N1: Gospodine Sadler, dugo ste poznavali gospodina Turnera. Možete li se setiti prvog susreta? Ljudi su ga opisivali kao harizmatičnog čoveka…
To je najmanje što se može reći. Bio je ogroman karakter, gigant koji je promenio čitav pejzaž globalne televizije. Prvi put sam ga sreo 1991. posle prvog Zalivskog rata, kada su me pitali da dođem u Atlantu, gde je bilo sedište CNN-a. Tada nisam znao, ali sam zapravo bio regrutovan.
Moj rad na britanskoj televiziji se proširio preko Atlantika i prikazivan je na CNN-u. Dopalo im se ono što radim i Tarner mi je ponudio posao odmah. U svojoj kancelariji, tačno ispred svog stola rekao mi je: „Ili vodi, ili prati ili se skloni s puta”. To je bio njegov moto, to je stajalo na tablici na njegovom stolu.
Kada me je pitao da li želim da se pridružim 24-časovnoj mreži, rekao sam „ne“ i izašao iz kancelarije. Nije izgledao naročito srećno. Vratio sam se u Veliku Britaniju, a moji šefovi su mi rekli: Brent, napravio si ogromnu grešku. Svet će se promeniti. Doći će revolucionarni talas koji će promeniti globalni medijski pejzaž 24-časovnih vesti.
Na kraju su me ubedili da pređem u Ameriku i postao sam prvi britanski novinar koji se pridružio CNN-u
N1: Zašto je gospodin Turner bio toliko važan za novinarstvo širom sveta? Već ste rekli da je bio pionir i veliki um. Koliki je njegov uticaj? On je osnivač 24-časovnog ciklusa vesti, kakav danas poznajemo.
Njegove granice su bile neograničene. Verovao je da vesti moraju da se prenose u trenutku kada se dešavaju. Hteo je da bude u centru sukoba, gladi i prirodnih katastrofa, i da sve bude neprekidno, „wall-to-wall”, uživo, tzv. „breaking news”.
Tako su „breaking news” postale globalni fenomen. Mogli smo da pokrivamo neverovatne priče. Prvi Zalivski rat, nezaboravne noćne snimke prvih udara na Bagdad. Bio sam tamo sa CNN-om, iako tada još nisam bio deo mreže.
Ljudi su prvi put mogli da gledaju rat uživo, u realnom vremenu. To je promenilo sve što je postojalo ranije. Videli smo protivvazdušnu vatru, projektile, krstareće rakete koje pogađaju hotel i uništavaju recepciju. Na to smo se kasnije navikli, jer CNN postoji već četiri decenije. Kreirali su nešto što nije niko pre.
CNN je u početku čak bio nazivan „Chicken Noodle Network” (CNN) jer je pravio mnogo grešaka i američki mejnstrim ga nije smatrao ozbiljnim.
Ted Tarner nije slušao kritike. Bio je veći od života, poznat kao „Mouth of the South” jer je sa juga SAD. Nije priznavao granice. Bio je gigant svog vremena.
I danas živimo u posledicama tog 24-časovnog ciklusa vesti koji dominira našim životima.
N1: Sećate se 16. januara 1991, kada su ljudi širom sveta prvi put uživo čuli bombe u Bagdadu i CNN emitovao program iz hotela Al Rašid? Da li je to bio trenutak kada su mejnstrim mediji shvatili da je CNN, uprkos nadimku „Chicken Noodle Network”, mreža koju treba pratiti?
Apsolutno. Ljudi u SAD, Velikoj Britaniji i drugde mogli su prvi put da vide događaje uživo. To je bilo nešto potpuno novo. I to je bilo neverovatno. I to nije bilo samo u Bagdadu, bilo je i u Čečeniji, Somaliji, koristili smo satelite i mogli da prenosimo uživo o drugim sukobima širom sveta i radili smo nešto što do tada nije viđeno. CNN je i dalje jedinstveni brend „breaking news” izveštavanja. „Breaking news“ je suštinski ono što i N1 danas radi i partnerstvo N1 i CNN istrajava u ovom regionu.
N1: Čitala sam šta je šta je Džejn Fonda, bivša supruga gospodina Tarnera, napisala o njemu i rekla je, između ostalog, da je život sa njim bio izazovan, ali da je vredno toga. Šta je, po vašem mišljenju, nasleđe Teda Tarnera?
Mislim da je novinarima, generaciji kojoj ja pripadam, dao slobodu i mogućnost da mislimo izvan zidova naše mašte, da vidimo gde možemo da budemo i kakav uticaj možemo da imamo na globalni medijski pejzaž. To je nešto što se nazivalo CNN efektom. CNN je postao veoma uticajan, a drugi su pratili.
CNN je imao veliki uticaj i tokom raspada Jugoslavije, uključujući Sarajevo i Srbiju. Godine 1999. bio sam u Srbiji, izveštavao sam za CNN o bombardovanju Srbije, uključujući trenutak kada je pogođena zgrada RTS-a, kada je šesnaest civila izgubilo život. Po mom mišljenju, to nikada nije smelo da se desi, civilni cilj nikada nije smeo da se desi. To je i dalje otvorena rana u Srbiji.
Ako pogledamo nasleđe Teda Tarnera, on je novinarima dao slobodu da razmišljaju dalje nego ikada o mestima na koja mogu da odu i o uticaju koji mogu da imaju. To je tzv. „CNN efekat” – gde CNN ide, drugi slede. Njegov moto „lead, follow or get out of the way” (Ili vodi, ili prati ili se skloni s puta) se zaista pokazao tačnim u praksi. CNN je otvarao put, a drugi su ga pratili. Danas slogan CNN-a „Go beyond borders” (prevaziđi granice) odražava ono što je on započeo.
Kako u najezdi laži i gubitka poverenja u medije osnažiti informisanje u interesu građana i svest o značaju pouzdane vesti
Novinarki KRIK-a otet telefon kojim je slikala Vučićevog sina u društvu huligana, policija se povukla
Šta čeka medije u 2024: Ugovor sa đavolom ili otpor - pa šta bude?
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.