Čovjek slobode: U znak sjećanja na balkanskog dopisnika Radija Svobode Mihala Ramača

Srbija se 17. maja oprostila od dugogodišnjeg dopisnika Radija Svoboda, Mihala Ramača. Poznati ukrajinsko-srpski novinar preminuo je 13. maja u 73. godini. Pokrivao je ključne događaje na Balkanu – od ratova do pada režima Slobodana Miloševića, formiranja novih nezavisnih država nakon raspada Jugoslavije do života ukrajinske dijaspore.

Četvrt vijeka je sarađivao sa Radijem Slobodna Evropa (RSE).

Historičar po obrazovanju, Mihal Ramač je rođen 16. avgusta 1951. godine.

Bio je novinar, pjesnik, prevodilac, scenarista te član Unije pisaca Ukrajine.

Autor je sedam knjiga poezije, pet knjiga eseja o bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Srbiji.

Bio je ukrajinsko-rusinskog porijekla i vezan za Ukrajinu.

Bio je integrisan u jugoslovenski i srpski medijski prostor. Obavljao je funkciju glavnog i odgovornog urednika tri dnevna lista u Srbiji. Međutim, kao novinar u Srbiji, radio je samo u nezavisnim listovima.

Od početka 1990-ih godina u srpskim medijima pisao je o Ukrajini.

Godine 2006. dodijeljen mu je orden kneza Jaroslava Mudrog za jačanje ukrajinsko-srpskih veza i djelovanje u ukrajinsko-rusinskoj zajednici.

Svjedok epohalnih događaja

Svjedočio je velikim događajima koje je slučajno pratio ili vidio.

U životu moje generacije, pad Berlinskog zida i raspad SSSR-a ispisani su zlatnim slovima. – Mihal Ramač

„Decenijama sam bio politički novinar. U životu moje generacije, pad

Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza ispisani su zlatnim slovima“, rekao je Ramač za RSE.

„Sve je bila politika: rat na Kosovu, bombardovanje, rušenje Miloševićevog režima, ubistvo premijera Zorana Đinđića, proglašenje nezavisnosti Crne Gore, proglašenje nezavisnosti Kosova…“, prisjećao se važnih balkanskih događaja o kojima je putem Radija Svoboda informisao ukrajinsku publiku.

Pored praćenja važnih političkih događaja, u slobodno vrijeme bio je pjesnik, kulturnjak i veoma kreativna ličnost.

„S vremena na vrijeme, imao sam vremena da pripremim kakav izvještaj o dobrim ljudima, piscima, umjetnicima ili sveštenicima“, rekao je.

Na talasima Radija Svobode

Saradnja sa RSE počela je 1998. godine.

Upravo u oktobru te godine, režim bivšeg jugoslovenskog predsjednika Miloševića, koji je nakon raspada države postao autoritarni lider Srbije, zabranio je štampanje Naše borbe, čiji je Ramač bio glavni urednik.

Iako ovaj nezavisni beogradski list više nije izlazio, njegovi novinari su se „po inerciji“ nastavili da okupljaju u redakciji.

A onda je Ramač primio poziv iz Praga. Kolega sa druge strane telefonske linije bio je iznenađen što urednik jednog od vodećih nezavisnih listova u Srbiji – govori ukrajinski.

U roku od nedjelju dana, Ramač je odletio u Prag i dobio priliku da postane balkanski dopisnik Radija Svoboda.

Odlazak Mihala veliki je gubitak ne samo za Ukrajince u Srbiji, već i za cijelu Ukrajinu. Posebno tokom ove brutalne agresije na nas. – Markijan Lubkivski

„Radio Svoboda je tada za mene bio kao svemirski brod. Uostalom, Srbija je tada bila pod međunarodnim sankcijama. Često su prekidali struju i internet, saobraćajne veze su bile katastrofalno loše. Nije bilo goriva, brašna, šećera. Cigarete su se prodavale po mokrim ulicama. Nije bilo dovoljno papira za novine, a nezavisni mediji su jedva preživljavali“, prisjeća se Ramač.

„A na Radiju Svoboda – svijetle sobe, osmijesi na svakom koraku, kompjuteri, mobilni telefoni, studiji koje nikada do tada nisam vidio … Dakle, prvi radni dani u Pragu bili su nezaboravni. Predbožićni Prag bio je kao bajka za osobu iz jedne mračne balkanske zemlje.“

Kolege na Radiju Svoboda za Mihala Ramača kažu da je bio ozbiljan, odgovoran, izuzetno vrijedan i pristojan visokoobrazovani intelektualac.

„Budući da je izuzetno inteligentan, zauvijek će mi ostati u sjećanju kao jedan od najinteligentnijih Ukrajinaca u jugoistočnoj Evropi. Pored te urođene inteligencije, bio je u stanju da bude izuzetno principijelan, čak tvrdoglav, kada su u pitanju Ukrajina, Ukrajinci, pravda i dostojanstvo“, rekao je diplomata Markijan Lubkivski, koji je 2006. – 2009. bio ukrajinski ambasador u Hrvatskoj, a i jedan je od najvećih poznavalaca balkanskih pitanja u Ukrajini.

Ramač je bio čvrsto uvjeren da Srbija ima šansu da postane demokratska, evropska zemlja.

„Mihal Ramač i ja imali smo svoju kafanu u centru Novog Sada ‘Bistro’. Tamo bismo naručivali crno, veliko, točeno pivo. Nekada je to bio rok bar gdje su se okupljali novinari, umjetnici i muzičari. Vremenom, [kafana] je postala vrlo komercijalna. Svejedno, Mihal nije želio da mijenja mjesto sastanka. ‘Hajde Mihale’, tako smo ga zvali među ovdašnjim Ukrajincima, ‘da promijenimo kafanu’? ‘Vidiš kako je ovdje postalo bučno. Ona je poput srpske politike, nekada progresivna, a sada van svjetske putanje’.

‘Ne’, kaže on, ‘moramo istrajati’. Ako u ovoj kafani bude više ljudi poput nas, [gazda kafane] promijenit će i muziku. Ista stvar će se desiti i Srbiji – ako nastavimo da se borimo za demokratiju“, prisjeća se riječi Ramača njegov prijatelj i kolega, inače politikolog i novinar, Boris Varga.

Turbulentno vrijeme Balkana

Mihal Ramač bio je svjedok NATO-ove operacije, koja je trajala od marta do juna 1999. godine i imala je za cilj da primora Miloševića da prekine nasilje nad kosovskim Albancima.

Ramač je pričao da ga je dva sata prije početka bombardovanja Jugoslavije (ili onoga što je preostalo nakon raspada te države) iz Praga nazvao tadašnji šef Ukrajinskog servisa Radija Svoboda, Roman Kupčinski.

„Avioni su poletjeli“, rekao je. „Mihalo, lična bezbjednost treba da bude na prvom mjestu… Rekao sam i ponovit ću: ne gubi živce, stalno se pozivaj na pouzdane izvore, budi spreman za sastanke sa predstavnicima službe bezbjednosti, a u slučaju prijetnji ili ostalih nevolja, odmah se javi redakciji i kolegama u Srbiji. Podsjetio sam ga da je neophodno da ima zalihe baterija za tranzistore i svijeće“, rekao mu je Kupčinski.

Ramač je cijenio to što su mu praške kolege na kraju svakog telefonskog poručivale – „Čuvaj se“.

I zaista je vrijedilo biti oprezan, jer je situacija u Srbiji u to vrijeme bila teška.

Pričao je kako su ga jednom posjetila dva predstavnika službe bezbjednosti u vrijeme Miloševića i pitali „ko ga je regrutovao u Svobodu, ko mi daje uputstva, šta najviše zanima moje poslodavce, da li sam u kontaktu sa čelnicima srpske opozicije“.

„Odgovorio sam da se ne bavim nelegalnim poslovima, ja sam profesionalni novinar, akreditovan od Ministarstva informisanja. Jedina direktiva RSE je da se pozivamo samo na zvanične izvore i izbjegavam lične procjene i komentare“, ispričao je Ramač.

Znak njegovog povjerenja i autoriteta ležala je u činjenici da mu je, radeći kao balkanski dopisnik Radija Svoboda, ponuđena pozicija glavnog i odgovornog urednika srpskog dnevnog lista Danas i tada je mogao da prenese iskustvo rada za Svobodu srpskim kolegama.

Takođe, kao stručnjak za Balkan, Ramač je za Ukrajinski servis BBC-ja 2000-ih prokomentarisao događaje u toj regiji.

Kako je ispričao, Radio Liberty je počeo da sluša još 1991. godine.

Bio je veoma zadovoljan transformacijom Ukrajinskog servisa iz kratkotalasne radio stanice u multimedijalni servis.

Tada je i pozdravio podmlađivanje tima i aktivno prisustvo Radio Svobode u Ukrajini.

„Spadam u one stare novinare koji se raduju kada mladi orlovi lete sve dalje od nas, vide nove svjetove i iskreno o njima informišu vršnjake“, kazao je.

Vrijeme devedesetih godina bio je period stalnih ratova na Balkanu, koji nisu zaobišli skoro nijednu od bivših šest republika i tadašnju autonomnu pokrajinu Kosovo.

U to vrijeme, Beograd se jako trudio, na silan način, da spriječi raspad Jugoslavije, vodeći ratove protiv svih i svačega te podržavajući bosanske Srbe u Bosni i Hercegovini, predvođene Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

„Vidio sam uništene gradove i spaljena sela, znao sam kakva je to pucnjava, vidio sam mrtve“, prisjetio se Ramač tih vremena.

Bol za rat u Ukrajini

Mihal Ramač bio je jedan od lidera ukrajinske zajednice u Srbiji, njen najglasniji glas.

Uopšteno govoreći, ukrajinska dijaspora na Balkanu je najstarija ukrajinska dijaspora na svijetu, budući da su Ukrajinci-Rusini ovo područje naselili još u 18. vijeku.

Ramač je na Balkanu važio za specijalistu ukrajinske historije i književnosti. Zanimljivo bi pričao o iskustvu paralelnog postojanja ćiriličnog i latiničnog pisma u srpskom jeziku i ohrabrivao lokalne Ukrajince-Rusine da čuvaju svoje jezika i kulture.

Bivši kanadski ambasador u Ukrajini Roman Vaščuk na Twitteru je Ramača nazvao osobom koja je „kombinovala rusinsko, srpsko i ukrajinsko životno iskustvo“.

Rusi žele da preuzmu Ukrajinu i od nje naprave koloniju kakva je bila u carskoj Rusiji i SSSR-u. – Mihal Ramač

„Odlazak Mihala je veliki gubitak ne samo za Ukrajince u Srbiji, već i za cijelu Ukrajinu. Pogotovo tokom ove brutalne agresije na nas“, ističe Markijan Lubkivski.

Bio je veoma pogođen ruskom agresijom na Ukrajinu.

„Kada je počela puna agresija na Ukrajinu, mi smo plakali i bili zabrinuti jer je Srbiju zahvatio talas Putinofilije“, prisjeća se Boris Varga svojih susreta sa Ramačem nakon 24. februara 2022. godine.

Ramač na srpskoj televiziji komentariše tok ruskog rata u Ukrajini
Ramač na srpskoj televiziji komentariše tok ruskog rata u Ukrajini
„Svijet je zapanjen ovom podmuklom, divljom agresijom. Žene, djeca i starci ginu od ruskih raketa, bombi i granata. Visoke zgrade, bolnice, fabrike, škole, kulturni centri… Rusi žele da preuzmu Ukrajinu i pretvore je u koloniju, kao što je to bilo u carskoj Rusiji i Sovjetskom Savezu“, napisao je Ramač u ruskom listu „Rusko slovo“ nakon napada na Ukrajinu.

„Užasan snimak iz Ukrajine širi se cijelim svijetom. Slike iz Kijeva 2022. slične su onima koje su se desile 1240. godine, kada su ga napali barbari sa istoka, i 1941. godine, kada su varvari napali sa zapada. Grad u kojem su naši preci primili hrišćanstvo, od Moskve je stariji 300 godina. Kijev je nastao iz ruševina nakon 1189. godine, kada ga je spalio Andrij Bogoljubski, a kada su ga spalili Batu-kan i Hitler. Podići će se i nakon Putina“, napisao je Mihal Ramač u uvodnom tekstu.