19. maj 2014.

Što je cenzura i kako je prepoznati

cenzuraPobrajamo metode cenzure koje su ponekad otvorene, ali i tako prikrivene da je teško biti siguran da je riječ o manipulaciji. Sve se primjenjuju u hrvatskim medijima, ali i u susjedstvu.


Cenzura u hrvatskim medjima je usmena predaja koja se potiho prenosi unutar struke. Ishodišta cenzure uvijek su interes i profit. Iz financijskog interesa, izdavači pogoduju moćnim oglašivačkim tvrtkama; podmićeni raznim ustupcima i uslugama pogoduju političarima; zbog raznih poslovnih računica pogodovat će bilo kome. Mediji su veliki biznis u kojem se, na ovim prostorima, brzim rezom uklanja sve što može stajati na putu većoj zaradi.

Nitko ne može reći ima li u Hrvatskoj više tvrde, otvoreno nasilničke i nemaskirane cenzure koja potpuno jasno traži bespogovornu poslušnost cenzoru ili ove druge, prikrivene i prigodno zamotane u razne navodno opravdane razloge i principe.

Nitko, naime, nema ni iole kompletan pregled nad medijima, usmena iskustva su segmentarna i fragmentarna, a ni istraživanja o stupnju, modalitetima i slučajevima cenzure nema. Stoga se problem cenzure u javnoj percepciji svodi na nešto mutno, nešto na razini redakcijskih tračeva, nedokazano, nedokumentirano, pitaj boga da li uopće imalo utemeljeno i sve u svemu, zapravo sumnjivo.

Ovdje želimo pobrojati tehnike i metode cenzure koje su ponekad otvorene, ali ponekad tako prikrivene i zamotane da je teško biti posve siguran da je riječ o manipulaciji.

Jedan tip reakcija na rijetke javne istupe pojedinih novinara protiv cenzure zbog toga počinje i završava se tumačenjima da “povlaštene” i “razmažene” novinarske zvijezde trube o cenzuri zapravo samo zato bi li za sebe ishodile još bolji status kod svojih izdavača i među publikom.

Na isti način reagira i dio novinarske struke koja je kronično obuzeta apatijom jer je ona, na našem malom i sve više monopoliziranom tržištu, egzistencijalno ucijenjena i time najčešće fatalno deprivilegirana kad je riječ o normalnom ljudskom i profesionalnom pravu na izbor i traženje boljeg puta.

U našoj situaciji, gdje su mogućnosti zapošljavanja u novinarstvu krajnje ograničene, suprotstaviti se onome tko ti daje plaću često znači da si svoje šanse za preživljavanje sveo na nulu, pa anticenzorske “ispade” sebi dozvoljavaju samo neki među novinarima čija je tržišna pozicija jaka pa procjenjuju da, u konačnici, ipak neće trpjeti veću štetu. To što “povlašteni” kolege imaju takav komoditet izaziva zavist kod nekih drugih, pa oni kažu: Lako je njemu, kad bih ja rekao što i on, danas popodne bih bio bez posla.

Taj tip rezona je ljudski jako razumljiv, ali i vrlo štetan za cijelu struku jer joj oduzima snagu da se ujedini oko bitni profesionalnih pitanja pri čemu bi onda svatko zajedničkoj stvari dao onoliko podrške koliko mu njegova pozicija dopušta i na način koji ga neće ugroziti. Možda će promjene doći sa sazrijevanjem cjelokupne profesije, ali nitko ne može jamčiti da će se upravo to ovdje dogoditi.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Medijskih sloboda ne može biti dok ne bude dovoljno ljudi koji će se za njih htjeti boriti. Po prirodi stvari, ta borba mora biti zadana javnosti, a morala bi biti zadana i novinarima.

Opskrbljivana informacijama koje su iskrivljene, manipulirane i pristrane, čiji je značaj tendenciozno umanjen ili uvećan, koje su zadržavane dok se ne amortizira njihov utjecaj, onim informacijama koje iznose samo dio istine ili samo one “istine” koje odgovaraju centrima financijske ili političke moći, javnost gubi ne samo svoje temeljno pravo na jasnu i uravnoteženu sliku svijeta i otvorenu diskusiju o svemu, što su joj mediji dužni dati, nego i podlogu za donošenje informiranih osobnih odluka.

Pristajući na takvo cenzurirano i usmjeravano informiranje, novinari sami obesmišljuju svoju profesiju jer postaju sastavljači priopćenja koji više ne služe interesima javnosti i povećavanju općeg dobra, nego isključivo ionima koji im diktiraju sadržaje koje će popodne potpisati svojim novinarskim imenom.

Premda u hrvatskoj javnosti (još?) nema dovoljno svijesti o tome da su pošteni mediji preduvjet svih građanskih i ljudskih sloboda, pa dakle i izgradnje i očuvanja demokratskog poretka, publika preko određenih jasnijih slučajeva njuši da su mediji cenzurirani i da ju se na taj način laže.

To izaziva kritike jer se ljudi ne vole osjećati prevarenima, ali umjesto da iz toga proizađe osmišljena društvena akcija u kojoj će se zahtijevati slobodno informiranje, zgađenost medijima rezultira ili odlukom da „Od sutra više ne kupujem novine“ ili okretanjem zabavnim i trivijalnim sadržajima koji su ionako preplavili sve medije.

Što se tiče novinara, mnogi se u svom poslu pokušavaju oduprijeti pritiscima, ali mnogi se lako predaju, povlače se u sigurni zaklon autocenzure ili naprosto odlaze s osjećajem da se ne isplati ginuti u bitci koju ne mogu dobiti.

Lanac moći, koji u pravilu ide od mjesta gdje su koncentrirani novac i utjecaj, preko izdavača i urednika  do novinara, ima svoj sistem mrkve i batine, koji nagrađuje poslušne, a kažnjava ili marginalizira buntovne. Budući da se ti procesi u Hrvatskoj odvijaju krajnje uspješno, naše  redakcije postaju mjesta gdje se u nelagodnoj tišini i konspiraciji bespogovorno kuju za izdavača profitabilni sadržaji. U takvom kontekstu ne samo da se polagano umrtvljuje svaki otpor cenzuri, nego mnogi neizgrađeni novinari nikad ni ne uspijevaju razaznati što je uopće cenzura i kako se ona provodi, a na kraju je više i ne primjećuju.

Zato ovdje želimo pobrojati tehnike i metode cenzure koje su ponekad otvorene, ali ponekad tako prikrivene i zamotane da je teško biti posve siguran da je riječ o manipulaciji. Sve one primjenjuju se u većoj ili manjoj mjeri hrvatskim medijima, ali i u našem susjedstvu.

cenzura2

20 METODA CENZURE

1. Zabranjivanje tema

U redakcijama se uvijek neke teme prihvaćaju, druge ne, to je normalan i logičan način rada. Nije sve zanimljivo za prezentaciju, ili nije sve zanimljivo za sve vrste medija i sve uređivačke politike. Novinar nema grčeve u želucu kad mu se odbije “ tanka” tema koju ne može snažno profesionalno obraniti. Ali kad, recimo, urednik usred poznate afere Žužul o kojoj bruji cijela Hrvatska, kaže da se s time može čekati, ili kad kaže da nema potrebe istraživati slučaj prodaje Plive jer je tu sve „po zakonu“, to izaziva stres jer nema nikakve dvojbe da je riječ o cenzuri. Zabranjivanjem tema, za koje postoji očigledan i opravdani interes javnosti, štite se veliki oglašivači koji ne podnose negativni publicitet i ucjenjuju povlačenjem oglase ili raskidanjem marketinških ugovora, politički moćnici s kojima vlasnici žele biti u dobrim odnosima ili osobe koje iz bilo kojih razloga uživaju zaštitu izdavača i moćnijih urednika.

2. Skraćivanje priloga

Članci se uvijek skraćuju, jer su često predugi, ali skraćivanje ne smije biti sakaćenje. Prilozi koji su skraćeni ne smiju izgubiti nijednu bitnu informaciju niti element dokazivanja, niti im se skraćivanjem smije mijenjati smisao. No, skraćivanje tekstova koristi se i kao snažna poluga cenzure. Pod izgovorom da je tekst morao biti skraćen, urednici izbacuju ključne rečenice ili odlomke i debalansiraju količinu i snagu argumenata tako da ono što je ostalo postaje nerazumljivo, blijedo i neuvjerljivo i time manje kompromitantno za objekt zaštite.

3. Nametanje tema

Kad se od novinara traži da se bavi nečim za što u tom trenutku nema stvarnog razloga ni opravdanja, to obično nije slučajno. Nametnute teme u pravilu služe ili da bi se skrenula pozornost javnosti s bitnih problema, ili da bi se nekome učinila usluga. Često se u medijima fabriciraju prilozi u kojima se marginalna pitanja tretiraju kao da su izuzetno važna, a preko njih se određenim osobama nezasluženo daje pozitivni publicitet. Nekad se prilozi ne mogu razumjeti nikako drugačije nego kao besplatno reklamiranje neke tvrtke ili osobe. Publici se serviraju takozvani autobiografski intervjui u kojima se napadno glorificira političar koji ima velike ambicije na predstojećim izborima. Objavljuju se članci koji prenaglašavaju nečiji uspjesi ili neuspjesi. U čistoću profesionalnih motiva treba sumnjati uvijek kada urednik da zadatak da se intervjuira političar bez ikakvoga stvarnog povoda ili da se napiše članak o kojem je novinaru unaprijed zadana čvrsta teza ili da se za sugovornike pozovu isključivo osobe koje priču neće ‘pokvariti’ sumnjama ili disonantnim tonovima.

4. Premještanje bitnih tema na manje uočljive pozicije ili na web

Urednici i iskusniji novinari s vremenom steknu gotovo nepogrešiv osjećaj o tome koji sadržaji u određenom momentu zaslužuju glavne pozicije i najavu na naslovnici, koje treba smjestiti na niža šlagerska mjesta, a koje predstaviti samo u vijestima. Taj tip odluka uvijek se mora moći uvjerljivo obrazložiti. Ako se prirodni balans vijesti mijenja, motiv je najčešće cenzura. Jaka priča objavljena na 16-stranici i bez najave na naslovnici ima bitno drugačiji efekt nego ta ista priča u otvoru novina, kao glavni naslov na naslovnici, ili kao prva vijest u Dnevniku. Sama hijerarhija vijesti može se zloupotrijebiti da bi se cenzurirala stvarnost. Kad se odluči da se bitna informacija uopće neće razrađivati da joj se ne bi moralo dati istaknuto mjesto, nego ju se zgura u stupac vijesti ili završi samo na web izdanju, vrlo rijetko je riječ o slaboj uredničkoj procjeni, a uglavnom o cenzuri . To se obično radi zato da nitko ne bi mogao reći kako vijest nije objavljena, ali efekt je skoro kao da i nije. Ali vrijedi i obrat: ako se nebitna informacija napuhne pa se onda još stavi i na naslovnicu, informativni škart dobiva značenje koje mu ni po čemu ne pripada i konotaciju bitnog društvenog ili političkog događaja. Sam plasman može bitno pretvoriti u nebitno, a nebitno u bitno.

5. Diktiranje pitanja

Moćne osobe, koje uživaju zaštitu izdavača, znaju tražiti da im novinari postave samo određena pitanja, a druga ne. Ako urednici pristaju na takve pogodbe i zahtijevaju od novinara da se ih se pridržavaju, to je cenzura. Ponekad uopće nije potreban ni prethodni dogovor jer u redakciji je već potpuno jasno je koga treba štititi, a koga napadati, pa i urednik i novinar, i bez dodatnih uputa, znaju što treba činiti. U jednoj varijanti, cenzor je urednik koji će, kad je prilog s citatima već predan, sam izrezati pitanja i odgovore u kojima se citirana osoba dovodi u nezgodan položaj, mijenjati uvod ili zaključke. U drugoj novinar neće ni postaviti pitanja za koja misli da ne bi bila dobro prihvaćena.

6. Laki novinari

Nije nikakva rijetkost da osobe od javnog interesa pristaju na razgovor s jednim novinarom, a s drugim ne. U medijima u kojima sam radila uvijek se nekako znalo koji će novinar obaviti posao točno onako kako mu je naručen makar zatraženi način izvedbe bio krajnje dvojben. Isto tako se obično zna koji kolege će odbiti napraviti posao koji se kosi s kodeksom. Postoje, na žalost, novinari koji svoju savjest i odgovornost predaju u vlasništvo uredniku ili izdavaču i koji stoga mirno pristaju na poslove ispod svakog profesionalnog dostojanstva. To su oni s kojima je “lako raditi”, oni se ne bune zbog intervencija, ne suprotstavljaju se uredničkom autoritetu i s njima se o svemu može dogovoriti. Oni imaju i svoje opravdanje pa kažu: Točno, ja to ne bih tako, ali ja tu ništa ne mogu, urednik je taj koji odlučuje. Zato se moralno dvojbeni zadaci često odmah povjeravaju takvim novinarima, a upravo njih naručuju i sami sugovornici kako bi unaprijed izbjegli probleme

7. Prilozi koje treba “doraditi”

Jasno je da prilozi trebaju biti dorađeni. Moraju se dati sve važne strane priče i kontekst. Međutim, urednik nekad vraća novinaru materijal tvrdeći da tekst nije dorađen isključivo zato da priča ne bi izašla van. Tome sam osobno svjedočila u više navrata. Iako je s tekstom sve u redu, novinaru se kaže da nedostaje još ovo ili ono pri čemu se od njega često traži da donese informacije za koje se zna da ih je nemoguće pribaviti. Tako se tekst ‘dorađuje’ i ‘dorađuje’ da na kraju nikad ne bi bio objavljen.

8. Zadržavanje

Jedno je od osnovnih pravila novinarstva da se javnost mora obavijestiti o svemu što je od javnog interesa čim se za to sazna. Nije, naravno, svejedno da li se sve što se prikupilo o nekoj aferi objavi odmah ili se s objavljivanjem čeka danima, dok akteri konsolidiraju svoju strategiju i smanje štetu. Kad se tekstovi potpuno spremni za objavu zadržavaju uredničkom intervencijom, razlog može biti isključivo cenzura.

9. Preuzimanje bitnih sadržaja od drugih

Postoje situacije u kojima se neke teme naprosto ne daju izbjeći jer su toliko važne. Pritisnuti realnošću, mediji čijim izdavačima nikako ne odgovara bavljenje takvim temama tada se naprosto naprave ludi. Svojim novinarima ne daju da ih rade, ali nešto o tome prenesu iz tuđeg izvora.

10. Ukidanje istraživanja

Ozbiljna istraživanja traže dosta vremena, ali novinarstvo bez takvih istraživanja gubi svaki smisao. Do tema koje su bitne za javnost često puta može se doći samo velikim kopanjem i teškim analitičkim radom.U hrvatskim medijima sve je manje volje i mogućnosti da se istražuje i otkriva ono što je prikriveno, dobro čuvano i nevidljivo prostim okom. S jedne strane, razlog je tehničke prirode. Posla je mnogo, a novinara premalo, izdavači žele na platnom spisku imati što manje ljudi. S druge strane, pretrpavanje novinara poslom jedan je od načina da se cenzurira i sam prirodni nagon za istraživanjem. Ljudi koji dnevno izvještavaju, pišu članke za tjedne priloge i za web portale, a sutra ponovno dobivaju nove zadatke, prestaju i vidjeti stvari na kojima bi morali raditi danima, a kada ih i vide, za njih nemaju vremena. Novinare koji žele istraživati pa stoga objavljuju manje, često se proglašava neradnicima.

11. Mladi novinari na teškim zadacima

Čak i u najistaknutijim hrvatskim medijima najozbiljniji zadaci vrlo uočljivo se povjeravaju mladim novinarima koji još nemaju dovoljno znanja i iskustva da bi te zadatke mogli dobro obaviti. Zato se od čitatelja i gledatelja može čuti ovakav prigovor: U najavi zapazim temu koja me zanima, ona je obrađena na velikom prostoru, ali kad je prođem, ne vidim tu ništa novo, ništa što prije nisam znao, nijedno kontroverzno pitanje nije ni dotaknuto, a kamoli apsolvirano, a amaterizam i površnost vidljivi su u svakom odlomku. Taj prigovor je opravdan. Početnik treba pisati vijesti dok se ne osposobi za veće i složenije stvari. U Hrvatskoj to pravilo više ne vrijedi. Početnici odmah postaju ‘stručnjaci’, a za to postoji i razlog. Prvo, njihov rad je jeftin. Drugo i vrlo važno – na početnike se lako može utjecati. Iskusan novinar pružat će otpor ako se od njega traži nešto što se profesionalno ne može pravdati, novinar koji je jučer ušao u redakciju još ne prepoznaje manipulaciju, sretan je što dobiva velike priloge i što može brzo postati ‘zvijezda’.

12. Ukidanje specijalizacije: svi mogu sve

Nema kvalitete bez specijaliziranih novinara. Samo novinar koji poznaje i prati bankarski sustav može raditi kvalificirane priloge o poslovanju banaka. Njemu se ne može prodati rog za svijeću. Novinar koji je uletio u priču vezanu za banke i koji ne barata građom, prvo ne vidi temu koja je bitna, a drugo, svašta mu se može i podvaliti. U hrvatskom novinarstvu specijalizacija pomalo izumire. Jedan razlog je to što je specijalizirani novinar skup, on je svoje znanje morao dugo tesati, a drugi je taj što se s novinarima koji nedovoljno poznaju materiju može lako manipulirati. U većini medija zato vlada pravilo da svi mogu sve, a to je, naravno, potpuna besmislica.

13. Autoritarni newsroom

Redakcijski kolegiji ne služe samo za to da se odredi tko će što raditi i kad će što biti gotovo, nego bi oni morali biti ključno mjesto razmjene mišljenja. Idealan kolegij je skup stručnjaka za razna područja i kritičkih intelektualaca koji razgovaraju o svim temama, suprotstavljaju različite stavove i usmjeravaju priloge tako da oni, kad dođu pred publiku, budu cjelovito obrađeni, ispravno balansirani i zanimljivi. Kadrovska politika hrvatskih medija, međutim, ne stvara pretpostavke za to. Urednička vertikala često je ugođena prema kriteriju poslušnosti. Šefovi rubrika trebali bi biti novinari koji su se istaknuli znanjem i integritetom, a ne tehnička lica koja mehanički obavljaju svoj dio posla, a to često nije slučaj. Instaliraju se nekompetentni urednici bez osobnosti, nesigurni u svoje procjene, a podmićeni dobrim plaćama.Tako se stvara autoritarni newsroom gdje glavni urednik vodi glavnu riječ, a ostali šute, slušaju i izvršavaju. U takvoj sredini ne može se raditi dobar proizvod, a ona je upravo idealno mjesto za cenzuru.

14. Marginalizacija neposlušnih

U redakcijama gdje se provodi cenzura koristi se provjerena metoda izoliranja novinara i urednika koji se bune protiv cenzure ili ih se premješta na pozicije gdje će raditi manju štetu. Neposlušni novinari postepeno dobivaju sve manje ozbiljnijih zadataka, a gura ih se na poslove niže ranga, u zabavu ili u pokrajinska izdanja. Tako se cijeloj redakciji šalje ‘pedagoška’ poruka kakvo će ponašanje biti kažnjeno, a kakvo će ponašanje biti nagrađivano.

15. Proizvodnja celebritija u politici i ekonomiji

Kad u određenim redakcijama ne postoji volja da se bave važnim i ozbiljnim stvarima, stvarima koje su bitne za građane, a volje nema jer takvo bavljenje često uključuje zamjeranje moćnim krugovima, tada se teme ‘pokrivaju’ proizvodnjom celebritija. U našim medijima često se pojavljuju priče o navodno uspješnim zvijezdama politike i ekonomije koje su rađene kao hagiografije, bez ijednog disonantnog tona. Tako možemo saznati sve o krasnim privatnim životima javno poznatih osoba koji nas, u biti, ne zanimaju, o njihovoj mladosti, o tome kamo izlaze i kako uređuju svoje kuće. Umjesto da se secira njihov rad koji nas se tiče, ili nas se može ticati, bavimo se njima kao zvijezdama. Takva medijska filozofija dovodi do logičnih efekata. Osobama koje smo učinili svima bliskima i simpatičnima, s kojima smo postali intimni, lakše se progleda kroz prste kad učine štogod neprikladno, neprihvatljivo ili kad budu uhvaćeni u malverzacijama. Groblje ugaslih zvijezda biznisa i politike zato je puno likova koje smo nasmiješene gledali u hrvatskim medijima dok nam pripovijedaju o bakama koje su ih u životu naučile poštenju i o tome koje cvijeće vole poklanjati svojim suprugama.

16. Cenzura u autorizaciji

U tiskanim medijima prevladalo je doslovno shvaćanje zakonske regulacije koja se odnosi na autorizaciju. Novinari i urednici prihvatili su bez otpora da sugovornik ima pravo promijeniti što god hoće u tekstu koji mu se prije objave donosi da bi ga pregledao i eventualno korigirao mjesta gdje su njegove riječi eventualno prenesene nespretno ili netočno. Uvriježena praksa i tvrda sudska tumačenja zakona daju sugovornicima i njihovim savjetnicima za medije potpuno odriješene ruke da slobodno interveniraju u sve, pa se, po principu naknadne pameti, u autorizaciji mijenja što god kome padne na pamet. Tako se događa da se sadržaj i ton nekih snimki intervjua i onoga što je na kraju objavljeno toliko bitno razlikuju da prezentacija takvih sadržaja gubi svaki smisao.

17. Proizvodnja kakofonije

Klizave teme, one koje bi moćni krugovi u medijima najradije izbjegli jer im mogu donijeti samo nevolje, često se obrađuju metodom proizvođenja kakofonije. Ta u svojoj biti cenzorska metoda izgleda ovako. Prilog se radi tako da se citira što veći broj osoba, što je, naravno, teoretski poželjno. Ali sugovornike se ne usmjerava da se precizno drže teme, nego im se dopušta da kažu što god hoće i da odlutaju u svim pravcima. Tako se tema raspadne, njome se ništa ne razrješava, ne cilja se na meritum. Na kraju se ne može prigovoriti da se medij temom nije bavio, jer jest, ali rezultat je nula.

18. Pila naopako

U novije vrijeme prvak cenzorske metode ‘pila naopako’ je Vladin dnevnik Vjesnik. Njihovi urednici rade tako da iz svake situacije u kojoj politika Vlade ili vladajuće stranke može biti podvrgnuta argumentiranoj kritici isisaju bilo što što zvuči pozitivno. Tako nastaju upravo nevjerojatni naslovi i opreme tekstova kojima se glorificiraju uspjesi Vlade i pojedinih ministara i u kojima se Vlada brani od kritičara. Dok drugi mediji ukazuju na štetnost pojedinih politika, nesnalaženje, kontradikcije, nagle zaokrete pod pritiskim i neispunjena obećanja, ove novine pune su apologetskih pohvala za sve što dolazi iz Banskih dvora.

19. Pišemo ono što ljude zanima, politika je out

Nova mantra u dobrom dijelu hrvatskih medija je sljedeća: Politika je out, ljudima je to dosadno i teško, a mi moramo raditi ono što ljude zanima. Tako primarno politički dnevnici i javna televizija na istaknutim pozicijama nude gomilu trivijalnih sadržaja, a kvalificirano izvještavanje o zbivanjima u politici i političkim odlukama svedeno je na minimalnu mjeru. Međutim, vrlo lako se može utvrditi da je ta mantra plod paušalnog zaključivanja. Na primjer, u Večernjem i Jutarnjem listu svaki dan se rangira čitanost pojedinih tema, a na vodećim pozicijama su svaki dan upravo teme iz politike. Zato se s dosta sigurnosti može tvrditi da je marginalizacija politike dio projekta: tako je, kad god zatreba, lakše izbjeći ‘minska polja’ zamjeranja moćnim krugovima na vlasti s kojima je dio medija neprirodno sljubljen.

20. Bez konteksta

Da bi se bilo koja priča razumjela, potrebno je dati kontekst. Kad se cenzurira kontekst, razlozi su jasni. Što manje publika razumije, to će se lakše izaći na kraj s kritikama. Zato nije rijedak slučaj da novinari inzistiraju na iznošenju konteksta kao bitnog dijela informacije, ali urednici to odbijaju. Kažu da je sve to ionako ‘već poznato’ i da se time samo ‘nepotrebno troši prostor’.

Kliknite ovde za orginalnu verziju teksta na media.ba.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje definisan je Zakonom o javnom informisanju, koji u članu 38. kaže: „Zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija i mišljenja kojima se podstiče diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, etničkoj grupi, polu ili zbog njihove seksualne opredeljenosti, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo“. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.

Send this to a friend