Izdajnici crnogorstva i srpstva, tajni saradnici i Đukanovića i Vučića

Decembra 2012. godine sam, kao još uvijek mlad novinar i urednik, u dalekoj Indoneziji držao predavanje o tome kako „Vijesti“ koriste društvene mreže. To je tada bio maltene pionirski poduhvat i malo je ljudi, a još manje medijskih poslenika razumjelo kakva se to strategija razvija za ponašanje na mrežama. Nije ni moja malenkost tada to savršeno razumjela, strategiju je, to moram naglasiti, osmislila koleginica Damira Kalač, a osnovna ideja je bila da se kroz istinsku interakciju sa korisnicima obezbjedi stvarno prisustvo medija na mreži. Dugo nakon toga, mnogi su krenuli sa kampanjama ulaganja novca radi doslovnog kupovanja posjeta svojim portalima. Svjedoci smo (zajedno) koliko je taj pristup bio učinkovit dugoročno.

Strategija Vijesti da se „organski“ podiže broj ljudi koji nas prati na društvenim mrežama je dovela do današnjih impresivnih brojki. I zbog toga bih lagao kada bih rekao da me, sa pozicije glavnog i odgovornog urednika, kao ne više toliko mladog novinara i urednika, nije iznenadila kampanja bojkota medija koji je rodonačelnik nezavisnog novinarstva, koji je oduvijek bio i biće tribina za sve strane, sve boje i zastave.

Istina, poziv na bojkot Vijesti nije ništa novo: pokušavale su to grupacije kojima bi se najmanji zajednički sadržalac mogao pronaći u interesno-ideološkoj strukturi, sada poznatoj kao „komitski pokret“, odnosno crnogorski nacionalisti iz različitih opcija crnogorske desnice i kvazi-ljevice, te iz DPS-ovih para-organizacija. Nije iznenađujuće što je sada to (dominantno) sprovela grupacija kojoj bi najmanji zajednički sadržalac bilo ono što se danas naziva „srpski svet“ – nekakav nedorečeni koncept integralnog srpstva u kom se nacionalističkim kičom i bukom maskira ista vrsta pljačke i uništavanja Srbije i pokušaj širenja uticaja u regionu, pod mentorstvom Aleksandra Vučića, kakvoj smo mi svjedočili u Crnoj Gori pod Milom Đukanovićem, a što ima svesrdnu podršku djelova SPC i djelova ovdašnje vladajuće većine. Nije iznenađujuća ni veća efikasnost tog pokušaja, jer tu je ipak infrastruktura, uglavnom ona koja je kupovana nakon avgustovskih izbora bilo u vidu stranica, bilo propagandističkih punktova, pa sve do komunikacionih grupa na messaging aplikacijama.

Lako je tu naći mnogo zajedničkih crta, a davno je Polucija to svela na najobjašnjiviju formu – boli nas…što krade, a duša što nije Srbin (ili Crnogorac). Toj svijesti ni ne može biti značajno to što su Vijesti preživjele u posljednjih petnaestak godina, koliko fizičkih napada, koliko uništavanja imovine, koliko prijetnji, koliko sajber napada, koliko raznih vrsta pritisaka – od političkih do finansijskih. Naravno, to ne znači da su svi koji su se odlučili za bojkot dio ovih grupacija.

Vijesti već dugo ćute, smatrajući da su kampanje koje se vode toliko očigledno lažne i providne da ih je suludo i demantovati, ali se sada prosto mora navesti par primjera. Brutalna je laž da se desetine ljudi iz Vijesti zaposlilo u novoj Vladi. Još brutalnija je ona da Vijesti sa tim imaju veze, jer je je svaki odlazak novinara težak udarac za redakciju.

Još jedna teška manipulacija je pokušaj da se ljudi koji se slobodno izražavaju u rubrici Forum, diskredituju time što se povezuju sistemski sa Vijestima, a ignoriše se činjenica da je za tu rubriku pisalo na hiljade ljudi u ove 24 godine, uključujući i one koji se žale da za njih nema mjesta u Vladi i za to optužuju Vijesti. Činjenica da Crna Gora ima medij koji je, ma kakva mu se politička linija pripisavala sa ove ili one strane, uvijek i bez izuzetka ostavljao prostora za svako mišljenje i stav u otvorenoj građanskoj debati je stvar za ponos, a ne za jeftin pokušaj diskreditacije.

Naglašavamo među njima, zbog prirode poziva na bojkot, i manipulaciju o odnosu Vijesti prema nečemu što smo mi često nazivali nasljeđem mitropolita Amfilohija, u čemu nam je sa crnogorske desnice pripisivano saučesništvo u šaradi zvanoj „srpski svet“, a sa strane srpskog sveta „dukljanizam“. Zadatak „Vijesti“ kao građanskog medija je da ukaže na mogućnost da se i sa građanske i sa crkvene pozicije drže stavovi koji pretpostavljaju javno dobro, mir i građanski suživot bilo kakvoj nacionalnoj i ideološkoj ostrašćenosti, pogotovo ako one vode eskalaciji netrpeljivosti. U prilog tome bi išlo kada bi se oni koji se predstavljaju braniteljima interesa SPC našli snage da progovore o urušavanju gorerečenog nasljeđa mitropolita Amfilohija, naročito smjene njegovih bliskih saradnika.

U trenucima u kome ekstremizmi pokušavaju da suze prostor zajedničkog susreta i razumijevanja, ćutanje izlaže svakoga mogućnosti da bude označen i progonjen. Ako su građani jednom prepoznali kada se na udaru bivšeg režima našla Mitropolija crnogorsko-primorska i ostale eparhije SPC, zar nije makar radi građanske korektnosti, uprkos ovim ili onim neslaganjima, za očekivati sličnu solidarnost kada se na meti nađe jedan, uprkos svojim manama, slobodan i otvoren medij? Nažalost, osjetljivost se nije prenijela niti izrazila kada su „Vijesti“ bile na meti duboko dehumanizijućih napada na dnevnoj bazi raznih partijaca, a ni kada su bile targetirane na Cetinju, novinari traženi po imenu ili po medijskoj kući kako bi bili verbalno, a moguće i fizički zlostavljani naočigled cijele zemlje. Ovaj posljednji poziv na bojkot, iako fizički bezopasniji od takvih direktnih napada, ipak odražava isti antigrađanski duh da se nekom iritantnom mediju ili iritantnoj vjerskoj zajednici, ili bilo kom drugom subjektu, može uskratiti pravo na građanski odnos i postojanje.

Za taj antigrađanski duh „Vijesti“ su, šredingerovski, istovremeno izdajnici i crnogorstva i srpstva, tajni saradnici i Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Osnovni propagandni mehanizam iz oba punkta svodi se na to da se za svoju bučnu manjinu ekstremista isti javni akteri označavaju ovakvim međusobno isključivim oznakama. Ako su „Vijesti“ izdajnici za dvije grupe koje su postale toliko ekstremne da su njihove vizije Crne Gore neprihvatljive za barem 80% stanovnika, to govori samo za sebe. Upravo je to i razlog zbog čega nijedan medij nije ovako nešto doživljavao u Crnoj Gori, što ga i čini najboljim mjestom na kome većinska, građanska i pomirena Crna Gora može da raspravlja, tumači i dogovara svoj javni, zajednički interes.

Zabluda bi bila očekivati da će ova kampanja nešto poremetiti u načinu na koji se obavlja posao i štiti javni interes. „Treća Crna Gora“ je jača nego ikada i bolje nego ikada razumije ulogu nezavisnih medija. Ono što su Vijesti radile do sada i radiće i dalje stoji kao najbolji argument protiv bojkota – uvijek otvoren prostor za odgovor i polemiku, pa i za kreaciju, ako građani to žele, drugačijeg javnog diskursa i otvaranja novih tema od javnog značaja. U svemu tome građani Crne Gore malo iskrenijih prijatelja imaju od ove redakcije.

Vijesti će, dakle, nastaviti da rade ono što su i do sada: da budu organski prisutni na društvenim mrežama i da nude bezuslovan prostor za otvorenu, građansku i argumentovanu debatu. Ona nije uvijek prijatna, niti uvijek urađa konsenzusom, ali ne pristajemo na cenzuru i na to da se bilo ko proglašava nedodirljivim. Vjerujemo da je ta ponuda bolja od one plaćenih bukadžija.