29. nov 2014.

Mancini: „Postoje li novinari koji nisu dijelom klijentelističkih mreža u društvima u kojim je klijentelistička praksa toliko raširena?“

maxresdefault-700x466Paolo Mancini je znanstvenik i profesor Sveučilišta u Perugi, gdje radi na Fakultetu političkih znanosti, na Odsjeku za političke znanosti. Njegov istraživački rad drži težište na poveznicama između sustava masovnih medija i politike, te studija izbornih kampanja u kojima ima značajno međunarodno iskustvo u komparativnm istraživanjima.

Mancini je zajedno s Danom Hallinom 2004. objavio djelo “Uspoređujući medijske sustave. Tri modela medija i politike (Cambridge, Cambridge University Press). Ta knjiga je 2005. dobila nagradu Goldsmith Book Sveučilišta u Harvardu, također 2005. nagradu Diamond Anniversary Book Udruženja nacionalnih komunikacija, a 2006. posebnu nagradu Međunarodnog udruženja komunikacija. Od 2012. Paolo Mancini sudjeluje u projektu ANTICORP – novom opsežnom istraživačkom projektu financiranom od Europske komisije u sklopu FP7. Kao glavni istraživač, Mancini vodi istraživačku grupu koja poduzima prvu procjenu izloženosti samih medija korupciji, objašnjavajući pod kojim okolnostima mediji mogu igrati očekivanu ulogu odgovornosti koju pretpostavlja anti- korupcijska strategija.U ovom intervjuu, prof. Mancini pojašnjava poveznice između klijentelizma i izvještavanja medija, uključenosti novinara u klijentelističke mreže i šteti koju navedena praksa prouzročuje distribuciji informacija, konzumentima vijesti i javnom interesu. Nudi rješenje za postizanje slobodne i poštene medijske scene odnosno slobodne i poštene  distribucije informacija općoj populaciji – racionalan pravni sustav koji se vodi univerzalističkim principima koji vrijede jednako za svakog.

Što je veza između medija i korupcije? 

Paolo Mancini: Ne postoji univerzalni odgovor na vaše pitanje. Postoje razne varijable i kontekstualni uvjeti koji mogu duboko utjecati na vezu između novinarstva i korupcije, kao što su odnosi unutar društveno-ekonomskih struktura ili, na prijmer, dominantna politička i religijska kultura u društvu. Ne želim ponavljati uobičajenu priču da su protestantske države manje korumpirane od katoličkih i da je zato veza između novinarstva i korupcije puno prisnija u katoličkim državama. S druge strane, postoji međuodnos između toga koliko je bogata država i rasprostranjenosti koruptivnih incidenata. To također utječe i na novinarstvo. Veza između korupcije i novinarstva je češća u siromašnijim državama nego u bogatim.

Prema različitim pokazateljima koji se tiču Kontrole korupcije, Hrvatska i Italija su slične, čak i u smislu da su katoličke države. Iz Vašeg iskustva, kakve usluge mediji mogu pružiti korumpiranom političaru ili biznismenu? Doprinose li mediji više borbi protiv korupcije ili samoj korupciji? 

Paolo Mancini: U Italiji je vrlo često novinar plaćen od strane velikih korporacija da osigura dobru pokrivenost. Takav je slučaj s tvrtkom Finmeccanica,najvećom korporacijom u Italiji za proizvodnju oružja, tenkova i sličnog naoružanja, ili na primjer slučaj Ilva,megakorporacije iz Taranta koja proizvodi naftu, a često se o njoj raspravlja zbog povezanosti s problemom zagađenja. Obje navedene tvrtke plaćaju novinare u svrhu poboljšanja njihovog imidža u javnosti. Jednako, imamo i slučaj za kojeg je javnost doznala prije par godina, kada je novinara plaćala Talijanska tajna služba da širi ‘dobre ili loše vijesti’, (ovisno o interesu službe), o talijanskim političarima.

Zašto bi Tajna služba napravila tako nešto? 

Paolo Mancini: Željeli su utjecati na političko okruženje u Italiji. U tom slučaju je bilo jasno da je dotični novinar pisao članke na temelju informacija dobivenih od Tajne službe, te da je za to bio i izravno plaćen. U Italiji, za razliku od zemalja Središnje i Istočne Europe, nema mnogo slučajeva ucjene od strane medija (medijskog reketa op. a.). Za razliku od drugih sličnih zemalja, talijanski novinari koji rade za političare ili korporacije uglavnom su plaćeni kako bi napisali odnosno proizveli vijesti koje idu u prilog njihovom ‘sponzoru’, a ne da pišu vijesti protiv nekog drugog.No, htio bih dodati da je klijentelizam općenito, kao i klijentelizam u medijima, veliki problem u mojoj zemlji. U Italiji je klijentelizam prisutan posvuda. Na primjer, na Sveučilištu u Perugi, proveli smo kvantitativnu analizu sadržaja medija o korištenju riječi ‘klijentelizam’.  Ako pogledate medijsku pokrivenost riječi klijentelizam i riječi familizam (nepotizam), najbliža riječ njima je sveučilište. To bi u stvarnosti značilo da su, na talijanskim sveučilištima, familizam i klijentelizam prilično rasprostranjeni. To je također slučaj i u novinarstvu kao profesiji. Ako želite naći posao kao novinar, morate biti nečiji klijent. To znači morate biti bliski s nekim, morate nekoga poznavati, morate biti nečiji rođak ili morate biti dio političkih klijentelističkih mreža. U Italiji se sve ispreplićes klijentelizmom. To znači da se politički procesi i način na koji se vodi politika temelje na klijentelističkim principima. I novinari su jednostavno dio takvih mreža. S druge strane, mnogi novinari su sinovi i kćeri novinara. I to nije slučaj samo u Italiji. Zašto je tomu tako? Odgovor je jednostavan – otac novinar poznaje nekog tko vas može zaposliti. I to također predstavlja drugačiji vid klijentelizma i nepotizma u talijanskoj medijskoj industriji koja ima utjecaja na finalni proizvod – informaciju koja se distribuira javnosti. Bitno je razumjeti da je Italija individualistička država. To je zemlja gdje su individualizam i fokus na vlastitu korist puno prisutniji u društvu nego ideja zajedničkog dobra i javnog interesa.

Koja je, ako je uopće uopće ima, šteta koju klijentelistička praksa u medijima čini (nanosi) informaciji, konzumentima vijesti ili javnom interesu? 

Paolo Mancini: Klijentelistička praksa čini štetu u oba slučaja, naravno. Kao prvo, ako ste dio klijentelističke mreže, vi primarno gledate na interese vlastite mreže. To znači da vas ne vodi javni interes nego vlastiti interes i interes mreže kojoj pripadate. U većini slučajeva to znači da pišete za članove vaše mreže. To također znači da ne pokušavate proširiti svoju publiku. Gledate samo na vašu mrežu jer se vaše novine obraćaju članovima određene mreže, a ne široj publici.

Zbog toga danas u Italiji ne postoji masovna potrošnja novina. Zašto? Jer klijentelizam znači novac. Dozvolite mi da Vam dam jedan očiti slučaj. Podučavao sam u Školi novinarstva koja je bila pod upravom jedne velike televizijske mreže, koja je bila podijeljena između demokršćana i socijalista. U nekom trenutku, za direktora mreže imenovan je demokršćanin. U tom trenutku je socijalistička stranka htjela imenovati zamjenika direktora iz socijalističke stranke. Je li bilo potrebe za zamjenikom? Ne! Ali bio je imenovan, jer ako je direktor demokršćanin onda trebate zamjenika socijalistu. Otvoreno je novo radno mjesto da bi se zaposlio netko iz druge stranke.Tako da, nije samo da ne gledate na opću populaciju, te da ne stvarate masovnu publiku, nego i raspolažete s gospodarskim resursima na način da održite vlastite klijentelističke mreže. Čak je i na polju novinarstva takva praksa raširena u Italiji. Unutar RAI-a, javne radio televizijske kuće, postoji pravilo 5-4-3-1-1, koje znači da Odbor Direktora RAI-a mora biti imenovan prema toj formuli: 5 demokršćana, 4 socijalista, 3 social-demokrata, 1 republikanac i 1 liberal. To znači novac. Morate stvoriti pozicije unutar Odbora za sve te ljude, jer morate dati fotelje svojim klijentima. Pravilo 5-4-3-1-1 često se u žargonu naziva „lottizzazione’, jer lotizacija, odnosno raspodjela pozicija u javnom sektoru, znači novac.

Ima li slučajeva svjedočenja s kojima ste se susreli u svom radu, gdje su grupe organiziranog kriminala ili korupcijske interesne mreže uključene u vlasništvo nad medijima? Je li bilo nastojanja da se kupe mediji ili uspostave novi od strane tih grupacija kako bi se koristila moć koju mediji imaju?

Paolo Mancini: Ne baš grupacije organiziranog kriminala, već su to prije velike korporacije. To je vrlo raširena praksa u Italiji. Sve do prije nekoliko godina, velike korporacije bile su vlasnici novinarske industrije, da bi podržavale svoje vlastite položaje i programe. To je na primjer slučaj s tvrtkom Eni, koja je najveća talijanska naftna kompanija, a koja istovremeno ima i vlastite novine.

Što se događa novinarima koji nisu dio klijentelističke mreže ili koji pišu ili izvještavaju protiv interesa klijentelističkih mreža? 

Paolo Mancini: Prije svega, pitanje je postoje li novinari koji nisu dijelom klijentelističkih mreža u društvima u kojima je klijentelistička praksa toliko raširena kao što je to slučaj s novinarstvom u Italiji. Razlozi leže u činjenici da pronalaženje posla za novinara uglavnom ima preduvjet članstva u takvim mrežama. Naravno, iznimaka ima. Ali trebate biti jako dobar novinar i jako hrabar novinar da biste imali drukčiji diskurs. U protivnom, nećete opstati. Ali ovdje mi nije namjera prikazati sve tako crno. Činjenica je da, barem u Italiji, sve radi na principu kojoj familijipripadate. Interes vaše familije (političke, ekonomske ili kulturne) je na prvom mjestu. To ne znači da je to nužno loša familija, ali morate biti dio nje. U suprotnom ste ‘vani’ od svega što trebate za taj posao, uključivši i izvore informacija i mjesta za objavljivanje. U Italiji vas od početka hrane kulturom pripadanja familiji. Vrlo je rijetko da su Talijani izvan nje. Ako ćemo pojednostaviti taj koncept možemo reći da: ako niste dio familije, niste posvećeni uspjehu.

Što društvo mora učiniti da bi osiguralo slobodnu i poštenu medijsku scenu i slobodnu i poštenu distribuciju informacija u javnosti? 

Paolo Mancini: Često upućujem na racionalan pravni sustav kao rješenjeproblema To znači da u našim društvima postoji potreba za univerzalnim pravilima koja bi vrijedila za svakoga na jednak način. Italija, u ovom trenutku, nije takva zemlja. Zato se vraćam pitanju religije. Naša katolička vjera uči nas da se možemo ponašati loše, jer se možemo ispovjediti. Možete ispovjediti što ste loše učinili i s te točke možete u raj. S druge strane protestantizam nije takav. U protestantizmu nema koncepta oprosta grijeha. Stoga je glavni problem da u našim zemljama (klijentelističkim društvima op.a.), pravila, ako postoje, nemaju univerzalnu vrijednost. Trebamo izgraditi društva gdje će pravila vrijediti za sve na isti način. Druge mogućnosti, za pomak iz ovog stanja, nema.

I, na kraju, za svakog građanina koji se osjeća manje ili više očajan zbog postojeće situacije, kada mislite da ćemo u našim društvima dostići točku gdje su vrijednosti i njihova primjena – univerzalne?  

Paolo Mancini: Između ostalog, to će ovisiti o ekonomskim uvjetima u državi. Kada društva dosegnu razinu gdje bogatstvo dolazi s poštovanjem pravila. I gdje oni koji ne poštuju pravila, plaćaju za to. Tako da bih bio vrlo marksistički nastrojen po tom pitanju.  S druge strane, barem u teoriji, tržište također može biti riješenje za izgradnju i reprodukciju sustava vladavine prava i izgradnju „racionalnog pravnog sustava“ koji se vodi univerzalističkim principima koji vrijede jednako za svakog.  

Dakle, možemo li postići tu ravnotežu u bližoj budućnosti?

Paolo Mancini: Da, naravno. Možemo ubrzati proces uz pomoć institucija EU. Možemo govoriti najgore o EU ali EU pritišće zemlje članice i usmjerava ih prema sustavu  vladavine prava i primjeni univerzalnih principa, odnosno pravila koja imaju neku vrstu univerzalne vrijednosti. S obzriom na zakonske obaveze, članice EU moraju slijediti navedene preporuke, što na kraju čini realnu priliku za napredak.

Dakle možemo reći da je jedno od rješenja stvaranje područja dvostrukog pritiska u zemljama članicama. Pritiskom koji s jedne strane dolazi od strane institucija EU te s druge strane od strane građanskih inicijativa i civilnog društva, tako da se nacionalne politike (i klijentelističke prakse između ostalog) nađu u sendviču između ta dva bloka? 

Paolo Mancini: Da, upravo tako.  

Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.

Send this to a friend