11. jan 2021.

Račun i histerija

Od onih koji su mi čestitali novogodišnje i božićne praznike, sigurno dvotrećinska većina mi je postavila i pitanje – ‘Otkud Basara u Kuriru’?

Foto: N1

Sem onoga što je Basara zvanično napisao, ništa drugo nisam ni znao da im kažem.

Ali sam im razjasnio bar neke stvari oko Basarine kolumne ‘Famozno’, za koju su me zapitkivali: Moj prethodnik na mestu glavnog i odgovornog urednika Danasa Mihal Ramač to je već pre neki dan napisao u ovim novinama, pa bih ovom prilikom samo potvrdio da nisam ja ‘doveo’ Basaru u Danas, već je on počeo da piše za Danas za Ramačevog vakta, ali jednom sedmično.

Kad sam ja zamenio Ramača, s Basarom sam razmišljao kako da unapredimo saradnju – on je predložio svakodnevno pisanje, ja sam odredio mesto na zadnjoj strani, Imre Sabo mi je dao dozvolu za Basarinu fotku koju je on uradio za magazin Status, a Basara je prihvatio moj predlog da se kolumna zove ‘Famozno’, naravno aludirajući na kultnu ‘Famu o biciklistima’.

I kad se stišaju strasti povodom kontroverzne odluke da premesti kolumnu u Kurir, za istoriju srpskog novinarstva (a i šire) ostaće da je Basara u Danasu ispisao unikatan kolumnistički maraton.

Teško dostižan.

Izdvajam jedno potpitanje koje sam dobio povodom ‘slučaja Basara’, a ono glasi da li će žiri za NIN-ovu nagradu za roman godine ‘imati muda da je dodeli Kurirovom kolumnisti’?

Iskren da budem, nemam baš dovoljan uvid u ovogodišnje kandidate iz inače obimne literarne produkcije, ali za Basarin ‘Kontraendorfin’ siguran sam da je superkonkurentan.

Naravno da bi moralna policija to teško podnela, ali ne sumnjam u integritet NIN-ovog žirija da nagradu (to bi bilo drugi put za ovog pisca) dodeli sad, eto, ‘Kurirovom kolumnisti’ ako ‘Kontraendorfin’ to zaista zaslužuje.

Ili ako bude dilema, to što je Basara sad ‘Kurirov kolumnista’ sigurno ne bi trebalo da bude otežavajuća okolnost za pisca.

O transferu Basare iz Danasa u Kurir ovom prilikom bih i iz drugog ugla: Dok sam bio glavni urednik ovih novina, spremajući neki novogodišnji broj, moj iskusniji kolega Radivoj Cvetićanin predložio je da naš potencijalni hit za tu novu godinu bude prepiska Basare i Miljenka Jergovića.

Obojica su raspoloženo prihvatila ponudu i Danas je u novogodišnjem broju objavio nekoliko njihovih razmenjenih pisama (mejlova).

Ali, Svetislav i Miljenko su nastavili da se dopisiju, i od te izvorne Cvetićaninove ideju nastale su tri knjige – verovatno nešto najbolje napisano u žanru epistoralne proze na ovim prostorima: ‘Tušta i tma’ (2014), ‘Drugi krug’ (2015) i ‘Bajakovo -Batrovci’ (2020).

Interesantno je, međutim, da i Basara i Jergović imaju zavidan kolumnistički staž i da su obojica prošle višeznačne 2020. napravili veliki kolumnistički ‘brejk’.

Sad je to opšte mesto, kako je napisao u oproštajnoj kolumni za novogodišnji Danas, ‘da posle 11 godina, tri meseca i 11 dana, ‘Famozno’ od nove 2021. više neće izlaziti u Danasu’.

Zar to ne liči pomalo na nenamerni koncept jer je Jergović u oktobru prošle godine na svom Fejsbuku potvrdio da je ‘nakon devetnaest godina i jedanaest mjeseci u Jutarnjem listu i Globusu, napustio tvrtku i prešao u drugu’.

Umesto u ‘Jutarnjem’, Jergović je tada najavio da počinje pisati u 24 sata, pa potom i u tjedniku Express, a uskoro i u nedjeljnom izdanju Večernjeg lista.

Ova selidba u konkurentsku firmu za Jergovića nije bila traumatična kao što su bile neke druge, pri čemu je aludirao na kontekste iz njegovom romana ‘Selidba’ (metaforička i realna selidba iz rodnog Sarajeva).

Basarina selidba iz Dan Grafa (Danas) u Adria mediju (Kurir) bila je za beogradsku čaršiju mnogo zajedljivija za razliku od Jergovićeve za zagrebačku.

Sigurno lišena bilo kakve sentimentalnosti, kakva je ipak bila primetna kad je Jergović odlučio zameniti novinarski dres Jutarnjeg lista i Hanza medije onim 24 sata i Styrije.

Sad kad čitam Jergovićeva objašnjenja svog transfera iz prošlog oktobra, ona stvarno zvuče lirski nestvarno u poređenju sa kontekstom srpske histerične medijsko-društvene kalakurnice u kojoj se odvijao i Basarin transfer: U Vučićevoj Srbiji na značaju su dobile tri ključne reči Slobodana Miloševića iz vremena ‘antibirokratske revolucije’ i ‘događanja naroda’ – diferencijacija, homogenizacija, mobilizacija.

‘Dobro je odlaziti bez gorčine. Valjda se to zove sreća u životu. Koliko je trajalo prebiranje po ‘prtljazi’, odlučivanje što ćeš ostaviti, a što ponijeti sa sobom?’, pita se Jergović i niko to tamo nije doživeo kao podjebavanje.

Da je to napisao Basara ili glavni urednik Danasa Dragoljub Draža Petrović u njihovoj polemici povodom transfera, kako bi to zazvučalo?

Daleko od toga da treba idealizovati Hrvatsku u komparaciji sa Srbijom, ali konteksti dva indikativna transfera ipak govore dovoljno.

Da je tamo u javnom prostoru ipak nekako kultivisanije.

Mada bi neko iz Hrvatske možda rekao da je histerija oko Basarinog transfera bolja od potmulosti hrvatske javne i medijske scene.

Srpski sistem je binarni – sastoji se od nula i jedinica.

Demarkaciona linija je ‘za i protiv Vučića’ (u tom kontekstu je i famozni ‘Đilasov uticaj’).

Pa se i (ne)vidljiva ruka tržišta prema tome upodobljava.

Otuda je Basarin transfer iz Danasa u Kurir po izlivima mentalnog gnoja sličniji transferima Milka Đurovskog i Vladimira Stojkovića iz Zvezde u Partizan, ili još bliži transferu Luisa Figa iz Barselone u Real Madrid kad je s tribina Camp Noua prema portugalskom internacionalcu poletela čak i svinjska glavudžica, a pasionirani čitaoci ‘Famoznog’ se sećaju kako je Basara pisao o svinjskim glavudžicama kao srpskom fenomenu.

Možda bi sve bilo manje histerično da je Basara umesto u Kurir, prešao u ‘Rotopalanku’ (Politiku) ili ‘omiljenu žutaru’ (Blic).

Jer što se tiče moralne policije, sad je greh kumulativan – kad si prešao u Kurir, kao da si istovremeno prešao i u Informer, Alo i Srpski telegraf.

Ali nije ovo vreme kad je Ivan Torov prelazio iz Danasa u Politiku (nakon Petog oktobra).

Pa ni vreme kad je Dragoljub Draža Petrović iz Kurira stigao u Danas, pa je moralna policija (koja se sad kune u Dražu) moju malenkost optuživala da ‘dovođenjem Draže’ od ozbiljnih novina pravi ‘plavi Kurir’.

Nije ovo vreme kad su Politika i Danas mera jedno drugom.

Nije sad bitno da li si tabloid ili si ‘ozbiljan’.

Bitno je da si na prvoj liniji fronta.

A od dnevnih novina Danas je tu realno sam protiv Vučićevih tabloida.

Na prvoj liniji.

U asimetričnom ratu.

Ne znam da li se Basara i Jergović i dalje dopisuju, ali bilo bi zanimljivo pročitati u četvrtoj epistoralnoj knjizi kako komentarišu sve ovo u jednoj intelektualno prisnijoj i analitičnijoj atmosferi.

Kad smo već kod Danasa i Kurira, ova gungula podsetila me na jedan razgovor sa Denisom Kuljišem: Bio je Denis emisar izvesne moćne strane medijske kompanije koja je htela da uđe i na srpsko tržište, te da pokupuje i neke novine, ali ‘različitog profila’.

Kuljiš je smatrao da je najbolje i najisplativije da kupe u paketu Danas i Kurir.

Da spoje komercijalnost i uticaj (ugled).

Ali, drugo je i to bilo vreme.

Tokom praznika nastavila se polemika širokih razmera o spomeniku Stefanu Nemanji koji će na beogradskom Savskom trgu upremas bivše železničke stanice biti otkriven 27. januara, na praznik Svetog Save.

Ogorčenost antivučićevske javnosti je takva da bi, čini se, pristali i na kalemegdansku gondolu, ako bi to bila cena samo da ne bude ovog spomenika.

Šta će biti sa bronzanim Nemanjom ako pobedi sutra ona opozicija za koju je on ‘ruglo’?

Da ga skloniš neće biti lako.

Šta ako građani kojima se on sviđa telima budu branili spomenik?

Zar se baš ovakav – ogroman – spomenik, kao iz ‘Gospodara prstenova’ Pitera Džeksona, ne bi idealno uklopio na kružnom toku u Preljini kod Čačka?

Na raskršću srpskih puteva, a da pogledom bude okrenut ka Beogradu.

Bio bi u Preljini kao Isus u Riju.

Histeriju je izazvao i praznični račun za Zlatibora na kome je otkucano da koka-kola košta 480 dinara, biter lemon 480, a hajneken i to onaj 0,25 čak 650 dinara.

U iščuđavanju Srba, tako sklonih socijalističkom egalitarizmu, niko da spomene glavnu stvar – da je to fiskalni račun i da neko plaća porez državi.

Famozni račun je prokomentarisao čak i predsednik Vučić (po principu niko ne mora da pije skupo piće ako neće), ali ga niko od novinara nije pitao da li je tačno da je bilo planirano da poseti Zlatibor ovih dana, ali da je marketinška procena bila da se ipak odustane?

Ne naravno presudno zbog računa.

I to uprkos gondoli i investicionom bumu, rekonstruisanom jezeru…

Izgradnju ovog Zlatibora diktira i tržište.

Tražnja očigledno postoji.

I za ‘mondenskim’ turizmom i fiskalnim računima kakvi mu priliče.

Ali to više nije onaj Zlatibor kad Basara u ‘Palisadu’ sretne Purišu Đorđevića i pita ga zašto je otišao u partizane, a ne u četnike, kad toliko voli kafanu, a on mu kaže da su u partizanima bile bolje ribe.

Bilo je gužve na Zlatiboru i za ovu korona Novu godinu.

Bilo bi još bolje, kaže mi jedan tamošnji turistički radnik, kad bi Boris Dežulović napisao jednu reportažu odavde.

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend