25. apr 2019.

1999: Uređivačka politika – cenzura

NATO bombardovanje: iskustva ljudi iz medija (2)

Nekoliko dana nakon početka NATO intervencije, Ministarstvo informisanja je svim medijima poslalo uputstvo o novom režimu rada: cenzuri. Od glavnih i odgovornih urednika tražilo se da sadržaj medija pre objavljivanja dostavljaju na kontrolu republičkom Ministarstvu informisanja.

U okviru publikacije “Bombardovanje RTS-a -10 godina kasnije“ objavljene 2009. godine Nezavisno udruženje novinara Srbije je istražilo okolnosti i dešavanja u vezi sa bombardovanjem zgrade RTS i iskustva urednika tokom NATO kampanje. Izveštaj „NATO bombardovanje: iskustva ljudi iz medija“ koje je uradila Maja Vasić-Nikolić, objavljujemo u tri dela.

Nekoliko dana nakon početka NATO intervencije, Ministarstvo informisanja je svim medijima poslalo uputstvo o novom režimu rada: cenzuri. Najpre su stigla uputstva o načinu izveštavanja u ratnom stanju. U većini tadašnjih takozvanih nezavisnih medija ova uputstva su pročitana, bačena u kantu za smeće, često pocepana. Odlučeno je da se radi kao što se radilo, objektivno, izbegavajući komentare poput mučki, zločinački, u krvi do rukava, saksofonist itd.

Filip Švarm opisuje reakciju kolega: “Uputstva smo primili k znanju i sprdali se sa tim. Nikome na pamet nije palo da tako piše. Bio je to pokazatelj dokle je vlast otišla u svom nacionalitičkom ludilu”.

Od glavnih i odgovornih urednika tražilo se da sadržaj medija pre objavljivanja dostavljaju na kontrolu republičkom Ministarstvu informisanja. O tome šta se može a šta ne može objaviti odlučivali su ministar informisanja Aleksandar Vučić i njegova zamenica Radmila Višić na početku u službenim prostorijama, a posle bombardovanja Vlade i na drugim mestima.

“Svaki dan oko 16 časova nosio sam tekstove na cenzuru. Cenzori u hotelu Metropol su bili Aleksandar Vučić i Radmila Višić”, piše u Danasu Grujica Spasović. “Trudili smo se da za svaki ‘problematični’ tekst, koji bi mogao da zasmeta cenzuri, imamo pripremljenu alternativu. Znali smo da u ni u kakvom pozitivnom kontekstu nisu smela da budu pomenuta tri imena: Zorana Đinđića, Milana Panića i Mila Đukanovića. ”

Spasović piše o sukobu za Radmilom Višić zbog odluke da objavi izveštaj da je Zoran Đinđić, predsednik Demokratske stranke došao u Medija centar i tako demantovao optužbe Slobodana Čerovića, funkcionera JUL-a da je pobegao u Nemačku odakle podržava neprijatelje:

“Radmila Višić nije htela ni da čuje da izveštaj sa te konferencije za novinare uđe u štampu. Nakon duže žučne svađe i jednog njenog telefonskog razgovora napravili smo kompromis: na poslednjoj strani Danasa objavljen je naslov Zoran Đinđić u Beogradu, a u tekstu nije bilo direktnog odgovora Đinđića Čeroviću. Drugi nisu ništa objavili.”

Iako poznat po ekstremnim desničarskim stavovima i jedan od autora dva najrestriktivnija zakona (o univerzitetu i informisanju), ministar Vučić je iznenadio novinare razumevanjem. O iskustvu sa Vučićem i Višićkom, govori Švarm: “Bilo im je važno da ne prođu neke teme – da se ne pojavi nešto iz unutrašnje politike što bi ih poremetilo, recimo zatvaranje Radija B92. Mi smo pripremili kratku informaciju o zatvaranju B92. Radmila Višić je zahtevala da se ta vest povuče, a u nadgornjavanju nas dvoje Vučić je presudio i rekao da pustimo vest. Drugi slučaj je ubistvo Slavka Ćuruvije: Vreme je pripremilo oštar tekst, oni su se bunili, ali kada sam im rekao da je Vuk Drašković o tome pričao na Studiju B, Vučić je smirio situaciju i rekao da, eto kada je Drašković već pričao može i Vreme.”

Prema Švarmovim rečima, Vreme tokom bombardovanja SRJ nije promenilo nijedan naslov, niti jedan tekst. Osim u slučajevima zatvaranja B92 i ubistva Slavka Ćuruvije, Ministarstvo nije tražilo da se neka vest objavi ili ne objavi.

Prema mišljenju Radeta Radovanovića, šefa Radija Slobodna Evropa, Vučić je kao cenzor bio izuzetno korektan, što se ne može reći za njegovu zamenicu: “Četvrtog, petog dana pozvala me Radmila Višić. Bio je to neprijatan dijalog. Ona je histerično vikala na mene da radim za neprijateljsku radio stanicu, dokle će to tako itd. Nekoliko puta Višićka je pokušala da mi, na naivni i glupi način proturi lažne informacije, najčešće o broju mrtvih. Imao sam osećaj da im nikada nije bilo dovoljno mrtvih…”.

Jelka Jovanović, koja je kao šef deska Danasa bila zadužena za tehničku realizaciju i „popunjavanje rupa“ nastalih intervencijama cenzora, smatra da cenzori nisu bili dorasli situaciji: “Cenzori sigurno nisu namerno puštali u medije nepodobne vesti, ali greškom su propuštali stvari. Jednom prilikom su izbacili tekst i fotografiju iz izveštaja kako Đinđić, za koga su tvrdili da je pobegao i iz Nemačke rukovodi bombardovanjem, daje krv u Zavodu za trasnfuziju krvi. Cenzor je, međutim, zaboravio naslovni blok pa je tako vest štampana. Drugi put smo im podvalili izjavu portparola NATO iako je to bilo zabranjeno po njihovim pravilima”.

Kada su u pitanju manji i lokalni nezavisni mediji, Ministarstvo informisanja nije tražilo da vidi materijal pripremljen za objavljivanje. Ova glasila nastavila su da rade kako su smatrali da je najbolje, pokušavajući da održe objektivnost kada im se zemlja bombarduje. Branko Vučković objašnjava: “Novinari koji su ostali nisu podlegli autocenzuri.

Nismo bili ravnodušni, bombarduju nam zemlju, ali nismo podlegli sveopštoj histeriji domaćih medija. Najbolnija noć je bila kada je bombardovana ‘Zastava’. Najveća kragujevačka fabrika je sravnjena sa zemljom… Te sam noći ušao u fabriku, bio sam na ivici suza jer ne samo što je ‘Zastava’ simbol Kragujevca, već i majka hraniteljka celog grada. Ipak, o ovome smo izvestili vrlo trezveno.”

Kao potvrdu dobro obavljenog posla Vučković navodi da su posle rata sve medijske kuće u Kragujevcu, osim RTV Kragujevac od Kragujevačkog korpusa VJ dobile priznanja i diplome za “iskazani patriotizam”.

U Smederevskoj Palanci, Travica iz televizije i novina Jasenica je sa timom odlučio da bude “100 posto u službi grada”. Informisali su gde građani mogu da se snabdeju namernicama, kada će i gde biti vode itd.

“Mi nismo prihvatili priče o našoj junačkoj vojsci koja napreduje”, kaže Travica. TV je zatvorena dvadesetog dana NATO kampanje. “Čovek koji je u vojsci bio zadužen da sluša naš program nije bio zadovoljan. Nije mu se svidelo što nismo poštovali Uredbu Ministarstva informisanja o tome kako treba izveštavati, pa su našu televiziju zatvorili. Novine su nastavile da izlaze“.

Gotovo svi mediji koji su se opredelili za takozvano nezavisno ili slobodno novinarstvo zadržali su originalnu uređivačku politiku. Ofelija Backović, koja je bila urednica Radio Pančeva devedesetih, i u toku rata sa NATO-om nije se dvoumila. “I tada ste morali da zauzmete stav, da ne učestvujete u ratno-huškačkoj politici. Odredbe koje nam je Ministarstvo poslalo smo pocepali i bacili i odlučili da emitujemo samo čiste informacije. Kada bi stigla neka vest, ne bismo je objavili dok nismo za nju dobili potvrdu drugih medija, agencija. To je bila stvarno sjajna saradnja, sve je moralo da bude provereno.”

U Radiju Kragujevac Vučković je sprovodio sličnu uređivačku politku, emitujući samo proverene vesti i reemitujući programe stranih radio stanica koje su imale program na srpskom jeziku – Radio Slobodna Evropa, Glas Amerike, BBC, Dojče Vele. Prema ranijem dogovoru o korišćenju predajnika, morao je da prenosi i emisiju Novosti dana Radio Beograda.

“Kada bi stigli do Novosti dana, izvinjavali smo se što moramo da puštamo laži. Posle deset dana smo dobili naređenje iz vojne komande za Kragujevac da prestanemo sa reemitovanjem inostranih radio stanica pod izgovorom da je zemlja u ratu”.

O uređivačkoj polici slobodnih medija, odluci da nastave rad i neophodnim kompromisima govori i Đorđe Vlajić: “Rad pod takvim uslovima zahteva posebnu profesionalnu veštinu. Očigledno je da su ti mediji profesionalno bili jača i veštija ekipa, poput ekipa Vremena i RTV Pančeva koji su znali kako da isplivaju. Gutali su šta su morali da gutaju, objavljivali zvanična saopštenja, neki su prolazili kroz cenzuru, ali su uspeli da objavljuju i izvršavaju svoju funkciju. Tu, u suštini, izbor nije bio dramatično različit od vremena pre bombardovanja – nisu se promenili igrači, samo sredstva i ambijent”.

Jovanovićeva skreće pažnju šta je bio i ostao osnovni cilj Danasa: “Ne kažem da je to što je Danas radio bilo epohalno ili posebno. Danas se štampao u malom broju primeraka, teško se distribuirao, bio je svrstan na takozvanu izdajničku stranu. Ostalo je svedočanstvo o tom vremenu, a to je i bio naš cilj”.

Glavni urednik Danasa Spasović se na to vreme osvrće samokritičnije: “Ovaj tekst nije opravdanje, već pokušaj da objasnim onim mojim prijateljima i čitaocima Danasa koji nam nikad nisu oprostili što smo pristali na cenzuru i ‘vandredno izdanje’ onih osamdesetak dana. Bilo je to gotovo neponošljivo, bolno, svakodnevno ponižavanje. Nikad nećemo saznati šta bi se dogodilo da smo doneli drugačiju odluku. Da li bi pretnjama išli do kraja? Ili, čak, da li bi se danas tragalo za još nekim zločincima, sem onih koji su naredili i realizovali ubistvo Ćuruvije?”

Opasnosti profesije

Mogućnost da će režim iskoristiti objavljivanje ratnog stanja za obračun sa nezavisnim medijima bila je na umu mnogih medijskih radnika. Radio B92 koji je svetsku slavu stekao svojim upornim objektivnim izveštavanjem o događajima u ratovima bivše Jugoslavije i kritičkim stavom prema režimu Slobodana Miloševića već se u rano jutro 24. marta 1999. suočio sa mogućim zatvaranjem.

Tada je u redakciju Radija B92 ušlo sedam ili osam policajaca u punoj opremi sa dvojicom inspektora Saveznog ministarstva za telekomunikacija koji su zahtevali da radio prestane sa radom u skladu sa rešenjem koje su doneli sa sobom. Tog dana je Veran Matić, direktor radija bio uhapšen i držan u pritvoru 8 sati nakon čega je pušten bez bilo kakvih informacija o razlozima hapšenja. Iznenađujuće, posle ovog događaja radio je nastavio da emituje, ali ne zadugo. Već 2 aprila 1999. uniformisana lica opet su ušla u prostorije B92.

Saša Mirković govori za nedeljnik Vreme: „Otvorio sam vrata i ispred kancelarije zatekao buljuk: dva sudska izvršioca, četiri uniformisana policajca, predsednika Omladinskog saveta Beograda (OSB) Vladana Zagrađanina, novopostavljenog direktora Aleksandra Nikačevića i desetak momaka u crnim kožnim jaknama, kratko podšišanih. Svi su ušli u moju kancelariju. Sudski izvršitelji su pokazali legitimacije. Pored mene su stajali jedan policajac i jedan momak u crnom i nisu se pomerali dok nisam napustio radio. Najglasniji i najagresivniji je bio Zagrađanin. On je insistirao da to što je naumio da uradi mora odmah da se uradi, hitno. Rekli su mi: ‘Ovo je rešenje, ovo je novi direktor.'“

Formalni razlog za preuzimanje radio B92 od strane Omladinskog saveta Beograda je da B92 nikada nije doneo odluku o promeni osnivača i strukturi vlasništva. Svi zaposleni u radiju odlučili su da napuste B92, koji je nastavio da radi pod novom uređivačkom politikom „u skladu s nacionalnim interesima“. Na pitanje novinarke Antonele Rihe, šta to tačno znači „odgovor je bio da je nacionalni interes – voleti predsednika Miloševića.“

Kako nastaviti s radom u uslovima ratnog stanja, pod uslovima cenzure a izbeći uređivačku politku koja je u skladu sa ovakvim nacionalnim interesima, postala je profesionalna dilema. Neki mediji, poput Vranjskih, ali i dopisnici zaposleni u Radio Slobodna Evropa odlučili su da u ratnom stanju ne rade, jer neće biti u stanju da svoj posao obavljaju profesionalno i po etičkim standardima.

Vukašin Obradović objašnjava kako su Vranjske odlučile da ne izlaze tokom ratnog stanja: “Razmišljali smo da li postoji minimum uslova da se radi onako kako mi mislimo ili ne. Ako ne možemo da informišemo građane o onome što se zaista dešava, ne želimo Vukašin Obradović objašnjava kako su Vranjske odlučile da ne izlaze tokom ratnog stanja: “Razmišljali smo da li postoji minimum uslova da se radi onako kako mi mislimo ili ne. Ako ne možemo da informišemo građane o onome što se zaista dešava, ne želimo da učestvujemo u manipulaciji. Strah nije bio problem, ali kasnije, posle ubistva Slavka Ćuruvije, kod mojih saradnika javljala se zebnja”.

Zebnju o kojoj govori Obradović osetili su i drugi novinari. Švarm priča kako su kolege bile privođene, da se on sam nije osećao bezbedno i da se taj strah 11. aprila 1999. potvrdio. Tog dana ubijen je Slavko Ćuruvija, glavni i odgovorni urednik i vlasnik nedeljnika Evropljanin, poznat po svom kritičkom stavu prema Slobodanu Miloševiću i njegovoj supruzi Mirjani Marković.

Stvari su se promenile, navodi Švarm: “Dejan Anastasijević mi je javio i to me je užasulo. Pravila igra su se promenila, režim nam je poručio ‘mi ćemo vas pobiti’. To je bio šok za sve nas. U radu se ništa nije promenilo: možete da prestanete ili da nastavite da radite. Možeš stradati od onih gore, ali od i ovih dole. Nisi ni za one gore, ni za ove dole. To je vakuum u kojem smo se našli”.

U Radiju Slobodna Evropa situaciju je komplikovala činjenica da je njihov poslodavac osnovan od strane kongresa SAD, zemlje koja učestvuje u bombardovanju. Njihov kolega Đorđe Vlajić smatra da je odluka tima da ne rade bila stvar ličnog izbora: “Ljudi u Radiju Slobodna Evropa su odlučili da neće da rade dok bombe praktično padaju na njihove krovove. To je legitiman izbor. Ja to shvatam kao neku vrstu rezerve ljudi koji neće da rade za zemlju koja napada njihovu rodnu zemlju. Ipak, moja je procena da je to bila pogrešna odluka i da je trebalo da nastave da rade preuzimajući rizik ali, s druge strane, pogotovu posle ubistva Ćuruvije, nije bilo dovoljno garancije da će strani novinari biti bezbedni, pogotovo ne domaći dopisnici”.

Drugi novinari nemaju razumevanja za medije koji su odlučili da prestanu sa radom. Vučković kaže: “To je svojevrsni oblik stavljanja glave u pesak. Ja razumem ogroman strah ljudi u to vreme. Ljudi su se plašili za svoje živote. Zemlja je bila izložena ne samo bombardovanju NATO-a, već i na ivici građanskog rata. Postojale su duboke političke podele na patriote i domaće izdajnike… Mediji koji su odlučili da ne rade su pogrešili, nisu postupili profesionalno.”

Sa njim se slaže i Backovićeva: “Ja sam imala iskustvo devedesetih koje mi je bilo dragoceno. Tada su u radio upadali i pretili nam smrću. Mi smo svašta prošli pre toga tako da nije mogla da me uplaši nikakva priča. U ovakvom poslu i u takvim vremenima apsolutno morate imati kuraži. Bez toga se ne može ništa. To što se plašite da će da vas uhapse, pa nek vas uhapse, ali moraju da dokažu zašto su vas uhapsili”.

Švarm naglašava da je većina novinara koja nije radila u matičnim redakcijama za vreme NATO bombardovanja nastavila da radi kao prevodioci. Nikad nisu bili traženiji nego tad. Oni su informisali strane kolege, objašnjavali kontekst dešavanja i obezbeđivali pristup informacijama u kritičnim situacijama. Tako su doprinosili da iz Srbije stignu koliko toliko uravnotežene informacije preko sekcija različitih radija i vesti satelitskih kanala na srpskom jeziku.

Dopisnici stranih medija, prevodioci i novinari koji su radili za medije koji su prenosili vesti stranih radio i TV stanica morali su uvek da budu na oprezu. Nekima, poput radiju Jasenica iz Smederevske Palanke, vojska je zabranila rad, dok su neke dopisnike sugrađani vređali, čak ih prijavljivali policiji kao izdajnike.

Radovanović se seća da je na početku strahovao da će trpeti od komšiluka u kojem je bilo malo onih koji su podržavali tadašnju opoziciju, i da je kod suseda veoma izražena podela “na one što se prezivaju na ić i druge”. Porodica je na početku dobijala telefonske pozive u kojima su nazivani “izdajnicima, NATO plaćenicima, itd”.

Međutim, kako je vreme odmicalo, komšiluk je bio sve prijatniji prema njemu. “To mi je bilo čudno, dok nisam shvatio da kao dopisnik stranog radija za njih predstavljam vrstu garancije da naš kraj neće biti bombardovan. Rekli su mi – mogu pola Beograda da sruše, ali nas neće”. Travica govori o reakciji sugrađana kad je radio zatvoren jer nije poštovao uredbe Ministarstva informisanja: “Tog trenutka grad je bio potpuno uz nas. Kada su nas zatvorili svi su ustali. Građani su znali da smo im dragoceni. Naš je radio jedini davao praktične informacije o vodi, struji i drugim lokalnim zbivanjima. Dozvolu su nam vratili kada su počele poplave i kada su shvatili da je Radio Jasenica neophodan.”

Drugi urednici imali su zbog uređivačke politike bliske susrete se vojskom koji su, srećom, dobro završili. Vučkovića je prijavio kolega: “Jedne noći vojna policija je došla i pokupila me, bez ikakvog objašnjenja. U korpusu je pukovnik Drobnjak lupio pesnicom u sto i rekao – ‘To li si ti, sunce ti izdajničko!’” Drobnjak je Vučkoviću zamerio što izveštavanjem za Radio Slobodna Evropa potvrđuje šta je NATO pogodio, da im javlja šta su pogodili a šta ne. “Rekao mi je da imam izbor – ili ću prestati da radim za Slobodnu Evropu ili, citiram, “ću te poslati na Kosovo u rat, pa se nećeš vratiti!” Vučkovića je sutradan nova patrola privela. “Mislio sam da sam uhapšen, ali se ispostavilo da sam mobilisan. Drobnjak mi je odredio ratni raspored u RTV Kragujevac, što mi i piše u vojnoj knjižici. Rekao je da sam sada vojnik VJ a ne civilno lice i da ne mogu da izveštavam za Slobodnu Evropu.” Vučković je svoje kontakte i uputstva preneo kolegama u Pragu i nastavio da ih savetuje koga i kada da zovu za informacije.

Kako kaže, nastavio je da radi, ali se njegov glas nije čuo u eteru. Na pitanje kako je njegova porodica reagovala na hapšenje, Vučković, koji je tada imao dve male kćerke, sa osmehom odgovara: “Kćerkama sam rekao – ako tatu uhapse nemojte se brinuti, slatko će se naspavati u zatvoru. Time sam hteo da ih utešim jer su znale da tih ratnih dana nisam skoro uopšte spavao”. Radio Pančevo, koji se nalazio u relativnoj dobroj poziciji jer Novi Sad i Beograd nikako nisu uspevali da se dogovore u čijoj je nadležnosti, takođe je imao problema sa Vojskom Jugoslavije.

Iako je vlast tri dana posle početka bombardovanja došla da zatvori radio pod izgovorom da bez tehničke dozvole koriste antenski stub, tu je priču VJ presekla jer je Pančevo, kao što se pokazalo, bilo česta meta NATO avijacije i bio je neophodan lokalni medij koji bi obaveštavao građane o tome šta se dešava.

U maju je Backovićevu posetio predstavnik vojske zbog priloga o čoveku na čiju je kuću pala bomba, a koji je kritikovao vojsku što je napustila položaje. “Došao je glavno-komandujući grada. Ja sam tačno znala šta je bilo i rekoh mu da je koleginica mlada, opterećeni smo, radi se mnogo, možda je mogla malo da obrati pažnju na tu izjavu. On mi je rekao – OK ja sam došao da vas upozorim. Sledeći put ću vas uhapsiti. I tu smo završili razgovor.”

Pored ubistva Ćuruvije, u čijem organizovanju je očigledna uloga države, preuzimanja Radija B92 i hapšenja novinara, generalni utisak je da je klima za medije tokom bombardovanja bila bolja nego što su urednici očekivali. Vučić, tadašnji ministar informisanja često se hvalio da je tokom svog ministrovanja spasio gomilu glava.

Miloš Vasić, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije za vreme NATO bombardovanja, motive takvog ponašanja i komentare Vučića ocenjuje: “To je kao što je Lenjin voleo decu – mogao je sve da ih pobije, ali ih je samo pomazio”. Trenutna predsednica NUNS-a, Nadežda Gaće, je u svom stavu direktnija: “Cenzori su vodili računa da se ne objavi ‘nešto’ što se ne bi svidelo Miloševiću. Njihova jedina briga bila je njegova tzv. državnička uloga. Aleksandar Vučić je mogao da glumi razumevanje. Pored sebe je imao Radmilu Višić u ulozi drvoseče. To je poput već viđenih priča o uigranom tandemu: dobar i loš policajac.”

Mediji – legitimna meta?

Uloga medija i novinara koji izveštavaju u konfliktima česta je tema diskusija u medijskoj sferi. O tome kako se oni koriste za pripremu, vođenje, dobijanje ili gubljenje objavljene su mnoge teorije, istraživanja i knjige . Pitanje koje muči medijske profesionalce je kako je bilo moguće da je u aprilu 1999. godine severno-atlantska alijansa odluči da napadne i uništi zgradu Radio Televizije Srbije. O legitimnosti napada na RTS detaljno su izveštavale međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava . U ovom izveštaju prenosimo komentare novinara na bombardovanje RTS-a.

Iako je uloga RTS-a u ratovima “u kojima Srbija nije učestvovala” bila skandalozna, nijednom sagovorniku nije ni padalo na pamet da će zgrada u Aberdarevoj 1 biti proglašena za legitimnu metu.

“Time se pokazalo da u suštini u oružanim sukobima ne postoje više nikakve granice – da svako može biti proglašen legitimnom metom iz razloga koje niko ne proverava. Dilema – da li je legitimno gađati državnu televiziju u Beogradu kao centar propagande – pa naravno da je državna televizija uvek centar državne propagande. Po tom rezonu je recimo bilo mogućno srušiti Radio televiziju Zagreb, Radio Ljubljanu, Radio televiziju Ljubljana u vreme rata ’91 – ’95 u bivšoj Jugoslaviji“, kaže Vlajić.

“Apsolutno nisam verovala da je moguće da gađaju novinare i medije bez obzira da li im se dopadaju ili ne. Razumem da gađate vojsku koja gađa vas, ali ovo su civili. To što je NATO civile izjednačio sa oružanim snagama – o tome bi trebalo pisati knjige… U čijoj je funkciji, na primer, bio CNN u iračkom ratu”, komentariše Backovićeva i dodaje da joj na pamet nije palo da bi NATO mogao gađati RTS.

Sličnog je uverenja bio i Radovanović: “Nikom od nas nije padalo na pamet da će neko da se usudi da to učini. Bombardovanje medija u kom rade civili, bez obzira kako medij izveštava, je zlikovački način razmišljanja.”

Vučković misli da većina građana Srbije, naročito u unutrašnjosti, nije verovala da će RTS biti bombardovana, a još manje da će RTS biti proglašena za legitimnu metu.

Obradović ne veruje da je iko mogao da pretpostavi u kom će se smeru odvijati NATO intervencija. “Sve je postalo sumnjivo kada su za legitimne mete proglašeni mostovi, fabrike, infrastruktura i kada su počeli da gađaju releje i predajnike”.

Švarm se seća konferencije za novinare na kojoj su general Vesli Klark (Gen Wesley Clark) i pukovnik Vilbi najavili bombardovanje RTS-a: “Klark je na CNN rekao da će gađati RTS. To mi je bilo toliko idiotski da nisam mogao poverovati. Gađanje medija, ma kakav god bio, ne može da bude legitimni cilj – jer onda sve postaje legitimni cilj – vodovod, jer vojska pije vodu, bolnica, jer tamo se vojska leči”.

Na konferencija za novinare o kojoj govori Švarm RTS je bila optužena da instruiše vojsku i policiju na terenu . Tu tvrdnju pukovnika Vilbija u zvaničnim dokumentima NATO više nije spominjao. Švarm objašnjava zašto: “Reći tako nešto je glupost. Prvo RTS to uopšte nije radila, a drugo – nema te vojske na svetu koja bi instrukcije trupama na terenu slala javno! Da je to istina, interes NATO-a bio bi održavanje RTS-a u životu”.

1 „Danas“, 09.06. 2007, Vučić, Višićka i Teniser kao cenzori
2 „Danas“, 09.06. 2007, Vučić, Višićka i Teniser kao cenzori
3 „Danas“, 09.06. 2007, Vučić, Višićka i Teniser kao cenzori „
4 Vreme“, 26.06.1999., Priče u senci rata (2) Preuzimanje u medijskom mraku http://www.vreme.com/arhiva_html/442/10.html 
5 „Vreme“, 26.06.1999., Priče u senci rata (2) Preuzimanje u medijskom mraku http://www.vreme.com/arhiva_html/442/10.html

1 komentar za: “1999: Uređivačka politika – cenzura

  1. Sveta

    Zašto na demokartskom zapadu nema izveštaja, ni dandanas, o rezultatima NATO bombardovanja Srbije? O pogođenim metama, broju srušenih porodičnih kuća, broju ubijene dece,….. Zbog državne cenzure.

    25. апр 2019. at 10:20

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend