05. okt 2018.

Rad novinarki u manjim sredinama: Profesionalnošću protiv patrijarhalnih pritisaka

Četiri novinarke govore o tome kako izgleda njihov rad u manjim sredinama u BiH i o tome da li su se ikada suočile sa poteškoćama pri obavljanju posla, sa nepovjerenjem sredine ili kolega.

Obavljati novinarski posao jednako je zahtjevno kako u većim, tako i u manjim sredinama u BiH. No, okolnosti u kojima se novinarski posao obavlja u manjim sredinama mogu predstavljati veći izazov onima koji/e izaberu biti novinari/ke u svojim lokalnim zajednicama. Novinarke koje rade u manjim sredinama mogu se suočavati sa specifičnim situacijama koje su karakteristične za male sredine, gdje postoji manje medija, veze unutar zajednice su jače, a za pretpostaviti je i da su patrijarhalni stavovi snažniji. Želeći otkriti kako izgleda rad novinarki u manjim sredinama u BiH, razgovarala sam sa četiri novinarke o tome da li su se ikada suočile sa poteškoćama pri obavljanju svoga posla, sa nepovjerenjem sredine ili kolega.

Jelena Denda je jedna od tri osnivačice portala Direkt iz Trebinja, na kojem radi kao novinarka. Nakon što je završila studije novinarstva, odlučila se vratiti u rodnu Bileću. Neko vrijeme je radila za jedan istočnohercegovački web portal, a potom je sa dvjema kolegicama, Nikolijom Bjelica i Milankom Kovačević, pokrenula portal Direkt. Jelena nije imala priliku raditi u većim sredinama, ali smatra da novinarski posao sa sobom nosi pritiske bez obzira na sredinu u kojoj se obavlja.

„Imam utisak da su pritisci veći kad je sredina manja, jer se ljudi u velikoj mjeri međusobno poznaju. To često rezultira time da pokušavaju da vas ‘ucijene’ time što vam poznaju porodicu, partnera, rodbinu, prijatelje i da, vršeći pritisak na njih, izvrše pritisak na vas da prestanete da se bavite njima u svojim tekstovima.“

Jelena je slična iskustva doživjela, skupa sa svojim kolegicama, od lokalnih političara o kojima su izvještavale. Na pitanje da li se u svojoj sredini ikada suočila sa pritiscima za koje bi se moglo zaključiti da su bili motivirani time što je žena,  ona kaže: „U situacijama kada smo doživljavale verbalne napade od određenih lokalnih političara i ljudi koji su u sukobu sa zakonom, imala sam utisak da su se ‘odvažili’ da pokušaju da nas na taj način spriječe da se bavimo njima jer su smatrali da smo laka meta samo zato što smo žene.“

„Novinarka, hajde sa nama na pivu“

Neda Petković također radi u Trebinju, gdje se odlučila vratiti nakon završenog studija novinarstva u Banjoj Luci. Jedno vrijeme je radila kao dopisnica Press RS-a, a uskoro se zaposlila kao novinarka na Elta televiziji, gdje u zadnje tri godine izvještava s područja Hercegovine.

Neda je imala priliku raditi i u većoj i u manjoj sredini, te kaže da je teže baviti se novinarstvom u manjoj sredini, i da to važi i za muškarce i za žene.

„U manjoj sredini su ljudi dosta zatvoreni i nerado govore o svojim problemima. Često za određene teme ne možete da nađete sagovornike. Mislim da se plaše da bi mogli nekome da se ‘zamjere’ i da bi zbog toga mogli da imaju probleme, kao i da snose posljedice zbog onoga što su o nekome ili nečemu rekli. Mnogi se plaše da bi ono što kažu moglo da ih košta posla ili pozicije na kojoj se nalaze.“

Neda dodaje da joj se, kada je odlazila u manja mjesta radi novinarskih zadataka, dešavalo da čuje dobacivanja poput „Novinarka, hajde sa nama na pivu“.

„Moram da priznam da se u tim prilikama nisam osjećala ugodno. Mislim da se sa ovakvim situacijama naše kolege sigurno ne susreću“, dodaje ona.

Vanja Stokić je jedna od osnivačica, a od 2012. godine i glavna i odgovorna urednica portala eTrafika.net. Dolazi iz Brčkog, a u Banju Luku se doselila kad je počela studirati novinarstvo. Izazove zbog želje da se bavi novinarstvom je pred nju postavila porodica. Njeni su se roditelji, kao i šira porodica, protivili tom izboru zanimanja, govoreći da su „novinari uvijek donji, stalno moraju nekoga da mole i vuku za rukav“.

No, nju ti komentari nisu obeshrabrili, jer je znala da je novinarstvo njen poziv. Vanja potiče iz porodice patrijarhalnih stavova, a kako ima i dva brata, ona objašnjava da joj je od malena stavljano do znanja da je manje vrijedna jer je žensko, te da su joj uskraćivane stvari koje su njima bile dozvoljene.

„Uvijek sam se morala dokazivati mnogo više od njih, iako sam bila bolja i učenica i sportistkinja. Tako je bilo i sa poslom. Kada su me angažovali u jednim dnevnim novinama, trebala sam biti dopisnica iz Brčkog. Komentar moje majke na to je bio da ja nisam sposobna za to jer još uvijek studiram, da mi niko neće htjeti dati izjavu i da će moj otac morati sve da obavlja za mene.“

To ju je povrijedilo, ali je ipak otišla u policiju, upoznala se sa portparolom, i istog se dana vratila sa dvije priče. Ubrzo je jedna od njenih priča objavljena i na naslovnici, što je obradovalo i odobrovoljilo njenu majku, koja je ubuduće pažljivo pratila njen rad.

Pritisci iz porodice

Dejana Krstić je novinarka iz Brčkog, koja radi kao dopisnica Novinske agencije Republike Srpske (SRNA), a prije toga je radila u informativnoj redakciji lokalne televizije. Ona, s druge strane, ističe prednosti rada u manjoj sredini: „Možda je manje stresno raditi ovdje nego u velikim sredinama, jer je manje događaja, uglavnom ste u toku i upućeni u sve, pa lakše dolazite do informacija. I institucije su dosta otvorenije i pristupačnije u manjim sredinama.“

No, Dejana dodaje da male sredine guše istraživačko novinarstvo, te obrazlaže: „Malo se ljudi upušta u rad na ozbiljnim tekstovima, koji će dati neki značajan rezultat, jer bi to često značilo da se neka strana prikazuje u negativnom kontekstu.“

Upravo taj problem se može povezati i sa temama kojima se novinari/ke bave, a od kojih se neke često smatraju „muškim“, poput korupcije, političkih dešavanja, pitanja sigurnosti i slično. Dejana kaže da joj bavljenje ovim temama nikad nije bilo zabranjeno, ali da su joj starije kolege često davale sugestije.

„Neke su bile opravdane, a neke ne“, kaže ona. Iskustva drugih sugovornica su slična. Jelena se često bavi ovim temama na portalu Direkt, zajedno sa svojim kolegicama, te ističe da nikada nije čula da su te priče opisane kao manje vrijedne i kvalitetne jer su njihove autorice bile žene. Vanja na sličnim temama radi oduvijek, a čak ju je i šef u bivšoj redakciji podsticao da se njima bavi, te je slao na suđenja vezana za privredni kriminal.

Vanja se prisjetila jednog zanimljivog događaja, koji demonstrira kako se profesionalne odgovornosti muških i ženskih članova porodice ne moraju nužno smatrati jednako bitnim unutar obitelji. Tokom jednog istraživanja, Vanja je poslala desetak zahtjeva za informaciju Vladi Brčko Distrikta, zvala tridesetak puta, svađala se sa službenicima, te joj je neslužbeno poručeno da se „mani te teme“.

„Kasnije sam saznala i da su me proglasili neuračunljivom, jer im nije bilo jasno kako neko može toliko da insistira na odgovorima“, dodaje ona. Njen brat je u isto vrijeme bio zaposlen u kancelariji gradonačelnika, te je zbog njihovog srodstva nekoliko puta vođen na informativne razgovore, što je potreslo Vanjinu majku.

„Danima je vršila pritisak na mene da ostavim tu priču i da je ne objavljujem, iako sam joj pokušavala objasniti da to ne dolazi u obzir. Njoj je tada jedino bilo bitno da brat očuva blagostanje na poslu, i nije razmišljala o tome da odustajanje od priče izrazito negativno utiče na moj posao. Kada sam objavila tekst, bila je jako ljuta na mene, nismo komunicirale oko dvije sedmice. Često se pitam da li bi ona isto postupila da su uloge bile zamijenjene – da je moj brat bio novinar, a ja vladina službenica. Uvjerena sam da ne bi. Tada bih ponovo ja bila ta od koje bi se očekivalo da svoju poziciju rizikuje zbog njegove.“

Vanja je tokom studija u Banjoj Luci odlučila da će tu i ostati, te kaže da je znala da se u Brčko neće vraćati zbog tradicionalno-patrijarhalne sredine koja ju je gušila. Ostale sugovornice žive i rade u svojim lokalnim sredinama. Stoga je neizbježno pitanje za njih bilo i to da li su razmišljale o tome da napuste tu sredinu i karijeru pokušaju unaprijediti na nekom drugom mjestu.

Jelena kaže da u posljednje vrijeme često poželi da ode, jer joj se atmosfera u kojoj živi i radi sve manje dopada: „Vlast bez imalo stida i zadrške šalje otvorene poruke da bez članstva u partiji pojedincima nema napretka ni u kom smislu, a ljudi mahom ostaju nijemi na sve to. Sa druge strane, još uvijek sam tu, jer me za Trebinje i Bileću vežu porodica i prijatelji, i jer još ima ljudi koji žele da pokušaju da se izbore za pozitivne promjene. Ja se borim za njih kroz svoj rad i ostaću ovdje sve dok budem osjećala da postoji barem mala šansa da se takve promjene dogode.“

Neda je često razmišljala o tome kako bi njena karijera izgledala drugdje.

„Novinarska profesija je dosta omalovažena, novinarstvom se danas bavi svako, a slobode su narušene. Ipak, za sada, želim da ostanem tu gdje sam. U mediju u kojem radim imam potpunu slobodu i uvijek ima mjesta za priče o običnom čovjeku, o njegovim problemima, o kulturi i slično.“

Dejana kaže da je svjesno došla živjeti i raditi u Brčkom, te da nije razmatrala život u nekoj većoj sredini, no da ne zna da li će se to promijeniti u budućnosti.

Kćerka svog oca, a ne osoba koja obavlja svoj posao

Novinarska profesija prolazi kroz velike izazove, a u manjim sredinama postoji i manje resursa i mogućnosti. Vanja ističe da novinari/ke iz manjih sredina imaju i manje mogućnosti za usavršavanje, jer su seminari i edukacije dostupniji kolegama/icama iz većih gradova.

„U manjim sredinama se neprofesionalizam lakše oprašta, zato što nedostaje ozbiljnog kadra, ali i medijskog sadržaja, pa lokalni mediji ‘gutaju’ sve. Velikim medijima se ne isplati da ulažu u dopisništva u manjim sredinama, pa dopisnici/e imaju problem sa nedostatkom tehničke podrške ili ona nije dovoljno dobra ako je ima,“ kaže Dejana.

Položaj novinara i novinarki u BiH je generalno težak, ali sugovornice su mišljenja da uvijek ima mjesta za napredak.

„Da bi naš položaj bio bolji, za početak bi bilo dovoljno da nas pojedinci, posebno oni koji drže vlast, prestanu doživljavati kao neprijatelje i tako nam prestanu otežavati da radimo svoj posao. Ostale poteškoće biće manje samo ako ova država jednom postane iole uređen sistem“, kaže Jelena.

O prednostima i nedostacima obavljanja novinarskog posla u manjim sredinama se sve manje-više slažu – u manjoj se sredini svi/e mahom poznaju, pa je lakše doći do informacija i zanimljivih novinarskih priča. No, teže se dolazi do sugovornika/ca koji/e će javno reći da su nezadovoljni/e stanjem u društvu, jer se ljudi plaše posljedica, kako pojašnjava Jelena.

„U malim sredinama vas nerijetko gledaju kroz to što ste kćerka svog oca, djevojka svog momka ili nečija prijateljica, a ne kao osobu koja obavlja svoj posao. U Banjoj Luci me niko od sagovornika nije pitao odakle sam i ko su mi roditelji, dok je u Brčkom to česta pojava“, dodaje Vanja.

Jedna od prednosti je i mogućnost rada za više medija istovremeno, što je Nedin slučaj, ali to povećava obim posla, jer se prati više oblasti, što dovodi do nestabilnog i dužeg radnog vremena.

„Pored novinarskog posla, koji je izuzetno stresan, žena često ima obaveze i prema porodici, a sve to treba nekako uklopiti“, dodaje na kraju Neda.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend