18. jul 2019.

Gde su nestali novinari?

Iz godine u godinu, Srbija nazaduje na različitim listama organizacija koje mere slobodu medija, što dokazuju izveštaji organizacija poput Reportera bez granica ili Fridom hausa. I Evropska komisija je u Izveštaju o napretku Srbije u evropskim integracijama problem medijskih sloboda stavila u poseban fokus. Istovremeno, iz godine u godinu povećava se broj pretnji i napada na novinare, koji – gotovo po pravilu – ostaju bez sudskog epiloga, čime se šalje signal nasilnicima da je sezona lova na novinare i dalje otvorena.

Stvar je jasna: autokratska vlast sa posebnim apetitom voli da proždire sve institucije, a naročito one koje su nezavisni kontrolori vlasti. Na primer, pravosuđe. Kada pitate prosečnog građanina Srbije šta misli o sudijama, on će kao iz topa reći: “Korumpirani su!” Međutim, šta sa onim sudijama koji nisu korumpirani, kakvih sasvim sigurno ima? Poenta je upravo u generalizaciji, jer ako su sve sudije korumpirane, onda poverenje u pravosuđe ne postoji. A ako ne postoji poverenje u pravosuđe, onda ono gubi svoju funkciju kontrolora izvršne vlasti. Koja potom može da se potpuno razbaškari i uživa u nekontrolisanoj moći. Ne smeju se generalizovati stvari, jer će uzurpatori to iskoristiti.

Slična stvar je i sa medijima, bolje reći sa novinarstvom, koje bi trebalo da bude četvrti stub demokratije, pored zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. I koje bi trebalo da kontroliše te tri grane vlasti. Da bude pas čuvar demokratije. A ne da bude pas koji reži i grize demokratiju, kao što je kod nas uglavnom slučaj. Zašto, dakle, postoje takozvani tabloidi, poput opskurnih novinolikih odštampotina tipa Informera, Srpskog telegrafa, lista Alo…? Ili užasnih televizija, poput Pinka ili Hepija? Reč je o još jednom udruženom zločinačkom poduhvatu, koji ima jasnu agendu: uništiti poverenje javnosti u medije i u novinarstvo. Tako će onaj isti obični građanin, na pitanje šta misli o novinarima, opet kao iz topa odvaliti: “Lažovi!” I zaista, ako pažljivo pogledamo medijsku scenu, moraćemo se složiti s njim, jer je mnogo, mnogo više lažova koji rade u medijima nego li novinara. Njihova svrha i cilj je da, kroz hiperprodukciju afera, targetiranje, etiketiranje, govor mržnje, proizvođenje straha… anesteziraju javnost do te mere da se izgubi bilo koji vid empatije. Da se ljudi naviknu da je ovde apsolutno sve – ne samo moguće – nego pre svega dozvoljeno. I da otupe do te mere da ih više ništa ne može pokrenuti ili mobilisati na građansku pobunu. Da se od građana svi pretvorimo u podanike.

Da li onaj naš obični građanin može da napravi razliku između novinarstva i antinovinarstva, to jest smišljenje negacije novinarstva? Teško, s obzirom da medijska pismenost – ne samo kod nas – nije na zavidnom nivou. Teško, pored svih spinova, fejknjuzova, društvenih mreža… Jer, svi ti koji se lažno predstavljaju kao novinari čine to kako bi unizili dostojanstvo, kredibilitet i integritet profesije. U čemu su, mora im se priznati, u dobroj meri i uspeli. Na taj način, autokratska vlast je na dobrom putu da ukloni još jednog veoma nezgodnog protivnika i da se razgaći do mile volje.

Ali, novinara u Srbiji, uprkos svemu, i danas ima. Najviše opstaju u onoj internetskoj zoni na koju režim (još uvek) ne može da utiče – u zoni finansiranja putem projekata koje podržavaju međunarodni donatori. Pored njih, tu je još jedna kablovska televizija, jedan dnevni list, dve novinske agencije, nekoliko nedeljnika i vrlo malo lokalnih medija… Najteže je ovim poslednjima, o čemu svedoči slučaj paljenja kuće Milana Jovanovića, novinara portala Žig info iz Grocke. Njegov kolega, glavni i odgovorni urednik Željko Matorčević, nedavno je – kada su primali specijalno priznanje NUNS-a za istraživačko novinarstvo – rekao da se, uprkos činjenici da su dobili podršku i od javnosti i od kolega, u njihovim životima ništa nabolje nije promenilo. Naprotiv, dodao je, i dalje su izloženi pretnjama smrću. “Nemojte se iznenaditi ako nam sledeće godine ovo priznanje budete dodeljivali posthumno”, preneo je prisutnima Matorčević zastrašujuću ali ne i neralnu poruku.

Nedavno je jedan mladi kolega bio iskreno zapanjen kada je otkrio da je tamo početkom dvehiljaditih godina tadašnje Izvršno veće Vojvodine novinarima podelilo svojevrsni adresar, imenik svih relevantnih i manje relevantnih pokrajinskih funkcionera. Pa me je zvao da pita da li se sećam toga i da li je moguće da je tako nešto postojalo. Sećam se, odgovorio sam, u to vreme nama je bilo najnormalnije da sve te razne funkcionere zovemo direktno na njihov mobilni telefon, čiji smo broj pronašli u navedenom vojvođanskom adresaru. Ništa kojekakvi pi-arovi, ništa pretvaranje novinara u ćate koji se bave pisanjem zahteva po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja… Imali smo direktne kontakte sa funkcionerima, a imali smo i “svoje ljude” u različitim institucijama od kojih smo dobijali relevantne informacije. Bili smo, naime, novinari.

Sećam se isto tako i kada smo se negde 2000. godine, poslednje godine zločinačkog Miloševićevog režima, mi iz tadašnjih nezavisnih medija odlučili na bojkot svih aktivnosti Srpske radikalne stranke, zbog pretnji smrću koje je Šešelj uputio našoj koleginici na konferenciji za novinare. Sećam se i da su radikali bili baš pogođeni time, da su išli okolo i vukli nas za rukav samo da ukinemo bojkot, pa makar pisali i negativno o njima. Nismo to uradili, jer smo znali šta znače reči poput kolegijalnosti i solidarnosti. Koliko pamtim, tadašnji nezavisni mediji, od kojih neki postoje i danas, nikada zvanično nisu ukinuli bojkot radikala. Ali već odavno izveštavaju o njima. Pa se onda čudimo otkud “reformisani” Vučić danas na vlasti.

Sećam se i da smo, nakon što bismo sačekali 15 minuta, demonstrativno napuštali konferencije za novinare, ukoliko bi oni koji su ih zakazivali kasnili više od “akademskih” četvrt sata. Ljutili su se ti političari na nas, ali sledeći put nisu kasnili. Znali smo, dakle, da političari zavise od nas, a ne mi od njih. Znali smo da je naš posao da ljutimo političare, a ne da im se uvlačimo. Danas kolege redovno doživljavaju da ih na režimskim konferencijama za novinare, pre svega na Vučićevim, druge “kolege” napadnu kada postave neko “nezgodno” pitanje. I u “ona vremena”, doduše, bilo je takvih idiota, ali su nam služili za sprdnju.

Onda je došla 2006, godina kada je usvojen Ustav Srbije. Ko se seća tih vremena, seća se i da je ustav i napisan i usvojen na potpuno skandalozan i sramotan način: referendum je trajao dva dana, poslanici su tekst ustava videli pola sata pre nego što su, po metodu stranačke mašinerije, glasali za njega, uz marginalno malobrojne časne izuzetke. Sam tekst ustava, pre nego što je dospeo pred poslanike, nije prošao ni korekturu a kamoli lekturu. Međutim, usvojen je u gotovo sabornom duhu, a toj sabornosti su se pridružili i bezmalo svi mediji, uključujući i one koje smo do tada smatrali nezavisnima: neki glavni urednici su se pojavljivali u spotovima u okviru kampanje za usvajanje ustava i “nagovarali” građane da glasaju. I ja sam doživeo da od urednika čujem “uputstvo” da treba da “balansiram” zbog nekakvih viših interesa. Rekao sam mu da nemam ništa protiv vulkanizera, ali da ja nisam balansero, već novinar.

Država koja je tako usvojila ustav je nakrivo nasađena, jer što se grbo rodi – vreme ne ispravi. Momenat kada su nezavisni mediji, većina njih, prihvatili da učestvuju u takvoj kampanji je momenat kada su potpisali pakt sa đavolom, i danas gotovo i da nemaju pravo da se ljute zbog strmoglava koji im se desio.

Mediji u Srbiji nikada nisu bili slobodni, a režim Aleksandra Vučića, osvedočenog mrzitelja medija a naročito novinara, samo je dodatno usavršio mehanizme pritiska na nezavisno novinarstvo. Da stvar bude još gora, Vučić to radi sa patološkom strašću, valjda zato što – pre politike – nije prošao test da bude novinar, iako je ispit početkom devedestih polagao ni manje ni više nego gore na Palama, kod Karadžić-Mladić-Đogo-Guzina ekipe, na Kanalu S, ili kako li se već ta mašinerija za proizvodnju genocida tada zvala… Posle se novinarima svetio kao ministar informisanja krajem devedesetih. Taj će njegov mandat ostati upamćen po drakonskom Zakonu o informisanju, čiji je cilj bio da uništi nezavisne medije, ali i po ubistvu našeg kolege Slavka Ćuruvije, 11. aprila 1999. godine. Sećam se da sam se tada daleko više plašio ovih “naših” odozdo, nego li NATO bombardera odozgo. I nakon svega se neki čude što se Aleksandar Vučić i danas neizostavno iznervira kada se neko od poslednjih novinarskih mohikanaca usudi da mu postavi suvislo pitanje. I nakon svega neko nešto očekuje od njega…

Nema nikakve sumnje da će Vučić nastaviti sa gušenjem medija i nema nikakve sumnje da nikada neće pristati da ih oslobodi. Kome to nije bilo jasno 2012. godine, kada su uzjahali na vlast, tome to nikada neće biti jasno. Uostalom, sloboda se nikada i nigde ne poklanja, nego se osvaja. Zbog toga nervira činjenica da ono malo suvislih medija troši ogromnu energiju i iscrpljuje se na neprestanom iščuđavanju nad potezima Vučićevog kriminalno-zločinačkog režima. Možda bi pametnije bilo da osmislimo suvislu alternativu, da se umrežimo i da radimo zajedno, da značajno podignemo sadašnji marginalni tiraž i slabu gledanost, da se raširimo po lokalu a ne samo po glavnom gradu, da problem maksimalno internacionalizujemo, da se solidarišemo, jer će nas – u suprotnom – podaviti jednog po jednog u mraku koji je sve gušći i biće baš gust. Umesto da se kao somovi pecamo na režimsku propagandu, bilo bi pametnije da prestanemo biti zagledani u sopstveni pupak, svako u svoj projekat, uplašeni da bi kroz povezivanje i umrežavanje izgubili i tu siću. Jer ćemo je svakako izgubiti. Pošto svako ko iole razmišlja može da zamisli i trenutak u kojem će režim pokušati da stavi šapu i na medijske donacije iz inostranstva. Kroz, recimo, neki Putinov registar stranih plaćenika i domaćih izdajnika, ili još bolje kroz neki Orbanov “antišoroševski” recept.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend