15. nov 2019.

Kako izvještavati o samoubistvima: Manje je više

Način na koji mediji izvještavaju o slučajevima samoubistava može potaknuti ili spriječiti oponašanje suicidalnog ponašanja, tvrde stručnjaci. Ako je to tačno, bh. mediji majstorski doprinose prvom. 

“Zeničanka se raznijela ručnom bombom zbog nesretne ljubavi.” “Skočio u smrt zbog tužbe za neisplaćeni kredit.” “Jajčanka se objesila u porodičnoj kući iako ničim nije odavala da ima probleme.” Ovo su samo neki od nedavnih naslova domaćih portala koji laički, neodgovorno i neetički izvještavaju o slučajevima samoubistava, beskrupulozno zadirući u privatne živote osoba koje su počinile samoubistva i intimu njihovih porodica, detaljno opisujući izvršenje čina i nesmotreno nagađajući o motivima.

Takva vrsta medijske pažnje koja ne doprinosi razumijevanju problema niti destigmatizaciji samoubica nego samo destigmatizaciji samoubistva kao čina, može dovesti do porasta broja samoubistava, navodi se u sociološkim studijama. Fenomen tzv. “imitacije suicidalnih ponašanja”, poznat kao “Wertherov efekat”, povezuje se s davanjem publiciteta samoubistvima koje mogu stvoriti dojam da su ona normalna te ranjive osobe navesti na izvršavanje samoubistva. Najveći uticaj takav publicitet ostavlja na adolescente i mlade osobe.

Umjesto prevencije, tabloidizacija tragedije 

Ako su samoubistva zaista “zarazna”, mediji su prenosioci virusa. Umjesto da se vode parolom “manje je više”, odnosno da objave što manje nepotrebnih podataka o slučajevima samoubistava, domaći mediji se često utrkuju u tome ko će otkriti nove “šokantne i zastrašujuće detalje”. Tabuizirati temu nije dobro, jer su samoubistva, nažalost, dio naše realnosti i o njima treba pričati ali na način koji može pomoći prevenciji.

Član 9 Kodeksa za štampu i online medije u BiH kaže da će “novinari izbjegavati uplitanje u nečiji privatni život, osim ako takva uplitanja nisu potrebna u interesu javnosti. Vijeće za štampu BiH propisuje da “će teme koje uključuju lične tragedije biti obzirno tretirane, a pogođenim ličnostima će se prići diskretno i sa saosjećanjem.”

Praksa, međutim, pokazuje suprotno. Nedavni tragični slučajevi samoubistava nekoliko mladih osoba u BiH rezultirali su brojnim novinskim tekstovima koji su primjer kako ne treba izvještavati.

Kao prvo – mediji su bezobzirno otkrili identitet osoba i njihovih porodica, koristili njihove fotografije s profila na društvenim mrežama i njihovu privatnost izložili javnosti. Nadalje, opisivali su načine i okolnosti pod kojima su se samoubistva desila iz razloga da šokiraju i zaintrigiraju čitaoce. Istraživanja, pak, impliciraju da opisi načina samoubistva, osim što su uznemirujući za porodicu, mogu djelovati inspirirajuće na osobe koje imaju suicidalne misli.

Fraze “Strava i užas!”, “Stravično!” i “Šokantno!” krasile su senzacionalističke naslove, koji nesumnjivo privlače pažnju čitalaca i broj klikova, ali tabloidizuju vrlo osjetljivu temu i pojednostavljuju moguće razloge za samoubistvo na vrlo nesmotren način. Samoubistvo nikada nije rezultat jednog faktora ili događaja i ne bi ga trebalo interpretirati na takav način. Vrlo često je povezan s različitim faktorima kao što su bolest, porodični i finansijski problemi ili narušeni međuljudski odnosi, navodi se u smjernicama o izvještavanju o samoubistvima International Journalists’ Network.

Od oproštajnih poruka do izmišljenih vijesti

U septembru ove godine, domaći i regionalni mediji su danima javno secirali slučaj samoubistva jedne mlade Zeničanke. Njen puni identitet je objavljen samo dva dana nakon samoubistva, u medijima su objavljivane njene fotografije s društvenih mreža, nagađalo se da je bila trudna ali da ju je ostavio momak, da je njegova porodica bila protiv njihove ljubavne veze, itd. Izvještavanje je bilo svedeno na dramatizovani prikaz pojedinačnog slučaja bez prikazivanja šire slike o temi.

Fokus većine izvještaja je bio predstavljanje razloga za samoubistvo, a to je – zaključili su mediji – bila nesretna ljubav. Neki mediji su u svoje tekstove uključivali skrinšotove njenih poruka na društvenim mrežama na osnovu kojih su sami davali dijagnoze o njenom mentalnom zdravlju.

Dnevni avaz:

“Da je Čičak ipak bila u depresiji, vidi se iz prepiske s prijateljem na Instagramu. Nesretna Zeničanka nagovijestila je da bi mogla oduzeti sebi život. 

– Budućnost je gora, bolan. Ne razumiješ ti mene, ja više nemam volje nizašta. Nemam ništa u životu, nemam cilj, sve mi je bezveze, prazno, fuj… – napisala je Čičak u prepisci s prijateljem.”

Gradacija zaključaka o razlozima za samoubistvo u naslovima pokazuje kako su mediji bespoštedno nadograđivali “slučaj” sa svakom novom otkrivenom informacijom o životu djevojke iz Zenice:

Dnevni avaz

Naida prije samoubistva poručila: Nemam volje za životom

Nezavisne novine:

Sestra Zeničanke koja se ubila bombom: Bila je u drugom stanju

Dnevni avaz:

Sestra tragično stradale Zeničanke: Trudna Naida nije mogla podnijeti nesretnu ljubav

Planirali su bebu, vjenčanje, ali su njegovi bili protiv, tvrdi sestra. Želim da svako ko je doprinio da uradi to što je uradila osjeti istu bol koju prolazi moja porodica, kaže Mujagić

Takve informacije, osim što nisu u interesu javnosti (niti su, treba naglasiti, provjereni navodi), bolni su za njenu porodicu, što bi mediji morali imati u vidu. Dnevni avaz je otišao toliko daleko da kao “ekskluzivnu ispovijest”, u okviru serijala tekstova o slučaju, objavi intervju s njenim momkom pod naslovom:

Momak stradale Zeničanke za „Avaz“: Naida je bombom ubila i moje dijete!

U tekstu se navodi:

“ – Sve je bilo lijepo nekoliko mjeseci. A onda su počeli ljubomora, ružno ponašanje… Posvađali smo se kada se počela javljati mojoj porodici, prijateljima. Sve sam tolerirao dok nisam saznao da me prevarila. Tada sam čvrsto odlučio da prekinemo vezu – priča nam Hedžić.

Tvrdi da mu se tragično nastradala Čičak javila nekoliko dana nakon svađe i rekla da je trudna.

– Odmah je otišao kod nje. Pričali smo o svemu. Rekao sam joj da se ne brine, da ću biti uz nju i dijete. Moji nam nisu dali podršku jer je ranije pravila scene…  Ali, majka mi je rekla da će, šta god odlučim, biti uz mene – naglašava on.

Odlučio je, uprkos svemu, da ostanu zajedno zbog djeteta. Sve je bilo dobro dok nije, tvrdi, postavila ultimatum.

– Rekla mi je: “Ili ćeš sada ostati ovdje u stanu, sutra me oženiti i više nikako ne ići kući ili smo završili.” Pokušao sam objasniti da ne žurimo, jer ja ne radim. Nije razumjela. Zato sam ustao i otišao kući – priča on.” 

Nivo nedostatka poštovanja prema djevojci i njenoj porodici u ovom tekstu je zastrašujući, ali, nažalost, uobičajen kad je u pitanju Dnevni avaz. Ne samo da su najintimniji dijelovi njenog privatnog života pretvoreni u “javnu stvar”, nego je i javno optužena za prevaru i emotivno ucjenjivanje partnera, te “ubistvo svog djeteta”.

Dnevni avaz je zatim objavio i sljedeći tekst:

Monstruozno: S lažnih profila šalju fotografije Naide s dečkom u krevetu 

“I dok su i njena sestra i momak s kojim je bila u vezi, kazali sve što su imali, i time stavili tačku na priču o njenom samoubistvu, Instagramom ponovo kruže Naidine fotografije ispod kojih piše da je bila nevjerna momku Sanelu Hedžiću koji živi u Njemačkoj?! 

I to rade s lažnih profila kojima policija vrlo lako može ući u trag.”

Zanimljivo je kako je Dnevni avaz navodno objavljivanje kompromitirajućih fotografija na Instagramu – za koje u tekstu ne postoji nijedan dokaz – nazvao “monstruoznim”, dok je zapravo monstruozno ono što sam radi, a to je – profitiranje na nečijoj tragediji. I to kroz izmišljanje vijesti, plasiranje dezinformacija i nepotvrđenih podataka.

Samoubistvo nikako ne bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila bilo kakve probleme, bilo da je to ljubavna kriza, bankrot ili problem druge vrste. U tekstu o samoubistvu mladića u Zenici, koje se desilo u junu ove godine, Dnevni avaz napravio je upravo to, oslanjajući se na komšije kao izvore nagađanja da su mladića u smrt odveli finansijski problemi.

Dnevni avaz:

“(…) usred bijela dana skočio u smrt sa 17. sprata stana u zgradi u zeničkom naselju Blatuša, na očajnički čin odlučio se zbog loše finansijske situacije, tvrde njegove komšije.” 

– Vjerujte, komšije su ga hranile. Na Sudu su danas (jučer, op. a.) sakupljali novac za njegovu dženazu. Tužno – govore komšije.

Najteže mu je pala tužba koja je stigla zbog dugova koji su ostali iza njegove majke, tačnije kredita, a koje on nije imao odakle da vrati.

– Stigla mu je tužba od banke da vrati dug. Navodno je dobio presudu sa Suda, trebao je izgubiti stan. Pogađa u srce činjenica da je policija u stanu, nakon samoubistva, zatekla papir na kojem je uspio napisati tri rečenice žalbe. Vjerovatno ga je to dotuklo, što gubi stan, nije više mogao pa je skočio kroz prozor stana – govori nam njegov komšija.” 

(…)

“Budući da je imao svega osam razreda škole, a da je ostao sam, Murtić nije znao kako dalje kroz život. To ga je, govore komšije, ubijalo.

I na zeničkom Sudu, gdje je radila njegova majka, ostali su u šoku nakon spoznaje da je sin njihove bivše radne kolegice okončao svoj život. Niko nije mogao ostati imun na spoznaju da nemaju novca za dženazu pa su se maksimalno uključili u prikupljanje pomoći.”

Ovaj slučaj neki mediji su iskoristili da ukažu na navodnu vezu između siromaštva i tzv. “dužničkog ropstva” i samoubistava u BiH. Neki od tekstova na domaćim portalima su tvrdili: “Ljudi se sve češće ubijaju jer ne mogu vraćati kredit” i “Sve više građana diže ruku na sebe zbog kredita i siromaštva”. Ovakve tvrdnje su bile zasnovane na jednom slučaju samoubistva i nisu bile potkrijepljene podacima koji bi dokazali da se građani/ke BiH zaista u povećanom broju ubijaju zbog bankovnih kredita. Osim što plasiraju dezinformacije, mediji o samoubistvima izvještavaju kao o razumljivoj reakciji na društvene promjene i probleme s kojima se osoba suočava. I jedno i drugo je neetički.

Samoubistvo nije “izlaz” niti rješenje 

U nemogućnosti da pronađu “razlog za samoubistvo” jedne mlade Jajčanke u septembru ove godine, mediji su iskopavali i objavljivali podatke o njenom životu i njenoj porodici pokušavajući iskoristiti tragediju za prikupljanje klikova. Tako je Fokus.ba objavio:

“Njeni prijatelji za Ilhanu su imali samo riječi hvale. Kažu da je bila izrazito lijepa, pametna i radišna, ali i povučena. Ničim nije odavala da ima bilo kakvih problema.”

Živjela je u porodičnoj kući s roditeljima, dok njen brat, jednojajčani blizanac živi u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba „Bakovići“ u Fojnici. Od samog rođenja Halid je imao poteškoća u razvoju. – Srce mi se slomilo, da ti dragi Allah podari dženet. Bila si za mene tu i pamtit ću te na poseban način. Ilhana, prijatelju moj, dao sam sve od sebe. Halal ti bilo od mene sve. Vidimo se nekad – napisao je jedan od njenih prijatelja na društvenim mrežama.” 

Ali nasuprot iznad analiziranim izvještajima o ljubavnim i finansijskim problemima druge dvije mlade osobe, u ovom slučaju su mediji ipak ostali bez dovoljno elemenata za dramatizaciju i senzaciju. Zato je ovaj slučaj privukao znatno manje medijske pažnje. Ali ni on, nažalost, nije ponukao medije da odgovorno pristupe analizi problema.

U tekstu pod naslovom ‘Šokantni slučajevi samoubistava uznemirili bh. javnost: Zašto se mladi ubijaju,’ Dnevni avaz se, istina, osvrnuo na tri slučaja samoubistva (o kojima smo govorili u ovom tekstu) i pitao stručnjake/kinje za mišljenje. Ali tekst je površno “pokrio” temu i dao – opet – pojednostavljena objašnjenja o vrlo kompleksnom fenomenu.

“Zašto se mladi ubijaju, pitali smo psihologinju Lejlu Šaćirović, koja napominje da se mladima danas nameću standardi koji podrazumijevaju idealan način života, luksuz i raskoš.

– Međutim, to može negativno utjecati na psihu mlade osobe, koja se još pokušava ostvariti u privatnom i profesionalnom odnosu. Mladi koji padnu u depresiju naglašavaju negativne stvari u svom životu, a minimiziraju sve što ih okružuje – govori Šaćirović.

Određeni razlozi

Dodaje da ih upravo sve to dovodi do osjećaja beznađa, što, nažalost, u nekim slučajevima rezultira fatalnim ishodom ako se na vrijeme ne potraži stručna pomoć.

Sociolog Dželal Ibraković naglašava da se samoubistva dešavaju širom svijeta i svoj razlog imaju u psihičkim i zdravstvenim svojstvima čovjeka, nemogućnosti da se nose sa situacijom.

– Ljubavne priče, nažalost, nekad imaju i svoj tragičan kraj. Kada su u pitanju samoubistva, na mlade ljude ima utjecaj i teška socijalna situacija. Glavna osobina čovjeka koja mu je pored slobode i zdravlja potrebna jeste mogućnost da planira, posebno je to izražajno kod mladih. Oni moraju imati viziju onoga što ih čeka. Onog trenutka kada nema te vizije, dolazi do dezorijentacije i to, nažalost, završi ili odlaskom ljudi u alkoholizam i neke druge društvene anomalije, ili odlaskom iz države – kaže Ibraković.”

Moć koju mediji imaju u formiranju javnog mnijenja je nedvojbena, pa je tako i u slučaju kreiranja percepcije o samoubistvima. Ako već moraju obavijestiti javnost o samoubistvu, mediji bi trebali informisati javnost o dubini, kompleksnosti i različitim aspektima problema. A ne o tome da se neko raznio bombom, objesio ili skočio s prozora i zašto je to, navodno, uradio.

ŠTA TREBA RADITI  ⃰ 

  • Sarađujte sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica.
  • Samoubistvo prikazujte kao izvršeno, a ne kao uspješno djelo.
  • Prikazujte isključivo pouzdane podatke, na unutrašnjim stranicama novina, uvijek kao sporednu vijest.
  • Ističite alternative samoubistvu.
  • Pružite obavijesti o teleapelima i drugim oblicima pomoći u zajednici.
  • Dajte publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja.

ŠTA NE  TREBA RADITI 

  • Ne objavljujte fotografije i oproštajna pisma.
  • Ne izvještavajte o specifičnim detaljima načina samoubistva.
  • Nemojte davati pojednostavnjena objašnjenja.
  • Nemojte veličati samoubistvo ili praviti senzaciju od njega.
  • Nemojte se koristiti religijskim ili kulturnim stereotipima.
  • Nemojte okrivljavati ikoga.

⃰ Preuzeto s portala Medijskapismenost.hr 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend