18. nov 2014.

Uhapšen sam zbog čavrljanja u kafeu u Kairu

201411141857992580_20Istaknutog francuskog novinara Alaina Gresha pritvorila je egipatska policija 11. novembra nakon što je napustio kafić u ekskluzivnoj četvrti Kaira. Ovdje piše o tome šta se zapravo desilo.

Prvo, pogledajmo činjenice. Novembra 9. – 10, prisustvovao sam konferenciji pod pokroviteljstvom EU-a, koja se održavala u Kairu, o „problemima u prijevodu“.

Odlučio sam ostati još koji dan i sresti se sa nekim ljudima da dobro razmislim o nekim promjenama i izgladim probleme vezane za arapsko izdanje Le Monde Diplomatique.

Jedanaestog novembra, u 11 ujutro, u kafeu u ekskluzivnoj četvrti, u blizini britanske ambasade čija impresivna veličina podsjeća na nekadašnju vladavinu Britanije nad Egiptom – sreo sam dvije prijateljice Egipćanke: jedna je kolumnistica a druga studentica. Lokal je bio mali, a stolovi jako blizu jedan drugom, ali nisam obraćao pažnju na ljude za susjednim stolovima.

Razgovor se nastavio; pričali smo na arapskom i engleskom o tome šta se dešava u zemlji, o situaciji na univerzitetima i stanju medija. Nakon pola sata, lijepo obučena dama koja je sjedila pored nas i koju nisam primijetio – ljutito je ustala i obratila nam se, prije nego što je napustila kafić i rekla: „Želite uništiti zemlju!“

Nismo odgovorili i nastavili smo svoj razgovor. Ubrzo nakon toga, jedan muškarac je ušao u kafić, pretpostavljam da je agent „mukhabarata“ (državne obavještajne agencije) i sjeo – ali ni na njega nismo obraćali pažnju.

Uhapšen

Onog trena kada smo izašli iz kafića, uhapsio nas je taj isti čovjek, jer je napustio kafić par trenutaka prije nas. Bio je u pratnji drugih oficira u uniformi. Treba napomenuti da su se prema nama dobro odnosili.

Policija je čak donijela i stolicu jednoj od dvije žene, koja je bila trudna. Uzeli su nam dokumente i počeli nas ispitivati, tu na ulici. U mom slučaju, pitali su me gdje sam odsjeo, zašto sam promijenio hotel za vrijeme boravka i kada sam stigao u Egipat.

Nakon pola sata, vratili su mi pasoš i rekli da idem. Odbio sam, jer drugo dvoje nisu bili slobodni da pođu sa mnom. Pet minuta kasnije su mi opet uzeli pasoš, a jedan od oficira me je pitao imam li dopuštenje Ministarstva informacija; nisam ga imao.

Nakon mog odgovora oficir je, misleći da me drži u šaci, pitao: „A da ja intervjuišem ljude u Francuskoj, zar ne bih trebao imati dopuštenje?“

Bio je iznenađen kada sam mu rekao da ne bi.

Ovakav incident postavlja tri važna pitanja. Najozbiljniji problem ovdje očito nije samo hapšenje, već činjenica da me je osudio „pošteni građanin“. Takav potez govori o dominirajućoj atmosferi u zemlji kojoj doprinosi većina medija, uključujući i privatne.

Sat vremena kasnije, obavijestio sam francusku ambasadu kao i šefa egipatskog Udruženja novinara. Nakon te epizode, mnogi su informisani šta se desilo, uključujući navodno i egipatskog premijera i najvjerovatnije ministra unutrašnjih poslova. Tada sam „oslobođen“. Ali opet, dvije žene još uvijek nisu mogle otići. Iz tog razloga sam odbio otići bez njih i ponovo pozvao šefa Sindikata. Napokon su nas pustili. Incident je trajao sat i po.

Po povratku u hotel sam primio poziv Ministarstva unutrašnjih poslova. Rekli su mi da će me čekati prevoz do ministarstva. Tamo sam se sastao sa zamjenikom ministra za ljudska prava (vojnim generalom), u prisustvu drugih generala. Upućeno mi je izvinjenje i obrazloženje da je moje hapšenje bila „greška“.

Ovakav incident postavlja tri važna pitanja. Najozbiljniji problem ovdje očito nije samo hapšenje, već činjenica da me je osudio „pošteni građanin“. Takav potez govori o dominirajućoj atmosferi u zemlji kojoj doprinosi većina medija, uključujući i privatne.

Na štetu države

Nedavno su direktori novina i TV kanala govorili da se, zbog rata protiv terorizma, suzdržavaju od objavljivanja informacija koje idu na štetu države – nešto protiv čega je stotine novinara potpisalo peticiju.

Pored toga, TV kanali osuđuju svakoga ko uputi i najmanju kritiku. Novinari sa različitim pogledima su praktično isključeni iz dnevnih kolumni. Dio društva je veoma oprezan, uvjeren da je Egipat žrtva podmuklog evropsko-američko-izraelskog plana – što je ironično, ako uzmemo u obzir snažne veze Kaira i Tel Aviva.

Atmosfera podsjeća na onu u SAD-u nakon napada 11. septembra, koju najbolje opisuje citat Georgea W. Busha: „Ili ste s nama, ili ste s teroristima“.

Drugi problem je moć društvenih mreža koje su proširile vijest o mom iskustvu, brzinom koja me je iznenadila. Već nakon nekoliko sati, riječ je proputovala svijetom.

Dobio sam mnoge poruke podrške. Intervjuisali su me razni TV kanali. Komesar Evropske unije zadužen za pitanja ljudskih prava je izdao osudu.

Treće, ne mogu si pomoći a da ne pomislim kako su ove reakcije, dijelom pretjerane, povezane sa mojim statusom „bijelog novinara“.

Drugim riječima, hiljade je političkih zatvorenika u Egiptu, neki štrajkuju glađu i mogu umrijeti. Proizvoljna hapšenja i dokazani slučajevi mučenja trebali bi izazivati puno više ogorčenja i javne osude.

Nakon svega, bilo bi najbolje da takvi slučajevi, kroz ovaj incident, dobiju više pažnje. Moje misli su prije svega sa političkim zatvorenicima koji štrajkuju glađu, uključujući Alaa Abdel Fattaha i Mohameda Sultana.

Pored sve goreg stanja ljudskih prava, pada demokratskih sloboda u Egiptu, niko ne bi trebao ostati ravnodušan, pogotovo ne oni koji se smatraju prijateljima Egipta i njegovog naroda.

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

*

Send this to a friend