj sve funkcionira po principu spojenih jaja. Svako svakog drži za jaja i samo je pitanje kad će tko koga povući.

Na Fakultetu političkih znanosti, gdje se odgajaju budući novinari, ukinut je kolegij istraživačkog novinarstva. Kažu, privremeno.

– Taj slučaj govori i o načinu na koji funkcioniraju mediji. Na to nitko ne bi reagirao da to nije objavila jedna studentica. Dakle, nitko ne prati što se događa na fakultetima na kojima se uči novinarstvo. Što se dogodilo? NA FPZG-u je predavao kolega koji više ne predaje. Nije tamo bio niti stalno zaposlen. Kad je on otišao, htjeli su mene angažirati da predajem, ali to nije bilo moguće budući da nemam potrebnu formalnu naobrazbu. Ja sam na novinarskom fakultetu u Danskoj završio jednogodišnju školu za trenera istraživačkog novinarstva, ali to nije fakultetska diploma. Pošto su zaključili da među svojim predavačima nemaju nikog tko bi to mogao predavati, naprosto su ukinuli taj predmet. S druge strane, imate fakultete koji imaju u programu taj predmet, a predaju ga ljudi koji nemaju apsolutno nikakvog pojma o istraživačkom novinarstvu. Nikad se time nisu bavili, niti su bili u dodiru s istraživačkim novinarstvom. To nije nikakav problem, jer o tome nitko nije ništa napisao.

Ne razmišlja se o suštini

Dajte da prokomentiramo jedan recentan događaj, a tiče se predsjedničke inauguracije Kolinde Grabar Kitarović. Svi su digli na noge jer je Bujanec bio prostoru namijenjenom VIP gostima, a u pitanju je čovjek osuđen za distribuciju kokaina. Međutim, nitko se ne uzbuđuje oko toga što se on predstavlja i radi kao novinar.

– To opet govori o tome gdje je trenutno novinarska profesija i na koji način se ona razmišlja. Kad smo radili promociju knjige o medijskom integritetu, zamolili smo ljude u različitim gradovima da napišu po dvije, tri rečenice. Predrag Lucić je napisao da je shvaćanje medijskog integriteta takvo da on niti ne postoji, o čemu govori činjenica da o toj knjizi gotovo niti jedan medij nije ništa objavio. Kod nas se često funkcionira na principu laboratorijskog štakora. To su uvjetni refleksi. Postoje neki ljudi, situacije i teme gdje svi graknu sa ovih ili onih pozicija, a zapravo se ne razmišlja o suštini. Da, činjenica da taj čovjek može biti televizijski voditelj je vrlo neobična. Pričamo o njemu jer se on pojavio u VIP loži, ali tako bi mogli pričati i o mnogim drugim ljudima.

Kad ste spomenuli knjigu o medijskom integritetu, recite nam što je pokazalo istraživanje. Postoje li makar ostaci tog integriteta i koji mediji, odnosno koja vrsta medija ih ima?

– Pokazalo se ono što mi koji se duže vrijeme bavimo novinarstvom odavno znamo, ali nismo imali to čime dokazati. Postoje pojedinci koji imaju određeni integritet pa time čuvaju integritet profesije, ali to je slabo ako većina kolegica i kolega iz ovog ili onog razloga ne čuva integritet profesije i medija. Također, postoje neprofitni mediji, a oni su osnivani i silom prilika jer ljudi nisu imali od čega živjeti, koji zapravo najviše štite taj medijski integritet i uopće važnost i ulogu novinara u našem društvu.

Bitna je transparentnost

Kad ste kod neprofitnih medija, najprije ću napomenuti da sam kod razgovora na tu temu u svojevrsnom sukobu interesa, jer sam duže vrijeme predsjednik udruge koja izdaje jedan takav medij. Međutim, moram napomenuti da se u javnosti prilično žučno raspravljalo o činjenici da država, točnije ministarstvo kulture podupire rad takvih medija. Zašto bi država financirala neke medije, koji su neprofitni. Ne krije li to mogućnost da država zapravo kupuje naklonost tih medija i ne stavlja li to u neravnopravan položaj komercijalne medije, koji žive na tržištu?

– Naravno da ti problemi postoje, ali ja ljude, događaje pa i medije nastojim vrednovati na temelju onog što oni proizvode. Uvijek gledam koliko su takvi mediji otvoreni, čime se bave, pišu li o pitanjima koja su važna za društvo i javni interes, odnosno rade li to na profesionalan način. Tako mjerim medije. To što ja imam neko političko uvjerenje, a neki medij ima vrlo otvoreno drugačije uvjerenje – s tim nemam nikakav problem i nikad neću reći da je loš samo zato jer se zalaže za neke druge vrijednosti od onih za koje se zalažem ja.

Mislite da je legitimno da medij bude politički, odnosno ideološki obojen?

– Da, legitimno je, ako je to vrlo jasno iz onog što taj medij objavljuje i iz redakcijskog stava. Postoje u svijetu mediji koji se opredjeljuju. Kažu – OK, mi smo medij koji ima takve i takve političke preferencije ili ako to i ne rade, u vrijeme izbora kažu – mi sada navijamo za tog i tog kandidata, jer dijelimo stavove koje on zastupa. Bitno je da to bude transparentno. Tu problema nema, ali problem je u tome što je kod nas mnogo toga lažno. Vi nemate transparentno situaciju, da vidite da neki medij ide s nekih pozicija, nego se on pravi da to ne radi pa kao rezultat imate medije koji su jedan dan ovakvi, a drugi onakvi. To je posljedica ovih pobočnih vjetrova: utjecaja kapitala, utjecaja politike pa i utjecaja kriminala, koji je često prisutan.

Previše prostora Glavašu na javnoj televiziji

U Hrvatskoj smo suočeni i s problemom medijske pismenosti, o čemu nitko ne govori.

– Kod nas je medijski nepismen i dio ljudi koji rade u medijima, a da običnoj publici ne govorimo. Kad smo spominjali razne ekscese u medijima, koji su generalno nedopustivi kao pojava, moram se osvrnuti i na javnu televiziju. Pogledajte kako su popratili dolazak Branimira Glavaša u Hrvatsku. Ima li ikakvog smisla na javnoj televiziji, u centralnim informativnim emisijama, davati toliki prostor tom događaju, opisivati navodno duhovite zgode koje je on izvodio u Saboru. To je nedopustivo. Je li to javni interes i profesionalno ponašanje?

 Foto: Davor Kovačević 

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend