‘Neprijatelji naroda’ u službi nacionalne sigurnosti

Iako ih američki predsjednik Donald Trump naziva enemies of the people i fake news media, a animozitet postoji već godinama i sigurno će trajati još dugo, The New York Times i The Washington Post odlučili su, tokom vojne akcije u Venecueli, sarađivati s Bijelom kućom i Pentagonom. Dva lista, tvrde upućeni izvori, imala su informacije o vojnoj akciji, ali su odlučili odgoditi objavu vijesti kako ne bi ugrozili živote američkih vojnika i uspjeh misije.

Praksa čuvanja službene tajne u određenim situacijama, prema pisanju američkog portala Semafor, u skladu je s američkom novinarskom tradicijom. Osim toga, a bez obzira na neprijateljstvo Trumpa prema listovima, ovaj slučaj nudi i uvid u kontakte, pa i saradnju, kad je američka nacionalna sigurnost u pitanju.

„Koordinacija, tajnost, preciznost, vrlo duga ruka američke pravde – sve je bilo na djelu usred noći“, rekao je Pete Hegseth, američki ministar odbrane, ne spominjući da je dio tajnosti bila i odluka novinskih kuća da odgode objavu vijesti.

Američki državni tajnik Marco Rubio zahvalio je medijima koji su unaprijed znali za napad na Venecuelu, ali nisu izvještavanjem ugrozili misiju. Za ABC je rekao kako je administracija uskratila informacije Kongresu, jer bi „procurile“, te potvrdio da su brojni mediji znali za operaciju, ali su odgodili objavu informacije.

„Zahvaljujemo im što su to učinili, inače bi mogli biti izgubljeni životi – američki životi“, rekao je Rubio.

Na kraju, vijest je službeno objavljena tek nakon što je napad potvrdio sam Trump na svojoj platformi društvenih mreža Truth Social.

The New York Times i The Washington Post nisu se službeno oglasili, potvrdili i demantirali sve ove navode.

Odluka u skladu sa doktrinom većine velikih američkih medija

Je li u ovom slučaju prevagnula novinarska etika u misiji očuvanja ljudskih života ispred zadatka informiranja javnosti bez odgode? Jesu li vodeće američke novine pokazale ozbiljnost i odgovornost ne ometajući vojne misije? Je li interes domovine bio snažniji od javnog interesa?

Za medijskog analitičara Nedima Sejdinovića odgovori na ta pitanja su vrlo kompleksni, jer „zavise i od elemenata koji nisu u potpunosti poznati javnosti“

„U principu, odluka dva vodeća američka lista mogla bi se pravdati i etičkim kodeksima i raznim međunarodnim deklaracijama o slobodi izražavanja, ukoliko bi odista objava informacije mogla da ugrozi ljudske živote i, uopšte, nanese više štete nego koristi“, smatra Sejdinović.

„Odluka je u skladu sa doktrinom većine velikih američkih medija, u kontekstu rata i kriznih situacija, a koja se zasniva na etici i uredničkim odlukama, a ne na zakonu: odlaganje informacije dok se ne stvore bezbedni uslovi. To je doktrina koja ukratko glasi: ‘Delay, not suppress’“.

Činjenica jeste, kako to podsjeća i Sejdinović, da su i The New York Times i The Washington Post veoma opširno i izuzetno kritički izvještavali o američkoj operaciji u Venecueli nakon što je ona završena, odnosno nakon što je Nicolas Maduro uhapšen i sproveden u SAD.

Bez službene potvrde kontakata novina i administracije

Ni nekoliko dana nakon vojne operacije u Venecueli, na što podsjeća i Sead Čamo, bosanskohercegovački novinar sa američkom adresom, nije bilo nikakve potvrde o kontaktima Trumpove administracije s uglednim medijskim kućama. Čamo pretpostavlja da rukovodstva, urednici i novinari The New York Timesa i The Washington Posta „jednostavno nisu željeli da ulaze u igru oko traženja ovovremene definicije patriotizma jer bi tu igru ili bitku sigurno izgubili“.

„Vladajuća administracija određuje pravila igre baš kao u slučaju reakcija na ubistvo desničarskog političkog aktiviste Charlieja Kirka kada je precizno utvrđeno šta je ‘govor mržnje’ kao i ko će biti kažnjen, a ko oslobođen krivnje za njeno širenje“, ističe Čamo.

Podsjeća i kako su, u 12 mjeseci otkako je Trump položio zakletvu kao 47. predsjednik SAD-a, većina odluka i predsjedničkih dekreta, koje spadaju u kategoriju „kontroverznih“, uvijek imali uporište i vladino objašnjenje u odluci Vrhovnog suda iz jula 2024. Prema toj odluci, „predsjednik ima apsolutni imunitet“ za odluke koje su „unutar“ njegovih ustavnih ovlaštenja kao i „kreditom“ koji su Trumpu dali glasači na novembarskim izborima.

„Drugo, mnogo važnije pitanje, koje se tek stidljivo pominje, glasi: kako to da su baš određene medijske kuće znale za vojnu akciju, a da Kongres, koji bi trebao da odobri ovakve aktivnosti – nije. I ovo je jednostavno objašnjeno ‘strahom od curenja povjerljivih informacija’“, ukazuje Čamo.

Građani protiv intervencije

I Sejdinović ukazuje na „veoma važan podatak koji ne znamo: kada su tačno redakcije došle u posed informacije“. Smatra kako je u pitanju veoma teška i osjetljiva odluka, ali hipotetički zamišlja sljedeću situaciju.

„Dva lista su mogla pravovremeno da objave ovu informaciju, sa pratećim komentarima i tako nateraju američku administraciju da odustane od akcije. U tom bi slučaju bi objavljivanje saznanja moglo da se opravda novinarskom svetinjom – javnim interesom“, objašnjava Sejdinović.

„To bi bilo u skladu i sa uređivačkom politikom dva dnevnika koji su veoma kritični prema intervenciji Trumpa u Venecueli (ukazuju na kršenje ustavnih i zakonskih ovlašćenja predsednika Trumpa, na rizik od dugotrajne destabilizacije regiona, nejasna i promenljiva opravdanja, narušavanje međunarodnog poretka, u smislu presedana koje mogu da upotrebe i druge velike sile…), odnosno smatraju da je njome ugrožen javni interes i dodatno ugrožen mir u svetu, uz opasnost neslućenih eskalacija“.

Podsjeća i kako treba imati u vidu da se ogromna većina Amerikanaca jasno odredila, još polovinom decembra, protiv intervencije u Venecueli, dok ju je podržalo samo 22 posto anketiranih građana.

Bez polemike o zakonitosti Madurovog hapšenja

Bez obzira što se ne zna šta se događalo u dvije velike redakcije u New Yorku i Washingtonu, poznato je što se dogodilo u Caracasu i što je uslijedilo – dovođenje Madura pred američki sud. No, Čamo ističe, prateći američke medije nakon izvedene akcije, da mainstream media, ne žele, bar za sada, da vode polemiku o zakonitosti Madurovog hapšenja.

„Upotrebljavaju se blagi termini kao ‘eskalacija pritiska’ (CBS News, Wall Street Journal) a cijela, prevashodno vojna akcija se opisuje kao ‘policijska operacija protiv trgovaca drogom’ (CNN).

The New York Times je najdalje otišao tvrdnjom da je Trump postao ‘vlasnik’ Venecuele i svih negativnih posljedica koje će, po analogiji Iraka iz 2003. godine, uslijediti. Naravno, komentator ne navodi makar jedan primjer kada je Donald Trump u čitavoj svojoj političkoj karijeri, priznao bilo kakvu grešku“, ukazuje Čamo.

Skreće pažnju i na komentare čitalaca The New York Timesa na „venecuelansku krizu“ koji pokazuju apsolutnu rezigniranost kao posljedicu saznanja da, u Trumpovoj Americi, provjere i kontrole (checks and balances) koje 250 godina nudi Ustav opozicioni političari, a još manje mediji, nisu u stanju da povrate i uspostave.

Prostor za sumnju ipak postoji

Historijska iskustva ukazuju da se praksa odgode objave vijesti primjenjivala i ranije, u izuzetnim situacijama. Klix podsjeća kako je The New York Times uskratio detalje uoči američke invazije u Zaljevu svinja, koja je 1961. godine umalo dovela do nuklearne eskalacije. I tokom administracije Busha mlađeg, iste novine su mjesecima odgađale priču o prisluškivanju bez naloga Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA), nakon upozorenja da bi to ugrozilo američke živote. Prošlog augusta, američki mediji su odgodili izvještavanje o razmjeni zarobljenika s Rusijom, sve dok proces nije bio siguran. U svakom od tih slučajeva, mediji su odlučili biti u službi nacionalne sigurnosti.

Ipak, Sejdinović smatra da su se The New York Times i The Washington Post trebali obratiti svojoj publici čime bi ispoštovali transparentnost svojih odluka, ali i svoje čitaoce.

„Ostavili su prostor za sumnju da je odluka doneta pod pritiskom vlasti, što opet može da znači da će u budućnosti neke važne informacije biti (privremeno) prećutane ukoliko se to od njih bude zahtevalo. Tu se otvara i pitanje položaja ‘velikog’ novinarstva u savremenom svetu, odnosno koliko je ono postalo zavisnije o centara moći nego ranije“, ukazuje Sejdinović.

Ipak se nada da to nije tako, te da su oba lista donijela odluku isključivo u skladu sa svojim etičkim i uredničkim standardima, te da će i The New York Times i The Washington Post, koji su inače veoma kritični prema radu Trumpove administracije, „ubuduće raditi u javnom interesu, odnosno u interesu istine i pravde, ali i svjetskog mira“.

„Zadatak novinarstva je da bude korektiv političkih i društvenih procesa i da bude kritičar, pre svega, vlasti u sopstvenoj državi. Nacionalni interesi, pogotovo ako su ogoljeni u oblik nepravde i neke vrste novog kolonijalizma, nikada ne smeju biti snažniji od interesa građana i pravde, od interesa vladavine prava i održanja mira u svetu“, smatra Sejdinović.

„U tom pogledu, mediji iz moćnih zemalja, pogotovo iz SAD-a, imaju i najveću odgovornost, s obzirom na ‘čudne’ namere i poteze najmoćnijeg čoveka u državi, koji se uzgred više puta pokazao kao neprijatelj medijskih sloboda“.

Zaključno, Sejdinović kaže i kako će biti „interesantno videti kako će se spomenuti mediji ponašati ukoliko budu imali informacije da SAD, nedajbože, planira da izvrši vojnu invaziju na Grenland“.