Vučelić je za Danas rekao da nastavlja da dolazi na posao kao i svakog dana, a zahvalan je na podršci kolegama iz Našeg protesta, dela zaposlenih javnog servisa sa kojima, kako kaže, deli „pravedne stavove“.
RTS je, s druge strane, najavio da „Kulturni dnevnik“ od 21. septembra prelazi u dnevni termin i dobija novu voditeljsku postavu, u kojoj Vučelića nema.
Tako će emisija koju je vodio od njenog nastanka i u kojoj je za gotovo 13 godina uradio blizu dve hiljade izdanja nastaviti bez čoveka koji je postao njeno zaštitno lice.
Vučelić nije ćutao ni onda kada je smatrao da javni servis ne radi posao koji mu pripada.
Ispred zgrade RTS-a u Takovskoj 10, 7. marta 2025. godine govorio je o neslaganju dela zaposlenih sa uređivačkom politikom Informativnog programa, poručujući da su zaposleni „taoci malog broja ljudi koji su umesto profesionalizma izabrali beneficije“ i da su oni koji profesionalno rade svoj posao kolateralna šteta „ljudi koji imaju imena i prezimena“.
Bio je i među zaposlenima koji su se usprotivili kada su studenti i glumci u programu RTS-a nazivani džihadistima i teroristima, nastojeći, zajedno sa kolegama, da odbrani profesionalno dostojanstvo kuće kojoj pripada.
Za to vreme, „Kulturni dnevnik“ ostajao je jedan od prostora javnog servisa u kojem su svoje mesto dobijali ljudi i događaji koji su obeležavali aktuelnu kulturnu scenu.
U njemu je bilo mesta i za Ne: Bitef nastao kao odgovor dela kulturne scene na ovogodišnja dešavanja oko Bitefa, kao i za glasove glumaca Narodnog pozorišta u Beogradu.
Vučelićevo javno držanje nije se završavalo na vratima RTS-a.
Viđan je na studentskim protestima, a bio je i među onima koji su javno pružili podršku Zoranu Kesiću i njegovoj ekipi.
Da je tokom godina izgradio odnos poverenja sa kulturnom scenom pokazale su i brojne poruke podrške umetnika i kulturnih radnika koje su se pojavile nakon vesti da ga više neće biti u „Kulturnom dnevniku“ – među njima i ljudi koje je tokom godina upravo u toj emisiji ugostio.
Dragan Vučelić rođen je 1974. godine u Podujevu.
Studirao je glumu na Fakultetu umetnosti Univerziteta u Prištini, a 1999. godine, dok je bio na trećoj godini studija, sa Kosova je došao u Beograd, gde je završio studije.
Kako se prisećao, tada nije imao mnogo vremena da razmišlja šta će dalje. Trebalo je živeti i plaćati stan, dok je ono što je imao ostalo na Kosovu.
„Nisam imao mnogo vremena da razmišljam o tome šta ću, kako ću i našao sam u novinama konkurs na Studiju B, prijavio se i primili su me.“
Posle Studija B prešao je na YU info, a nakon gašenja te televizije na Radio Beograd, gde je proveo 12 godina.
Njegov glas ubrzo je postao profesija sama za sebe – čuo se u najrazličitijim emisijama RTS-a, bio je narator, voditelj brojnih svečanosti i događaja, a od prvog dana i voditelj „Kulturnog dnevnika“.
Za lepotu govora 2017. godine dobio je nagradu „Radmila Vidak“, kao njen treći i tada najmlađi laureat, posle Žarka Obračevića i Dejana Đurovića.
Žiri je među njegovim kvalitetima izdvojio melodioznost glasa, sugestivnost, akcenatsku preciznost, pravilnu dikciju i – „ubedljivost osobe kojoj se veruje“.
Gotovo deceniju kasnije, upravo ta poslednja formulacija zvuči naročito upečatljivo.
Jer Vučelićev glas nije ostao samo glas koji najavljuje kulturne sadržaje. Čuo se i onda kada je smatrao da treba braniti profesionalno dostojanstvo kuće kojoj pripada.
Sada ga u novom „Kulturnom dnevniku“ neće biti.
Ali glas kojem se veruje ne mora nužno da bude u programu da bi se čuo.
Od beskompromisnih novinara do borbe protiv digitalnog Divljeg zapada: Dokumentarci o medijima i informisanju
Silovanje ili cenzura: Na šta to smrdi Pepe le Tvor?
Grozev: Vrednost FSB izveštaja o zvučnom oružju je nula, duboko je uvredljiv za svakog ko kritički razmišlja
Ostavljanje komentara je privremeno obustavljeno iz tehničkih razloga. Hvala na razumevanju.